Za sve lijepo i pozitivno što se može reći, kazati ili misliti o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, avaj, previše je i jedna rečenica, jer već u polovici nje same, rečenice – ili čak u njezinu petinu, možda i šestinu!? – može stati baš ono sve lijepo i pozitivno izrečeno ili mišljeno o toj kvislinškoj i koljačkoj tvorevini, a to je: možebitna vjekovna želja Hrvata za samostalnom hrvatskom državom. Evo, bila je to ta petina, možda šestina, rečenice... Sve ostalo najveća je sramota, gnoj i stid što ga je hrvatski živalj ikada bio uspio učiniti u svoje ime i kontra tuđeg prezimena...

I, kao što sve lijepo ispisano ili izrečeno o NDH može stati u kvarat rečenice – ili u ono slavno crno ispod nokta maloga prsta – za sve ino grubo bila je dovoljna i četvrt od godine ne bi li se sve to skupa uspjelo spoznati i u praksi. Jerbo, do kraja samoga godišta 1941. ustaška gamad bje dokraja legitimirana višestruko se potvrdivši kao neporecivo ljudsko zlo, ostavivši iza sebe čitava groblja nepotrebnih mrtvaca i nasilno prekinutih ljudskih života i sudbina.

Način na koji je NDH voljela, i, prononsiranim učinila duhovno i junačko hrvatstvo, jednak je načinu na koji tumor ljubi organizam u kojem se istodobno i ostvaruje, i, koji baš u taj čas rastače. Pristajanje na dijagnozu osnovni je preduvjet adekvatnoj kuri i mogućem izlječenju, dok je, analogno tome, suočenje s grijehom, kao i njegovo priznavanje popraćeno činom pokajanja, zapravo, jedini put k ekskulpaciji iliti – ajde, skujmo svoj neologizam u matičnom jeziku – obezgrješenju...

Ističem sve ovo skupa iz razloga što je, mimo svih kršćanskih i ljudskih uzanci, u konstrukciji te vražje društvene skalamerije NDH jednom od konstituenti bio i u ta doba ugledni katolički nadbiskup, učeni muž i čeljade širokih znanja: monsinjor Ivan Evanđelist Šarić. Iskočilo je njegovo ime, u ovo vrijeme, kao kost u otvorenom prijelomu kad se potegnula tema preimenovanja ulice u jednoj zagrebačkoj četvrti što nosi ime po imenu njegovom. Ne pristoji se uljudbi XXI. stoljeća u urbanoj sredini imati i njegovati ikoji vid javne počasti čovjeku koji je u zla doba propustio biti na strani dobra; štoviše, koji je u ta doba svojevoljno i svjesno bio na strani – zla...

Nažalost, imenovani visoki crkveni prelat svrstao se među bandu, na bandu onih čija ideologija i program vođenja države, kužne Endehazije, nedvosmisleno i direktno ističe isključivanje i negaciju svega vidljivoga i nevidljivoga kršćanskoga, svega katoličkoga, svega humanističkoga...

Svojom pojavom i utjecajem, likom svojim i djelom, ovaj je viđeni crkveni pastir postavio vrlo oštro pitanje i bacio rukavicu izazova u facu svima koji su spremni na otvoreno, iskreno i pošteno razmišljanje ter razmatranje o nametnutoj vrlo škakljivoj temi. I etičkoj dvojbi, dakako. Jerbo, kako gledati na čovjeka koji je, s jedne strane, iza sebe ostavio izvrstan prijevod cjelovite Biblije u svojemu jeziku, a, s druge, istodobno je puhao u diple monstruoznom i zločinačkom endehazijskom režimu kakav ne pamti svekolika prošlost hrvatskoga roda?

Da, čovjek je moralno onoliko velik koliko je nisko najgore djelo što ga je učinio! Jest da je preveo kompletno Sveto pismo, čime se upisao trajnim otiskom u zavrijeđeno pamćenje pripadajućeg mu i puka i jezika; ali, brate, svrstavanjem sebe u ratnim okolnostima na stranu ratnih huškačâ i dušmanâ, e, rode, time si obilježio i boju pamćenja po kojoj ćemo te se sjećati, ali i valer soli kojom si začinio svoj ostanak u kolektivnoj memoriji svehrvatstva. Lanac puca na mjestu najtanje karike, drvena bačva prima vina ili vode onoliko koliko joj dopušta najniža duga u cjelini, a čovještvo se čeljadeta mjeri po visini onoga najslabijega što ga je dao od sebe.

