Nikolina Židek docentica je na School of Politics, Economics and Global Affairs (IE University Madrid) te Sveučilištu Carlos III u Madridu. Doktorirala je političke znanosti i magistrirala međunarodne odnose. Prije prelaska u znanost i visoko obrazovanje dvanaest je godina radila u hrvatskoj diplomaciji. Područja njenog istraživačkog interesa su studije dijaspore i sjećanja te tranzicijska pravda u bivšoj Jugoslaviji. Posljednjih deset godina u fokusu joj je hrvatska politička emigracija u španjolskom govornom području, o čemu govori u intervjuu za Novosti.

Do sada ste se uglavnom bavili zajednicom koja je u Argentinu emigrirala nakon Drugog svjetskog rata. Kako je izgledao vaš ulazak u nju i koliko je u svemu pomogao vaš prijašnji rad u diplomaciji?

Moja priča s Argentinom je zapravo počela ranije. Tamo sam prvi put došla 2000. godine, u okolicu Rosarija, predavati hrvatski jezik iseljenicima treće i četvrte generacije, potomcima iseljenika koji su emigrirali između dva svjetska rata i ranije, a po povratku sam s Hrvatima iz Argentine surađivala na Hrvatskom radiju, u eksperimentalnom programu "Glas Hrvatske". Kao diplomatkinja u toj zemlji od 2009. do 2013. godine radila sam i kao voditeljica konzularnog odjela pa su me brojni pripadnici dijaspore upoznali preko šaltera, kao nekoga tko je tu da im pomogne. Također, u Buenos Airesu djeluje Hrvatski katolički centar i podrazumijeva se da hrvatski diplomati tamo odlaze nedjeljom na misu. Tako sam i sama na neki način postala dijelom zajednice i to mi je višestruko pomoglo u kasnijem radu.

Prije svega, u razgovorima koji se vode na ručkovima nakon proslave vjerskih praznika ili raznih komemoracija imala sam priliku čuti njihovu stranu priče jer je ona koju smo mi učili u školi, a ja sam u školu išla za vrijeme Jugoslavije, potpuno oprečna. Preko njihovih priča shvatila sam da nije sve baš tako crno-bijelo, da nije sve to samo tzv. ustaška emigracija, da među njima postoji puno razlika i internih trzavica. Hrvati u Argentini, naime, imaju dojam da ih se istraživači iz Hrvatske sjete tek periodično. Kako sami kažu, svakih pet-šest godina – kao što je to sada slučaj sa Zlatkom Hasanbegovićem koji je nedavno najavio svoj odlazak tamo, a ranije su isto učinili revizionisti Igor Vukić i Bože Vukušić – netko padne s neba i dođe im mjeriti glave. S obzirom na to da sam im poznato i blisko lice, kao istraživačici mi je bilo daleko lakše.

Polaznici tečaja hrvatskog jezika za dijasporu nakon uspješno završenog obrazovanja (Foto: Facebook)

 

Je li djed bio ustaša

Spomenuli ste raniji rad s generacijom Hrvata koja se u Argentinu doselila prije Drugog svjetskog rata, odnosno jugoslavenskom emigracijom. Kakvi su njihovi odnosi s onima koji su se u tu zemlju doselili nakon 1945. godine?

U početku je bilo jako puno tenzija i emigracija koja se doselila nakon Drugog svjetskog rata nije prihvaćala onu jugoslavensku. Isključivo su sebe smatrali Hrvatima koji pate jer su morali napustiti svoju zemlju. Istovremeno je jugoslavenska ambasada u Buenos Airesu s ranijim generacijama održavala odnose, dok je na onu kasniju isključivo gledala kao ustašku i neprijateljsku, a ona joj je uvelike ometala odnose s Argentinom. Do preokreta dolazi 1990-ih, kada je hrvatska diplomacija od nekadašnjih Jugoslavena nastojala napraviti Hrvate pa su im na kartama pokazivali da su mjesta odakle dolaze njihovi djedovi ili pradjedovi zapravo Hrvatska. Dobar dio njih se otad deklariraju kao Hrvati, iz folklornih društava izbacili su veći dio starog repertoara i sada pjevaju samo hrvatske pjesme.

