Na ovo tužno mjesto ne volim baš dolaziti, ali svake godine kao da čujem pozive koji me snažno vuku u ovaj spomen-park gdje su mi ubijeni otac i djed moje majke. Ovih dana, na godišnjicu zločina, zapalim u crkvi svijeće za pretke koje nikada nisam upoznala, položim cvijet na spomen obilježje, kapne tu i pokoja suza, a onda brže-bolje odem jer me ovo tužno mjesto naprosto slomi - rekla nam je proteklog vikenda Branka Obranović iz Velikog Korenova kraj Gudovca.
Polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća odana je počast žrtvama zločina koji se dogodio u Gudovcu, samo 18 dana nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske. Radilo se o jednom od prvih masovnih zločina nad Srbima u Drugom svjetskom ratu. Pripadnici Seljačke zaštite, pretvoreni u ustašku postrojbu po nalogu Eugena Dide Kvaternika, dan ranije uhapsili su 200 stanovnika sela u okolici Bjelovara te ih sljedećeg jutra strijeljali.
Organizatori komemoracije bili su Srpsko narodno vijeće, Udruga antifašističkih boraca i antifašista Bjelovar te Vijeće srpske nacionalne manjine Bjelovara. U nekoliko prigodnih govora istaknuta je važnost očuvanja sjećanja na žrtve i potreba suprotstavljanja povijesnom revizionizmu, a ovakve komemoracije trebaju služiti kao podsjetnik na tragične posljedice mržnje i netolerancije te kao opomena da se slični zločini nikada više ne ponove. Parastos za nevine žrtve održao je paroh bjelovarski jerej Branko Maksimović.
- Ne dovodi me ovdje samo odnos prema nevinim žrtvama već i odnos prema Bogu. Tu su stradali Srbi iz Gudovca i okolice, ali moje molitve tiču se svih nevino stradalih ljudi bilo koje vjeroispovijesti ili nacionalnosti – rekao nam je paroh.
S komemoracije u Gudovcu (Foto: Vladimir Jurišić)
U ponedjeljak 28. travnja 1941., četrdesetak naoružanih ljudi ušlo je u Gudovac. Zadatak im je bio pronaći i na jednom mjestu okupiti sve muškarce srpske nacionalnosti. Sveukupno dvjestotinjak Srba odvedeno je zatim na livadu gdje se inače održavao stočni sajam. Svega nekoliko ih je uspjelo pobjeći i spasiti se dok su preostali natjerani da legnu na zemlju nakon čega su jedan po jedan ubijeni i pobacani u veliku jamu.
Ustaše su ovaj masakr nastojali opravdati činjenicom da su u okolici Bjelovara pripadnici poražene jugoslavenske vojske, koji se nisu slagali s uspostavom NDH, ubili nekoliko hrvatskih seljaka. Međutim, ubijanje ljudi koji sa spomenutim zločinom nisu imali nikakve veze bila je prije svega poruka novih vlasti onima koje se smatralo nepoželjnima u ustaškoj Hrvatskoj. Ta poruka dala se naslutiti odmah po osnivanju NDH i to upravo u Bjelovaru i okolici.
Stotine lokalnih Srba uhapšeni su i zatočeni u novoosnovanom logoru Danica pokraj Koprivnice. Oni koji su na samom početku izbjegli hapšenje morali su na javnim mjestima nositi oko ruke svezanu crvenu traku s natpisom "Srbin". Većina ih je na kraju ipak završila u ustaškim logorima, prvo u Jadovnom kod Gospića, a zatim i u Jasenovcu, kao gotovo cijela židovska i romska populacija iz bjelovarskog kraja.
Stevo Maslek (Foto: Vladimir Jurišić)
- Kad se dogodio ovaj strašan zločin, moja majka imala je 13 godina, sasvim dovoljno da je mnogo toga zapamtila i o svemu mi vrlo često potanko pričala - rekao je Stevo Maslek.
- Ovdje su ubijeni moj djed, majčin otac i još deset članova, što dalje, što bliže familije. Nekoliko mještana uspjelo je pobjeći i tako spasiti živu glavu, a jedan od njih bio je Milan Jarić kojega je moja majka dobro poznavala. Prema njenom kazivanju uspio se nekako dokopati potoka Plavnićka i tako je umakao zlotvorima. Dočekao je slobodu i još dugo poslije toga živio. Odmah nakon pokolja, ustaše su išli po selima, skupljali odjeću i hranu, govoreći da će to trebati mještanima koje su odveli premda su ih prije nekoliko sati sve redom pobili. Nakon toga su se ponapijali kao da se ništa nije dogodilo. Ovaj strašan zločin potakao je mnoge mještane bjelovarskog kraja da se pridruže partizanskim jedinicama – objasnio je Maslek.
- Daj molim te, još bih nešto rekao. Redovito čitam Novosti i čujem da su vam skresali sredstva. Izdržat ćete vi, znam sigurno i želim vam svu sreću - dodao nam je na rastanku.
Vanja Ficnar, predsjednik VSNM-a Bjelovara, bio je angažiran u svakom djeliću komemoracije u Gudovcu.
- Ovi ljudi kojih se danas sjećamo stradali su samo zato što su bili Srbi i što su pravoslavne vjere. Nitko od njih nije bio politički aktivan, već su živjeli mirnim težačkim životom sa svojim obiteljima i nikada nikome nisu ništa nažao učinili. Ovdje je stradao i ujak moje majke, a od svih prisutnih, većina ima nekoga tko je izgubio život u Gudovcu. Treba napomenuti da Srbi na ovom području nisu od jučer. Tu su od polovine 16. stoljeća, dakle prije osnutka grada Bjelovara, pa su naši korijeni ovdje vrlo duboki – rekao je Ficnar.
Vanja Ficnar, predsjednik VSNM-a Bjelovara (Foto: Vladimir Jurišić)
Predsjednik Srpskog narodnog vijeća Boris Milošević nije htio propustiti komemoraciju u Gudovcu.
- Na ovo mjesto dovodi me kultura sjećanja jer prvi masovni zločin u NDH nikako ne smije pasti u zaborav. Ljudi su pokupljeni sa svojih njiva, vrtova i dvorišta pa na silu dovedeni na ovo mjesto, ne znajući zašto su optuženi niti što su skrivili. Tek s prvim pucnjevima shvatili su da ginu zato što su druge vjere i druge nacionalnosti. Ovdje treba barem jednom godišnje dolaziti kako bi se održalo sjećanje na žrtve i kako bi generacije koje dolaze znale što se i zašto dogodilo - rekao je Boris Milošević.