Čak ako je osoba sušti pokvarenjak i ljudska nula, duhovno obogaljeni nitkov koji nema dar povlačenja demarkacijske crte između dobra i zla, činjenicom što je ostvario epohalan uspjeh (kakav prijevod Biblije neprijeporno jest), zaslužuje svakako višak pozornosti i prekoviše valorizacije samoga djela; međutim, zbog onoga sramotnoga i gnjiloga što je za života činio, jamačno je sâm sebe amputirao iz opcije da mu građansko društvo u iole uređenoj sredini dadne kakvu javnu aureolu počasti u trajnom materijalu. Ulicu ili trg. Kip ili bistu.

Majka koja je rodila deset sinova i kćeri pa ih podavila, nije super-majka koja je rodila desetero djece, nego je ona odlična čedomorka, mater-monstrumka. Čeljade koje je stvorilo impozantno umjetničko ili znanstveno djelo, a držalo je svijeću zločincima na putu ostvarenja njihovih zlodjela – pa makar mu ruke naoko ostale čiste – moralna je nakaza i duhovna kreatura. Takav netko ne zavrjeđuje da se po njemu zove trg ili ulica, kulturna ustanova ili obrazovna institucija, ali se djelu mora pristupiti kritički i otvoreno, pa, ukoliko je ono vrijedno, udovoljava li pak strožoj provjeri estetskog vrednovanja, onda mu se ima pošteno i približiti ter ga dolično pokazati i drugima.

Djelovanje sarajevskog nadbiskupa hrvatske provenijencije, Ivana Ev. Šarića – u onoj mjeri pri kojoj je vodicom blagoslovnom škropio naoštrene noževe i izbrušene srbosjeke, uspomoć kojih su njegovi ustaški miljenici i blagoslovljenici klali ljude i kidali na komade dječja tjelesa – velika je mrlja, madež, vrijed, edem ilitiga krasta na tijelu naše Matere Crkve, i, najmanje što se može učiniti da se to ruglo i osramoćenje generacijski ispere, sastruže ili otkine, jest institucionalno priznanje te nečistoće.

Devetnaestog siječnja 2002. u Sarajevu bje održan znanstveni skup Šariću u čast, nakon čega je bio tiskan i prigodni zbornik radova sudionika toga kolokvija. I, ne lezi vraže, baš nitko nije bio obradio temu njegovog živahnog ustaškog sagrješenja

Katolička crkva, kojoj je kao svećenik Šarić pripadao, mudro prešućuje njegovo fanfarsko ustaševanje, glorificiranje humanoidne kreature Ante Pavelića do mjere prispodobive kantorskom hvalospjevanju u počast samom Isukrstu. Porazna je to činjenica za nas katolike! Premda slab lirik, pjesnik bez većeg dara, uspio je – pored nekoliko pjesničkih zbirki – ipak ostvariti impozantan prijevod kompletnog Svetog pisma: veličanstven u svojoj jezičnoj ljepoti i uzoran u slijeđenju latinskog ishodišnog predloška.

I, na taj se doseg redovito i lukavo metnuti htjelo vlastito doprinošenje njegove posvećene glave životu i društvenom aktivnom nastojanju među pastvom, istodobno licemjerno prešućujući pokvareno mu šurovanje sa sotonskim namjesnikom na Zemlji – Luciferom akreditiranom u paklu NDH – popraćeno sasvim sakrilegičnom kanonizacijom svečanog infernalnog dijaloboličanstva uspostavljenog na tlu Hrvata, kao i na zemlji široj no što nama, Hrvatima, i po Božjim i po čovječanskim zakonima to teritorijalno i pripada...

Održan je niz znanstvenih simpozija i inih prilikâ u kojima se kanilo osvjetlati življenje i djelovanje Ivana Ev. Šarića: i ono umjetničko kao i ono kleričko. Ma, i književnici i pismoznanci, i veliki svećenici i starješine pučke podmuklo su i pomalo podlo prešućivanjem rasušivali informacije i istine privezane uza njegovo opće društveno-crkveno bavljenje za vrijeme Drugoga svjetskog rata.

