Idejnu osnovicu postavili smo mi, a izgradnju ste vi u djelo proveli – rekao je predsjednik Matice hrvatske Filip Lukas 6. svibnja 1941. Anti Paveliću, nedugo nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske. ‘Više i bolje nego što je učinila Matica hrvatska nije mogao nitko učiniti’, odgovorio je Pavelić, navodeći ovu instituciju kao ‘jedino organizirano tijelo koje je sustavno i dosljedno radilo na borbi za hrvatsku narodnu individualnost’. Iako će povjesničari ovu zapanjujuću Pavelićevu izjavu dovesti u kontekst njegovog blagog dodvoravanja tadašnjem rukovodstvu Matice, kritične prema nekim potezima kao što je rasprava o sudbini Dalmacije, citirane rečenice ukazuju na razmjere prijeratnog Matičinog ideološkog podupiranja nastanka fašističke tvorevine i osobnog intelektualnog trudbeništva Filipa Lukasa.
Upravo će ovakvi i slični istupi tadašnjeg predsjednika Matice hrvatske postati temelj optužnice poslijeratnih vlasti koje su ga osudile na smrtnu kaznu. Lukas je, pored vlastitih istupa, na smrt osuđen jer je u izdanjima Matice ‘tendenciozno iznosio tobožnje razlike između Hrvata i Srba’, te je ‘vršio akciju i propagandu u korist okupatora i njegovih pomagača širenjem nacionalne i vjerske nesnošljivosti’. Lukas će se nakon bijega 1945. skrasiti u Rimu, gdje je preminuo 1958. godine.
Povjesničar Višeslav Aralica kaže da je Lukas sudjelovao u stvaranju i širenju hrvatske inačice fašizma prije NDH. U godinama prije rata omogućio je političko učvršćivanje Mile Budaka
Više od 70 godina nakon ovih događaja vinkovački je ogranak Matice u suradnji s udrugom U ime obitelji podnio zahtjev za reviziju presude. Odvjetnik U ime obitelji Krešimir Planinić odbacio je optužbe da time rade na rehabilitaciji NDH, nazvavši Lukasa ‘hrvatskim velikanom’ od kojeg ‘možemo podosta naučiti za sadašnje i buduće hrvatske prilike’.
Ne ulazeći u sadržaj same presude i kontekst i vrijeme u kojem je donesena, ovdje ćemo se osvrnuti na Lukasovo djelovanje koje ga je učinilo ‘hrvatskim velikanom’ od kraja 1920-ih godina, pa do same smrti, do koje se nije odrekao NDH i ustaškog pokreta. Njegovi brojni radovi, politički govori i postupci uoči i na početku uspostave te fašističke tvorevine pokazuju da je bio jedan od ključnih intelektualaca koji su promovirali desni ekstremizam te da je bujanje kulturnih djelatnosti same Matice omogućeno zahvaljujući pljački židovske imovine u kojoj je Lukas osobno sudjelovao.
Povjesničar Višeslav Aralica, koji se u više knjiga dotaknuo Lukasovog naslijeđa, upozorava da se njegov rad treba gledati u kontekstu toga vremena. Dodaje, međutim, da se Lukasov krimen može pronaći u dvije stvari: sudjelovanju u stvaranju i širenju hrvatske inačice fašizma prije NDH te u šutnji i nedovoljnoj kritičnosti prema ustaškom režimu. Aralica kaže da je dobar dio svoje knjige ‘Matica hrvatska u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj’ posvetio nastojanju da uspostavi poveznicu između nacionalističke ideologije kakva je njegovana u Matici za Lukasova mandata i ideologije koju danas nazivamo fašizmom.
- Uza sve ograde, prije svega metodološke naravi, zaključio sam da veza postoji, i to u smislu da je tadašnji hrvatski nacionalizam koji su njegovali Lukas i dio tadašnjeg vodstva Matice, a koji su izražavali i slijedili uglavnom mladi intelektualci, bio borbeni i eksluzivistički, u dovoljnoj mjeri da ga se označi kao hrvatsku inačicu fašizma - kaže Aralica.
Riječ je o 1930-tim godinama, pogotovo kasnim tridesetim kad se Lukas izdiže do razine vrlo značajne javne osobe. Upravo tada ga se počinje shvaćati kao ideologa hrvatskog nacionalizma. To se vrijeme, dodaje Aralica, podudara s počecima djelovanja ustaške organizacije, kao i uspona njemačke inačice fašizma te opće krize liberalne demokracije u Europi. Prema njegovom mišljenju i stavovima nekih drugih povjesničara, Lukasov dolazak na čelo Matice 1928. upravo je rezultat njegovog otvorenog nacionalizma. U tom razdoblju već je okončana Lukasova preobrazba iz gorljivog jugoslavenskog nacionalista, razočaranog zbog centralizma Beograda, likvidacije Stjepana Radića i šestosiječanjske diktature, u teoretičara ekstremnog hrvatstva. Polje svojih stručnih zanimanja, kao što su geografija i geopolitika, Lukas je pritom upregnuo u dokazivanje rasnih i sličnih teorija, gradeći osnovu svojih promišljanja o ‘narodnom duhu’, ‘krvnom naslijeđu’, odnosno ‘krvnoj čistoći’ na radovima tadašnjih nacističkih ideologa.