Najviše sam bila u kontaktu sa zajednicom "Jorgovan" na jugu Buenos Airesa, čiji su članovi svojevremeno, u znak preobraćenja, ritualno odrezali zavijene vrhove opanaka jer takvi, kao, nisu bili hrvatski nego srpski. Međutim, poslijeratna emigracija ih nikako nije prihvaćala. Odnosi su se s vremenom donekle relaksirali, ali i dalje postoji stav da oni nisu "pravi Hrvati". U tom kontekstu bilo mi je zanimljivo promatrati kako je nacija zapravo konstrukt.

Dobar dio jugoslavenske emigracije od 1990-ih se deklarira kao hrvatska. Iz folklornih društava izbacili su veći dio starog repertoara. Članovi "Jorgovana" svojevremeno su ritualno odrezali zavijene vrhove opanaka jer takvi, kao, nisu bili hrvatski nego srpski

U radovima pratite četiri generacije zajednice doseljene u Argentinu nakon Drugog svjetskog rata, među kojima i potomke ustaša. Ima li s godinama, s obzirom na snažni transgeneracijski prijenos sjećanja, razlike među njihovim narativima, prvenstveno odmaka od proustaškog sentimenta?

Njemački socijalni psiholog Harald Welzer napravio je važnu studiju "Grandpa Wasn't a Nazi" ("Djed nije bio nacist") koja vjerno prikazuje kako se prenosi generacijsko sjećanje u obitelji i da je ono daleko utjecajnije na formiranje naših stavova od službene verzije povijesti. Pogotovo kada se razvija na drugom kontinentu, lišeno ikakvih drugih utjecaja. Prva generacija je bila vrlo aktivna i to je logično jer su živjeli s traumom poraza, a uz nju je rasla druga, tzv. generacija postsjećanja koja ima vrlo slične, ako ne i identične stavove kao i njihovi roditelji. Međutim, s trećom i četvrtom generacijom se događa nešto čudno. Kada počnu umirati stariji, kod mlađih dolazi do učvršćivanja identiteta. Obiteljsko sjećanje su u potpunosti oprali pa su u njihovom narativu njihovi djedovi i bake morali izbjeći "samo zato što su bili Hrvati i jer su voljeli Hrvatsku".

Prema tome ispada da su nove generacije potomci biblijskog odabranog naroda koji je morao otići u egzodus. Osim toga, to što su daleko od zemlje svojih predaka i što sada žive u državi koja je po prirodi useljenička, navodi ih da pronađu način kako da se ipak po nečemu izdvoje. Do pojačavanja identiteta dolazi i razvojem interneta, gdje sada na dnevnoj razini čitaju desničarske portale, odnosne one izvore koji potvrđuju njihove postojeće stavove. Također, među prvom generacijom je postojalo dosta razmirica, sukobljavali su se i međusobno krivili za poraz preko vlastitih časopisa i stranaka, ali su i bili puno objektivniji nego što su to treća ili četvrta generacija.

Nove generacije su, dakle, radikalnije?

Jesu po stavovima, ali ih je brojčano daleko manje. Jako vole slušati Marka Perkovića Thompsona, a ako se odluče na odlazak u Hrvatsku zbog učenja jezika, onda tu također traže grupe koje potvrđuju njihove stavove.

Kakav je bio utjecaj međunarodnih faktora i lokalnih događaja na njihovu perspektivu? Tokom diktature su, naime, u Argentini bila zabranjena javna okupljanja, ali je dio emigracije svejedno javno komemorirao Bleiburg i obilježavao dan proglašenja NDH. Za jedan 10. travanj orkestar policije Buenos Airesa na ulici je zasvirao hrvatsku himnu...

To pokazuje da su bili u sprezi s diktaturom, a pomogao im je i kontekst hladnog rata te snažna antikomunistička politika SAD-a. Američki pa i argentinski stav da je neprijatelj moga neprijatelja moj prijatelj, poslijeratnoj hrvatskoj emigraciji pomogao je da se prikaže kao antikomunistička pa onda i demokratska, da sa sebe pokuša skinuti krivicu za počinjene zločine i činjenicu da su bili profašistički orijentirani. Do 1970-ih se takav stav tolerirao i na zapadu Europe, no kasnije radikalne terorističke skupine tamo gube podršku.