Recimo, 19. siječnja 2002. u Sarajevu bje održan znanstveni skup njemu u čast, nakon čega je bio tiskan i prigodni zbornik radova sudionika toga kolokvija. I, ne lezi vraže, obrađujući najšire spektre i aspekte prezbiterskog i dijecezanskog, književnog i prevoditeljskog angažmana oslovljenog ordinarija – dovraga, baš kao da je sve vršeno naprama navigavanjima šjor Nečastivog – baš nitko nije bio obradio temu njegovog živahnog ustaškog sagrješenja... Ni riječi, ni besjede, ni slova o Šarićevom sekundiranju sramotnoj domaćoj rugobi i gubavoj hrvatskoj kvislinškoj hulji Anti Paveliću, odnosno njegovoj hudobi od režima i marionetskoj državici s izdajničkim pedigreom. Posvemašnji poraz duha: jasno, ako želimo biti blizu Bogu, i, naravno, ukoliko hoćemo objektivnim biti...

Stari zavjet u prijevodu Ivana Ev. Šarića, Sarajevo, 1941.

Validni doprinos dodatnom Crkvenom zataškavanju i relativiziranju nimalo suspektnog zastranjenja visoke posvećene glave, nažalost, dao je i jedan među najmeritornijim biblijskim stručnjacima u našim jezicima, preugledni egzeget i harni profesor, specijalist za hermeneutiku Novoga zavjeta – profesor emeritus fra Mato Zovkić. U razgovoru s Branom Vrbićem on je, kako donosi sarajevska tiskovina "Katolički tjednik" u broju od 18. veljače 2010., bio rekao: "Ne znam je li nadbiskup znao za te zločine nad nevinim civilima, jer je bio izoliran, tri ratne godine je radio neprekidno na prijevodu Biblije."

Hm, sveti Petar mogao bi se možda zabuniti zarad razumljivog obima posla na rajskoj granici, pa čak i sâm Isukrst, koji je ipak prebukiran i preopterećen težnjom za obraćenjem onih u sagrješenju i vlastitom činjenju gestâ i primjerâ nama nevjernim Tomama; no, fra Mato Zovkić zadnji je koji bi se mogao izneblušiti i uzvitoperiti, i, pobrkati činjenice kojima se cijeli život bavio... Jerbo, gledaj: Ivan Ev. Šarić svoje je Sveto pismo objavio u tri knjige godinâ Gospodnjih 1941. i 1942. – što je i motiviralo etiketu "Ustaška Biblija" – tako da i najlošiji matematičar među nama, podjednako kao i najidiotskiji logičar od svih nas, blaženo bezgrešno može zaključiti kako Šarić ama ni po Duhu Svetomu nije mogao, podsjetimo se citatâ: "tri ratne godine" raditi "neprekidno na prijevodu Biblije"... Zar ne? Zar da!

Uostalom, sasvim suprotno Zovkićevoj izrečenosti, nijedan biskup već po prirodi svoje službe i poslanja nikako ne može biti izoliran! Izolacija je zadnji od raspoloživih vidova nazovi slobode ikojeg od dijecezanskih ordinarija...

Kako je – o Gospe blažena! – "tri ratne godine" mogao prevoditi, kad je još u drugoj godini tog istog rata već bio objavio – kompletnu Bibliju!? I, onako razoružavajuće, a i za ustašiće nekako razočaravajuće govoreći, istraživač fra Petar Jeleč pametno zaključuje: "Šarićeva 'prevelika' zauzetost oko prevođenja Biblije nije ga, međutim, ometala da piše i hvali ustašku vlast i Pavelića, da se sastaje s visokim ustaškim i njemačkim dužnosnicima niti da u Sarajevu redovno posjećuje manifestacije što ih je bila organizirala ustaška vlast" ("Prilozi", Sarajevo, br. 41/2012.). Lucidni fratar na istom je mjestu zaključio: "da je biskup Šarić bio proustaški orijentiran, da je kroz sve vrijeme rata bio privržen ustaškoj NDH, te da nije izdao nijednu poslanicu katoličkom svećenstvu s obzirom na zločine u svojoj nadbiskupiji".

