Čitavu ovu tek započetu, dvijedvadesetpetu, slavit ćemo 1100 godina od osnutka Hrvatskog Kraljevstva. Spomenicima i naučnim skupovima, bistama i svetim misama, simpozijima i oratorijima, dokumentarnim i crtanim filmovima obilježit će se okrugla obljetnica krunidbe kralja Tomislava: sama esencija hrvatske misli, stvaralaštva i vjere okupit će se tako oko događaja koji ne samo što se nije zbio navodne 925. godine, nego se nije zbio uopće. Krunisanje Tomislava, naime, ozbiljna je historiografija odavno u nedostatku povijesnih dokaza odbacila kao tipični 19-vjekovni romantičarski mit.
Na taj fantastični san iz perioda nacionalnog buđenja, međutim, hrvatska će država sada utući neke sasvim stvarne i nimalo male novce. Oko mita okuplja se zato elita: pod visokim pokroviteljstvom Vlade, uz poseban angažman ministarstava kulture i znanosti, u somnambulnoj proslavi sudjelovat će sve važnije institucije, na potezu od Hrvatske biskupske konferencije, preko vodećih galerija i muzeja, filozofskih fakulteta i povijesnih instituta, nacionalnih kazališta i Leksikografskog zavoda pa sve do neizbježnog HAZU-a. Ima smisla, valjda: kad već slavimo nepostojećeg kralja, zašto ne bismo otišli u kraljnost?
A ima i kraljnje dobrih razloga. Iza velikog obilježavanja godišnjice ničega već je složno stala domaća politika. Na završnom zasjedanju prethodnog saziva Sabora, u martu prošle godine, sve su prisutne zastupnice i zastupnici tako glasali za proglašenje 2025. službenom godišnjicom Tomislavove krunidbe, uz popratni kulturno-religiozni program koji s tim ide. Na glasanju se nije pojavila tek nekolicina ljevijih predstavnika, ali su ruke zato spremno podigli i HDZ-ovci i SDP-ovci, i socijaldemokrati i demokršćani, i HSLS-ovci i Mostovci, i predstavnici nacionalnih manjina i domovinskopokretaši.
Nije pomoglo to što je tadašnja zastupnica Katarina Peović uoči glasanja za govornicom održala predavanje o osnovama nacionalne ideologije, podsjetivši da je priča o kontinuitetu hrvatske povijesti, kao i tolike slične, izmišljotina iz pretprošlog vijeka. Još su manje značili trezveni medijski komentari poput onoga Jurice Pavičića, koji je u Jutarnjem listu pedantno pobrojao kako su se različite ideologije – od hrvatske do jugoslavenske, od katoličke do komunističke – kroz prošlost grebale o lik Tomislava, odnosno ono što o njemu znamo iz oskudnih povijesnih izvora. Uzimale bi svaka sebi dio koji im se svidio: hrvatski domoljubi dokaz o srednjovjekovnim temeljima nacije, jugoslavenski ideolozi činjenicu da je Tomislav vojevao protiv neprijatelja zajedno s braćom Srbima, pa je zato i bilo moguće da onaj njegov spomenik preko puta zagrebačkog željezničkog kolodvora zamisle katolički fratri dvadesetih, a podignu Titovi komunisti četrdesetih.
Ako je nešto ipak drugačije, onda su to dosad neistražena prostranstva ludila u kojem se čitav ovaj cirkus odvija, pa iz 2025. ravno u srednji vijek sada, evo, putujemo na krilima Hrvatskih Zmajeva. Vežite se, dakle, polijećemo. Sretna nam svima 617. zmajska godina
Ništa od svega toga međutim nije pomoglo, jer mit o krunidbi kralja Tomislava, oko koga se tako spremno okupila domaća elita, ionako nije prostor utemeljene rasprave, nego imaginarnog svehrvatskog zajedništva. On tako danas funkcionira isključivo kao uvodno poglavlje kolektivne fantazije o trajnoj, neprekinutoj i pravocrtnoj povijesti Hrvata: fantazije koja je lišena bilo kakvog povijesnog konteksta, stranih vladara i monarhija, narodnih saveza i međunarodnog meltinga, panslavenskog ilirskog pokreta i, naročito, razdoblja dvije jugoslavenske države. Ukratko, funkcionira kao pripovijest u žanru magijskog nadrealizma: nešto kao 1100 godina hrvatske samoće.
A tamo gdje fakti i argumenti ne pomažu, preostaje provjeriti kako je točno pripovijest počela i tko nam je zapravo pripovijeda. Tek na tom mjestu priča postaje zaista zanimljiva. Obilježavanje 1100. godišnjice jedne parapovijesne izmišljotine inicirale su naime dvije organizacije: Matica hrvatska, koja pod upravom Mire Gavrana posljednjih godina opsesivno štanca besmislice poput nacrta izlišnog Zakona o jeziku ili podjednako izlišne "Izjave o prošlosti i budućnosti naše domovine", a pored Matice još i nešto što se naziva Družbom Braće Hrvatskoga Zmaja. Štoviše: baš je na inicijativu dotične družbe još 1925. godine, za vrijeme prve Jugoslavije, održana velika proslava 1000. obljetnice nepostojeće Tomislavove krunidbe.