Tada počinju odlaziti u druge dijelove svijeta, prvenstveno u Latinsku Ameriku, kao što je to bio slučaj nakon ubojstva jugoslavenskog ambasadora u Švedskoj Vladimira Rolovića 1971., koje su počinili Miro Barešić i Anđelko Brajković. Godinu kasnije su emigranti Tomislav Rebrina, Nikola Lisac i Rudolf Prskalo oteli švedski putnički avion kako bi pokušali spriječiti izručenje Rolovićevih ubojica jugoslavenskom pravosuđu, te su završili u Španjolskoj, gdje ih je 1974. Franco pomilovao. Potom su izbjegli u Paragvaj, gdje je Barešić obučavao Stroessnerove jedinice specijalne policije, što također pokazuje da su im diktature bile izrazito sklone. Takva politička konstelacija, pogotovo u Argentini gdje su diktature godinama bile na vlasti, de facto im je omogućila opstanak. Također, Malvinski rat ih je uvelike potresao jer su ga zbog zajedničkog, britanskog neprijatelja uspjeli povezati s onim što se njima dogodilo 1945. na Bleiburgu. To pokazuje da se svaki trenutak iz prošlosti može reinterpretirati iz onog sadašnjeg.

Pavelićev grob nakon intervencije navijača beogradskog FK-a Rad, lisopad 2022. (Foto: Nikolina Židek)

 

Od tragedije do genocida

Argentinska dijaspora zaslužna je za opstanak veličanja Bleiburga. U istraživanjima spominjete da su Bleiburg ranije nazivali tragedijom i da su s vremenom počeli tvrditi da se zapravo radi o genocidu nad Hrvatima. Kako dolazi do toga?

U početku su, krajem 1940-ih i na samom početku 1950-ih, u svojim časopisima pisali o "bleiburškim žrtvama" jer su se ravnali po lipanjskim i prosinačkim žrtvama. Tako je bilo sve do 1963., kada je u Buenos Airesu izdana knjiga "La tragedia de Bleiburg" u kojoj je Bleiburg uokviren kao dio globalnog komunističkog plana za istrebljenje oporbe, a vojska NDH prikazana kao hrvatska oporba komunističkoj pobuni koju su podržavali Sovjeti. Na taj se način dijaspora resignificirala kao žrtva jugoslavenske propagande, a Bleiburg kao tragedija u kojoj su stradali gotovo isključivo Hrvati, uz usputno spominjanje slovenskih i njemačkih, odnosno folksdojčerskih žrtava. Iako u Argentini ima puno slovenske poslijeratne emigracije, oni, za razliku od drugih tzv. potlačenih naroda, npr. Slovaka i Poljaka, nikada nisu bili pozivani na bleiburšku komemoraciju jer bi u suprotnom ispalo da Hrvati nisu jedine žrtve stradale 1945.

Do novog zaokreta dolazi krajem 1980-ih i ranih 1990-ih, kada Bleiburg počinju nazivati genocidom, i to opet pod utjecajem lokalnog konteksta. Naime, tih godina u Argentini počinje dominirati narativ da je i u toj zemlji počinjen genocid nad 30.000 nestalih za vrijeme diktature, a snažan utjecaj imala je i armenska zajednica koja je zagovarala priznanje turskog genocida nad Armencima. Budući da genocid predstavlja zločine ogromnih razmjera, tako i žrtva postaje veća. To im je omogućilo da kreiraju narativ prema kojem ispada da su na Bleiburgu ubijani samo zato što su bili Hrvati i da drugu stranu prikažu kao antihrvatsku, odnosno jugosrpsku, jugočetničku i srbokomunističku, kako je nazivaju.

Nemali broj pripadnika dijaspore rekao mi je da se može govoriti o tome što se dogodilo 11. travnja 1941. i nadalje, ali da je 10. neupitan. Taj datum neprekidno komemoriraju i poprilično je šokantno kada prvi put na jednom mjestu vidite sve te simbole

Do sličnog scenarija dolazi i kada je u pitanju obilježavanje 10. travnja. Novije generacije počele su ga slaviti kao početak hrvatske nezavisnosti?