Lukas je na zagrebačkom sveučilištu bio jedini profesor koji je u svibnju 1941. godine glasao protiv zadržavanja na poslu svojeg mlađeg kolege, Židova Vladimira Vranića
Lukas će s godinama napuštati, mijenjati i upotpunjavati ove teze, upirući se ponajviše da dokaže rasnu razliku između Hrvata i Srba. Tako je jednom rekao da su im ‘duh i krv različiti’, odnosno da se oni ‘ni krvno nisu poklapali, pa im prema tome ni duhovne osobine nisu bile jednake’. Zaključio je da Hrvati i Srbi predstavljaju suprotne rasne tipove, ali i da Crnogorci pripadaju hrvatskom rasnom tipu. Lukas se pritom razotkrivao i kao rasist u karakterizaciji poznatih osoba hrvatske povijesti ukoliko one nisu bili ‘čiste hrvatske krvi’. Umjetnike koji su se odbili povinovati kreiranju u kontekstu nacije, Lukas je smatrao nemoralnim izdajnicima koji zaslužuju mržnju, jer se ‘svaki pravi patriota ne može i ne smije oteti preziru spram ljudi koji iz egoističkih motiva ostavljaju svoj narod i rade protiv njega’.
O ‘zapadnoj skupini’ useljavanja, kako navodi Ivo Goldstein u knjizi ‘Holokaust u Zagrebu’, Lukas piše sa simpatijama (‘većina njih suosjećala je s domaćim življem u dobru i zlu’), za razliku od ‘istočne skupine’ (Srba) koja je ‘ostala trajno tuđa duši ovoga naroda kao i predaji ove zemlje’. U istoj knjizi se navodi da o useljavanju Židova Lukas ne nalazi ništa pozitivnoga: tvrdi da se ta ‘skupina stanovništva… po svome selidbenom instinktu, sa stranim osobinama i religiozno-ravnim duhom nije mogla ukorijeniti u zemlji, niti sklopiti s narodom, među kojim živi, te prema tome nije preuzela njegove nacionalne ideale’.
Iako sredinom tridesetih godina optuživan za fašizam i simpatiziranje nacizma, Lukas je u nekim polemikama odbacivao takve zaključke. U isto je vrijeme, međutim, tvrdio kako ‘ti narodi i danas stoje na braniku europske civilizacije, nacionalnoga principa i nacionalne kulture, koje su ugrožene od internacionalnog boljševizma’, pa da ih se kao ‘velike pokrete ne napada, jer ne ugrožavaju naš nacionalni i kulturni život’. Lukas nije dao samo intelektualni doprinos ustaškom pokretu u oblikovanju ekstremističke, rasne ideologije, već i obilatu infrastrukturnu pomoć: u svojoj knjizi Aralica piše da su dva događaja dala velik obol u pretvaranju prijeratne nacionalističke struje u ustaški usmjerenu ideologiju. Prvi je predratni povratak Mile Budaka u Hrvatsku, čije je političko učvršćivanje tri godine uoči uspostave NDH posredno omogućilo upravo rukovodstvo Matice predvođeno Lukasom, koji je cijelo vrijeme bio u dosluhu sa zloglasnim književnikom i budućim Pavelićevim ministrom. Drugi događaj važan za učvršćivanje ustaškog pokreta bilo je djelovanje Lukasove Matice. ‘Bitno je uočiti da je za takvo što teren veći bio uvelike pripravljen, ponajvećim dijelom djelatnošću vodstva Matice hrvatske’, piše Aralica, navodeći primjere publikacija te organizacije u kojima se sve više otvarao prostor nacionalističkim intelektualcima koji su veličali totalitarne ideologije.
Po uspostavi NDH došlo je do prave male renesanse u Matičinom djelovanju. Čak i u najgorem ratnom razdoblju ta je ustanova publicirala po dvadeset radova godišnje. Propulzivne su bile i lokalne ispostave, kao i Matičini časopisi u kojima su se objavljivali profašistički i antisemitski stavovi isturenih ustaških ideologa. Od tamo su vrbovani i intelektualci koji će postati predvodnicima Pavelićeve kulturne politike. Rad Matice je za vrijeme NDH toliko uzeo maha da im je za daljnji rad bilo potrebno financijsko, ali i infrastrukturno širenje.