Već dulje od stoljeća – preciznije, od 1905. godine – s Hrvatskim Zmajem družbuju dakle hrvatska braća i poneka hrvatska sestra, a u praksi to izgleda tako da po sebi vješaju crveno-bijelo-plave lente, izmišljaju grbove, čuvaju pečate, biraju svoga Velikog meštra, broje godine prema posebnom "zmajskom kalendaru" – upravo smo, za radoznale, stupili u 617. "zmajsku godinu" – i općenito djeluju negdje u zoni između masonske parodije i masovne partije Dungeons & Dragonsa. Ili barem tako izgleda dok ne provjerite popis sadašnjih i bivših članova, na kojem su i imena Franje Tuđmana a.k.a. Zmaja od Hrvatske, Alojzija Stepinca, među braćom poznatijeg kao Zmaj od Bakačeve kule, Franje Kuharića ilitiga Zmaja Kaptolskog Trećeg, pa onda još i Otona Ivekovića, Vjekoslava Klaića, Ante Trumbića, Ivana pl. Zajca, sve do nekih novijih zmajeva poput Milana Bandića ili Damira Borasa.
Probrano društvance, nema šta, a sve ih je vezala težnja prema – kaže službena internetska stranica – "čuvanju i obnavljanju hrvatske kulturne i povijesne baštine". Na istoj ćete stranici doznati i da su zmajeva braća bili prva hrvatska udruga koju je 1946. zabranila nova jugoslavenska komunistička vlast, što je doduše samo malo ljepši način da se kaže kako ih nije zabranila ona prethodna, endehazijska.
Naprotiv: u doba Pavelićeve koljačke satrapije institucionalno su bili uzdignuti u rang državne ustanove, a članarinu je plaćao lijep broj visokopozicioniranih ustaša. Takva organizacija sada planira čitav niz programa za 1100. godišnjicu Hrvatskoga Kraljevstva: od podizanja brončanog spomenika "Dolazak Hrvata na Jadran" pokraj autoceste A1, koji će "svojim dimenzijama omogućiti da bude jako dobro vidljiv", preko preimenovanja iste te A-jedinice prema kralju Tomislavu, zatim znanstvenih skupova i igrokaza u vrtićima, hodočašća i pučkih misa, prigodnih markica i novčanica, spomen-ploča i kipova, pa sve do projekta pod nazivom "1100 razloga za trudnoću, porod i roditeljstvo" koji naglašava – provjerite ako mi ne vjerujete, i sâm sam evo triput provjeravao – "povezanost između zmajeva, trudnoće, poroda i roditeljstva". Ako vam sve ovo zvuči kao loša zmajebancija, samo se sjetite milijuna eura koje će država potrošiti kako bi podigla jako dobro vidljiv spomenik pokraj Autoceste kralja Tomislava, organizirala sve te dječje predstave, svete mise i konferencije te povezala zmajeve s rodiljama. Možda i jeste zmajebancija – drugim riječima – ali očito ide naš račun.
A dok na račun čekamo – točan budžet obilježavanja 1100. godišnjice još nam nije poznat – već prema prvim informacijama da se naslutiti kako će se novci ustvari trošiti. Ispod naslaga praznogovora o tisućljetnoj hrvatskoj povijesti i kulturnoj baštini, ispod panpolitičkog konsenzusa i domoljubnog zanosa već se naime u prvim obrisima pomalja mnogo banalnija i jednostavnija mreža privatnih veza, odnosa i interesa. Na onoj saborskoj raspravi, recimo, s hadezeovskog krila sabora ritam je udarao Andro Krstulović Opara, zgražajući se nad politizacijom polemike i hvaleći Družbu Braće Hrvatskoga Zmaja kao uglednu udrugu koja nikada nije imala veze s politikom, ali je pritom zaboravio spomenuti da je veza s politikom upravo on sâm: među braćom i njihovim zmajevima Opara je poznatiji Zmaj Splitski Četvrti, pročelnik splitskog Zmajskog stola, što znači da je u parlamentu naprosto zagovarao novčane interese vlastite udruge.
U gradu Oparinog Zmajskog stola, nadalje, ovogodišnje će Splitsko ljeto otvoriti praizvedba oratorija posevećenog krunidbi kralja Tomislava o kojoj za sada ne znamo suviše: tek da je, prema riječima organizatora, u pitanju "jako zahtjevan i skup projekt" i da bi svoj honorar trebao naplatiti autor libreta, cijenjeni hrvatski književnik Miro Gavran, predsjednik iste one Matice hrvatske na čiju su inicijativu osigurana javna sredstva za ovaj i slične skupe i zahtjevne projekte.
Naposljetku, najagilniji je promotor ovogodišnje cjelogodišnje proslave Ministarstvo kulture i medija pod upravom Nine Obuljen Koržinek, a prelistate li iznova popis članova Družbe Braće Hrvatskoga Zmaja tamo ćete naići i na ime njenog oca, nekada istaknutog HDZ-ovca: Nikola Obuljen alias Zmaj Lapadski Drugi – Ćaća Hrvatskoga Zmaja, reklo bi se – među rijetkim je pripadnicima Zmajskog Areopaga, posebnog tijela zaslužnih počasnih članova, gdje su mu prethodnici bili takvi hrvatski odličnici kao što su Slavko Kvaternik, nekadašnji doglavnik ustaškog pokreta, i Milan Mazler, prvi zapovjednik Pavelićeve policije.
Da skratimo: ništa nam zapravo novo neće donijeti velika obljetnica Hrvatskoga Kraljevstva, ništa što već nismo gledali kroz posljednjih trideset i kusur – pardon, hiljadu i sto – godina. Domoljubna patetika i pasatistička estetika, jeftina mitomanija i pseudopovijesna bižuterija, velike riječi i sitni lični interesi, svehrvatsko zajedništvo i neizbježni privjesak koljačkog ustašluka. Ako je nešto ipak drugačije, onda su to dosad neistražena prostranstva ludila u kojem se čitav ovaj cirkus odvija, pa iz 2025. ravno u srednji vijek sada, evo, putujemo na krilima Hrvatskih Zmajeva. Vežite se, dakle, polijećemo. Sretna nam svima 617. zmajska godina.