Za hrvatsku emigraciju u Argentini 10. travnja je jako važan jer ga predstavljaju kao krik za slobodom, kao datum kada je uspostavljena državnost Hrvatske koju je navodno i, eto, slučajno podržao i Hitler. U intervjuima koje sam vodila nemali broj pripadnika dijaspore rekao mi je da se može govoriti o tome što se dogodilo 11. travnja 1941. i nadalje, ali da je 10. neupitan. Itekako su svjesni masovnih ustaških zločina i Jasenovca, ali ga pokušavaju negirati i prikazati kao trostruki logor, a često za sve loše što se dogodilo u NDH optužuju isključivo Antu Pavelića. Taj datum neprekidno komemoriraju otkad su došli i poprilično je šokantno nekom tko dolazi iz vašeg ili mog konteksta kada prvi put na jednom mjestu vidi sve te simbole, Pavelićeve portrete i ustaške zastave.

Na isti način su sačuvali sjećanje na Bleiburg, a to što je on bio tabu u Jugoslaviji samo im je pomoglo da očuvaju stari narativ i sebe percipiraju isključivo kao žrtve. Zbog svega toga im je 10. travnja simbol htijenja za samostalnom državom, dok je Bleiburg kazna za to što su je htjeli. Kada sam ih pitala zašto i dalje slave taj datum, jedna gospođa mi je odgovorila: "Vi ste u Hrvatskoj prvo kao Dan državnosti slavili 30. svibnja, pa 25. lipnja, a dok se vi ne dogovorite, mi ćemo i dalje slaviti naš 10. travnja. Time odajemo i počast našim roditeljima." Zbog svega toga ih ne treba opravdavati, ali je moguće shvatiti odakle dolaze njihovi stavovi, razmišljanja i procesi koji im omogućuju rekonfiguraciju sjećanja i opstanak kao zajednice.

Hrvatske stranke desnice dijasporu i dalje koriste kao glasačku bazu, a tokom 1990-ih pomogli su im i financijski i slanjem oružja. Uostalom, Franjo Tuđman je od njih, prvenstveno Maksa Luburića, a kasnije i Brune Bušića, preuzeo narativ o nacionalnom pomirenju kroz prevazilaženje povijesnih razlika. Sada ih vrlo rado obilaze i spomenuti revizionisti. U tom kontekstu, kako ocjenjujete utjecaj emigracije na događanja u Hrvatskoj? Ili se pak osjećaju iskorišteno?

Kada je Predrag Matvejević 1968. intervjuirao Miroslava Krležu i pitao ga "Što mislite o nama šezdesetosmašima?", Krleža mu je rekao: "Najgore što vam se može dogoditi je da vam se ostvare vaši ideali." To se nekako dogodilo i hrvatskoj emigraciji 1990-ih. Hrvatsku koju su željeli napokon su dobili, ali ne u onakvom obliku kakav su sanjali. To im s jedne strane predstavlja veliko razočarenje, a s druge pruža opravdanje da i dalje njeguju svoj narativ. Neosporno je da je 1990-ih dijaspora imala velik utjecaj na događanja u Hrvatskoj i da je njihov stav preliven na ovdašnje prostore, iako je Tuđman sve to koliko-toliko držao pod kontrolom. Isto tako je njegov HDZ još 1980-ih dobio ogromna financijska sredstva i inu podršku od dijaspore, znamo da su u Hrvatsku početkom 1990-ih slali svoje dobrovoljce i da su sudjelovali u krijumčarenju oružja, ali o toj temi nikada ne pričaju. Još veće razočarenje doživjeli su 2000. dolaskom na vlast Račanove koalicije, pa se nakon svega osjećaju generalno iskorišteno. U želji da bilo tko potvrdi njihov narativ, da im netko kaže da nisu bili na krivoj strani povijesti, sada raširenih ruku dočekuju revizioniste poput Vukića i Vukušića i otvaraju im arhive koji su poprilično skromni. A zapravo su oni ti koji ih iskorištavaju.

Mladići na grobu Prima de Rivere, travanj 2023. (Foto: Nikolina Židek)

 

Grob Prima de Rivere

U posljednjem periodu bavite se i hrvatskom emigracijom u Španjolskoj, a u sklopu istraživanja obilazite grob Ante Pavelića u Madridu. Što tamo pronalazite?