Istraživač fra Petar Jeleč pametno zaključuje: "Šarićeva 'prevelika' zauzetost oko prevođenja Biblije nije ga, međutim, ometala da piše i hvali ustašku vlast i Pavelića..."

Uvrstimo li, pak, u razmatranje apodiktičnost kolosalnog autoriteta ovoga briljantnog bibličara, fra Mate Zovkića, lako ćemo i logički i razumski zaključiti kako je ta njegova rečenica dokraja "pokopala" tobožnju nevinost, odnosno takoreći neznanje što ga je "resilo" u pogledu realne slike glede ustaških koljačinâ i masakrâ predvođenih sustavno i provođenih organizirano nada svojim bližnjima od strane omiljenog mu i opetovano opjevanog poglav(ić)nika Pavelića, ter njegovih trabanata i mesara...

Jedini koji se kuražno, odvažno i argumentirano upustio u analiziranje ljubovanja monsinjorštinom ovjenčanog Ivana Ev. Šarića s ljudskom zvjeradi iz ustaških nečisnica, jest spomenuti autor fra Petar Jeleč. Taj mladi redovnik iz Foče kod Doboja u Bosni i Hercegovini – nevezano uza sve uzle na konopu oko pâsa spuštenih niz habit – naoko drsko ma nadasve pošteno, gestom profesionalnog zainteresanika, bio se upustio u popunjavanje praznine glede Šarićeve ustaške dionice na trasi života.

Ne treba biti ni književnim kritičarem, niti je nužno ostvariti neko specijalističko akademsko zvanje, eda bi se već i odoka mogla makulaturom ocijeniti ulizivačka propaganda što ju je, u formi jeftine stihovane lirike, adresatu Paveliću bio odaslao biskupskom čašću zaređeni poltron. Dva su pjesmotvora ostala zapamćenim među viđenijima u tom činu antiantologijskog pjesnikovanja: jedan je "Poglavniku oda", a drugi "Kad sunce sja". Čitajući ih, čovjek – i kad nije književni kritičar, ali ima literarnog senzibiliteta i rafiniranog književnog ukusa formiranog smjernom načitanošću – mora ostati osupnut količinom sad već, oprostite, šupačkog utiravanja, kad ponestaje i fali pjesničkih valova koji bi se imali uzburkati vjetrom talenta...

Da ne bi ispalo kako smještam ili podvaljujem, evo provjerite, ovo su Šarićevi aduti metaforâ i mišići pjesničkih nagnućâ skrojeni u odi poglav(ić)niku:

 

Ono u Bazilici svetog Petra Vi nam oba hrvatski ideali.

Vidje Tebe u Vječnom Gradu pjesnik, Pradjedovska braniste sveta prava.

 

Njemu s Tobom zagrljaj drag je bio Dok je sunca, oba ste kruna naša,

Ko Dom naš mio. Vječna vam slava!

 

Sam Bog Tebe pratio dobri, jaki, Ti si za Dom žrtvovao svega sebe.

Da izvedeš za Dom naš sveto djelo, Smjel ko heroj, od vjere junak živiš.

 

Tebi Ante Starčević nadahnuće. Za slobodu usto si našeg Doma,

Ideal bio. Ustašo divni.

 

Fine finaliter, ma koliko mi pokušavali simbolički stati na stranu mitre i pastorala nadbiskupa Šarića, te ma kako nastojali empatijski zamišljati mjeru po kojoj je njegova pjesnička duša romantičarski bila zanesena mogućnošću da će, eno, u njegovim zrelim danima najposlije biti ostvaren višestoljetni san puka hrvatskoga za imanjem vlastite države, nije moguće ama ni "pod razno" povjerovati kako učeni monsinjor nije znao za zvjerstva čiji je dirigent i redatelj, scenograf i kostimograf bio njegov omiljeni autor i akter, kolega artist po peru i pobratim po huljskoj arijevštini – podguzina i poglav(ić)nik Ante Pavelić.

I, budući je čovjek moralno onoliko velik koliko je nisko najgore djelo što ga je učinio, građansko društvo u iole uređenoj sredini nadbiskupu Šariću ne može podati ikakvu javnu aureolu počasti u trajnom materijalu. Osim poštenog njegovanja uspomene na njegov doista veličanstveni prijevod cjelovitog Svetog pisma s latinštine do u naš jezik.