Aralica navodi da im je procvat omogućen i zahvaljujući najvećem tiskarskom poduzeću u državi, Tipografiji d.d. koja je oduzeta dotadašnjim židovskim vlasnicima, obitelji Schulhof. Iako prekršteni, ustaše su im oteli imovinu prema tada važećim zakonima. Fašistički progon Židova tako se pokazao kao povoljna prilika za jačanje Matice u novoj državi. Štoviše, inicijativa za oduzimanje Tipografije došla je od vodećih ljudi te institucije te Lukasa osobno. Iako su tada ovu ciničnu pljačku židovske imovine nazvali ‘dogovorom’ s dotadašnjim vlasnikom Stjepanom Schulhofom, potonji je na saslušanju 1945. godine izjavio da su ga u siječnju 1942. pozvali u predsjedništvo vlade. Tamo su mu ministar obrazovanja Mile Starčević, ministar narodnog gospodarstva Lovro Šušić i Lukas rekli da sve dionice Tipografije poklonili Matici hrvatskoj ‘ili da inače znade što ga čeka’. Schulhof je predao dionice i zauzvrat dobio ‘arijsko pravo’, odnosno svojevrsni oprost od progona.
Cijelo vrijeme Lukas je šutio o problemu Židova i antisemitizmu koji je bujao sredinom 1930-ih godina u tadašnjoj Jugoslaviji. Štoviše, u konkretnim je situacijama podržao rasne zakone: na zagrebačkom sveučilištu je bio jedini profesor koji je u svibnju 1941. godine glasao protiv zadržavanja na poslu svojeg mlađeg kolege, Židova Vladimira Vranića.
Cinizam koji je pratio ekspanziju kreativnosti Matice u okviru fašističke kvazidržave ponajbolje se očitavao u kontekstu jednog dokumenta: zahtjeva Matice da im ustaške vlasti ustupe novu zgradu koja je dotad bila u vlasništvu jednog židovskog industrijalca. U pismu datiranom 1941. godine Lukas i nekolicina njegovih podređenih supotpisnika navode da je Matica ‘svojim radom u najtežim vremenima izvršila svoju dužnost vjerno služeći povijesnoj misli koja je ostvarena u NDH’. Dalje ističu da povećavaju udio u ‘razvijanju hrvatske narodne samosvijesti na osnovu kulturnog stvaranja’ i da trebaju zgradu, eksplicitno spominjući nekretninu na Jelačićevu trgu br. 15 u vlasništvu ‘Židova Sternberga’. ‘Ove nekretnine bi savršeno odgovarale našim potrebama’, poručili su iz Matice, tražeći od ustaških vlasti da ‘izvole držati na umu prikazane potrebe Matice hrvatske, kad spomenute nekretnine prijeđu u vlasništvo NDH’. Lukasovo pismo završava pozdravom ‘Za dom spremni’.
Upravo je ovaj događaj poslužio kao argument za polemiku između Slavka Goldsteina i Matičinog rukovodstva početkom dvijetisućitih. Goldsteina je zasmetalo što je ‘pljačkaša’ židovske imovine glorificirao bivši predsjednik Josip Bratulić. Stoga je zatražio očitovanje i ograđivanje tadašnjeg predsjednika Igora Zidića. Budući da se Zidić nikada nije očitovao, Goldstein je tu prepisku ustupio ‘Nacionalu’.
- Ne sjećam se više epiloga - kaže nam Goldstein, koji je poprilično siguran da ni nakon višekratnog kršenja rokova oko očitovanja, unatoč obećanjima, Matica nikada nije adekvatno adresirala ovaj problem.
Lukas se do kraja života nije odrekao NDH i otvorenih antisrpskih stavova. Štoviše, iako su se tada znali razmjeri zločina Pavelićeve tvorevine, on je u ‘Hrvatskoj reviji’ otvoreno glorificirao ustaški pokret. ‘Cilj moga iseljenja u strane zemlje, kao i Vaš, bio je da se uklonimo srpskoj i komunističkoj tiraniji udruženih, da nas ekonomski, socijalno i nacionalno unište. Ustaštvo je socijalan i narodni pojam; ustaštvo je bilo revolucionarno udruženje, da nas oslobodi srpskog terora i u isto doba, da se osnuje hrvatska država i postanemo suvereni. Ja nijesam bio ustaša, ali sam bio za hrvatsku nezavisnost’, napisat će u jednom od posljednjih svojih članaka iz 1950-ih godina.
Petnaest godina nakon početka njegove intelektualne rehabilitacije unutar Matice, nedavno je ta institucija uz pomoć U ime obitelji inicirala reviziju njegove sudske presude. Iako iz U ime obitelji ističu da njihov zahtjev nema veze s revidiranjem NDH, čije djelovanje osuđuju u kontekstu ‘svih totalitarizama’, činjenica je da se javna revizija kroz uljepšavanje biografija nekolicine ustaških i nacističkih ratnih zločinaca, nevezanih uz samog Lukasa, promovira upravo na portalu Narod.hr u njihovom nakladništvu.