To istraživanje nosi naziv "Ratovi sjećanja na grobnici od zlata". Kada sam tamo bila prvi put u veljači 2019. u društvu povjesničara iz Hrvatske, tjedan dana kasnije je objavljeno da je Pavelićev grob išaran crvenim slovima, da je na njemu napisano SKOJ i da su nacrtani srp i čekić, pa su nas zafrkavali da smo mi to napravili (smijeh). Nakon toga se u srpnju iste godine jedan Srbin s ličkom kapom popišao na grob, a u listopadu 2022. zatekla sam ga išaranog plavim slovima. Na njemu je pisalo "UF 101 %", a na grobu do "Ulica Blagoja Jovovića br. 1" (atentator na Pavelića, op. a.). Kolege iz Srbije su mi objasnili da se radi o navijačima beogradskog FK Rada. Inače nalazim svijeće s trobojnicom i grbom koje su donesene iz Hrvatske, krunice, ikone sv. Ante Padovanskog, naljepnice Torcide, Bad Blue Boysa, HOS-a i vodičkih vatrogasaca, a nedavno je netko ostavio jednu cigaretu i aspirin. Svaki put kada dođem nađem novo cvijeće i svijeće, odnosno vidi se da ga se često posjećuje i da postoji potreba da se ostavi trag tko je tu bio.

Na Pavelićevom grobu nalazim svijeće s trobojnicom i grbom koje su donesene iz Hrvatske, krunice, ikone sv. Ante Padovanskog, naljepnice Torcide, BBB-a i HOS-a, a nedavno je netko ostavio jednu cigaretu i aspirin

Uglavnom sam se mimoilazila s posjetiteljima, sve do 10. travnja ove godine, kada sam tamo provela cijeli dan. Primijetila sam muškarca i ženu u 50-ima kojima sam prišla. On je Hrvat, a ona Španjolka i inače žive u Njemačkoj. U jednom momentu ona mu je iz ruksaka izvukla ustašku kapu, s kojom se muškarac na kraju slikao kraj groba. Kasnije sam stupila u kontakt s momkom rođenim 1993. koji je u jednoj Facebook-grupi izrazio želju da ga netko odvede i fotografira na Pavelićevom i Luburićevom grobu. Budući da je u meni prepoznao neku vrstu srodne duše, odmah mi se javio i prva stvar koju mi je rekao jest da je njemu Tito ubio 20 članova obitelji. U jednom momentu me zabrinuto pitao: "Je li moguće da će iskopati Pavelića?" Naime, prije nekoliko godina su ekshumirali Franca iz memorijalnog centra Doline palih, što je javna površina. Međutim, postoji jedna vrlo bitna razlika – Pavelić je sahranjen u obiteljskoj grobnici, što je privatno vlasništvo.

Što bi se dogodilo u slučaju da njegove ostatke ipak presele?

Isto što se desilo s grobnicom Joséa Antonija Prima de Rivere, vođe falangističke stranke koji je u travnju ove godine iz Doline palih premješten na groblje na kojem je pokopan i Pavelić. I njegov grob redovno obilazim, a u prvom navratu sam tamo zatekla tri klinca od 18 godina, koji vjerojatno doma nikada nisu digli prljavu čarapu s poda, kako ribaju grobnicu. Naime, obrazac buđenja neofašizma i revizionizma jako je vidljiv i u Španjolskoj, samo što je predznak nešto drugačiji nego kod nas jer je fašizam tamo pobijedio. Grob Prima de Rivere je za 20. studenog, kada mu je godišnjica smrti, bio prepun cvijeća, a to što su njegovi ostaci premješteni na površinu koja je lako dostupna njegovim poklonicima u zemlji u kojoj je rođen, može nam poslužiti kao pouka.

U jednom ranijem intervjuu izjavili ste da je "obrazovanje ključno, kao i kulture i politike sjećanja, zbog toga što se povijest ponavlja". S obzirom na snažan utjecaj obiteljskog sjećanja u formiranju stavova i političke manipulacije komemoracijama, možemo li očekivati pozitivne pomake?

Mislim da ipak možemo. Na fakultetu u Madridu držim kolegij Tranzicijska pravda, a jedno predavanje odnosi se na obrazovanje i povijest. U sklopu njega je nedavno jedna studentica, unuka Francuza rođenih u Alžiru, kritički sagledavala kako se obrazovanje u Francuskoj, njenoj rodnoj zemlji, uopće ne osvrće na činjenicu da je ta država 132 godine bila imperijalna sila u Alžiru i da je to završilo krvavim ratom u kojem je sudjelovao i njen pradjed. Mislim da tek četvrta generacija može racionalno sagledati situaciju, ali za sve je potreban vrlo ozbiljan i kritički orijentiran obrazovni program, čega kod nas, nažalost, nema.