Tema aktivne uloge žena u razvoju i provedbi fašističkih režima desetljećima ne predstavlja historiografski tabu, ali se napetost interesa u različitim (ne samo) historiografskim disciplinama konstantno mijenja, ovisno (i) o suvremenim revizionističkim tendencijama političke desnice u Europi. Tu je činjenicu neophodno naglasiti, jer su napori rodno i/ili kritički intonirane historiografije tu temu iz ženske povijesti u svjetskim razmjerima u polaganom istraživačkom ritmu istovremeno doveli do statusa službene istine i njezina vječito marginaliziranog položaja u dominantnim registrima opće političke povijesti.
Primjerice, nedavno objavljena knjiga "Žene i ustaški pokret" povjesničarke Martine Bitunjac (docentice na Odsjeku za povijest Sveučilišta u Potsdamu i istraživačice u Moses Mendelssohn centru za europsko-židovske studije) u izdanju zagrebačke Srednje Europe, dobila je zasluženu domaću medijsku pažnju, ali točno onakvu kakvu već napon takvog naslova knjige u domaćem medijskom miljeu može dati. Naime, na granici nemuštog senzacionalizma i profesionalnog uvažavanja znanstvenog rada, ondje gdje novinske ilustracije "govore po sebi", a detaljnija kontekstualizacija naprosto nije potrebna. I ne samo da nije potrebna, nego je posve logično izlišna.
Funkcije u političkom radu ustaškog pokreta obnašale su obrazovane žene. No one nisu bile intelektualke koje bi imale kritičko mišljenje. Nekritični stav prema režimu omogućio im je da nastave karijere započete u prvoj Jugoslaviji - kaže Martina Bitunjac
U poplavi nekritičke političke memoaristike i kvaziznanstvenih izdanja od 1990-ih (i ranije) kojoj je javnost zahvaljujući domaćoj historiografiji nemilice izložena, nemoguće je očekivati da će prva temeljna studija uloge žena ustaškom projektu NDH naići na dublji interes od pristojne zbunjenosti ili sezonalnog tretmana "medijske robe". Možda naprosto treba vremena.
Poslijeratnoj Njemačkoj trebalo je nekoliko desetljeća da se oslobodi nevidljivih okova militantnog nacističkog patrijarhata u čijoj je osnovnoj premisi bila stereotipna dogma o ženama kao pasivnim i nevinim žrtvama pokreta kojim su dominirali muškarci. Njemački nacizam je od početka u potpunosti isključio žene s vodećih upravljačkih pozicija, žene su trebale postati sredstvom nacističkog poriva za povećanjem stope nataliteta i skoro ništa više.
Bila je to, dakako, čista laž koju dokumentarno opovrgava ogroman katalog nacistkinja iz svih slojeva njemačkog društva, ali ujedno i korisna laž poslijeratne Njemačke koja se s idejom militantne rasističke zločinke ravnopravne muškarcu, teško mogla pomiriti.
Međutim, niti je žena u njemačkom Trećem Reichu bila isključivo "žrtva" ili isključivo "počiniteljica", niti je dinamika integracije različitih konfliktnih interesa, posebice interesa žena koje su u nacističkoj Njemačkoj činile više od polovice njemačkog stanovništva, u to vrijeme bila svodiva na jednostavne premise. Nacistički antifeminizam bio je perfidno ukorijenjen u rasističku ideologiju po kojoj je "moderna emancipirana" žena smatrana agensom degeneracije njemačkog društva, "poput Židova i marksista koji su ženu namamili na racionalno razmišljanje i nezdravo razmišljanje o seksualnosti".
Ustaški Pavelićev režim koji se po copy-paste metodi držao nacističkih premisa, nastojao je slijediti sve ideologeme i pripadni administrativni hodogram uspostave fašističke države, također je deklarativno izbacio ženu iz političkog polja i usmjerio ju na frontu plodnog hrvatskog majčinstva. Bila je to, dakako, čista propagandistička laž koja je dokumentima opovrgnuta davno, ali i višestruko kodirana laž jer je Pavelić žene politički instrumentalizirao i prije uspostave ustaškog režima kojemu su one vjerno služile kao važna poluga u propagandnoj rasističkoj mašineriji, kao i u izravnom zvjerstvu u ustaškim logorima.
Nada Šakić i Maja Buždon (Foto: JUSP Jasenovac)
Ipak, ženski ustaški pokret nije se omasovio u puku. Kao što je poznato, čitava mašinerija ustaškog pokreta dosegnula je jedva tri posto uključenosti ukupnog hrvatskog stanovništva, a žene su bile i ostale njezin elitni dio: kako u klasnom pogledu, tako i ukupnoj statistici, za razliku od njemačkog nacističkog uzora.
Početni profesionalni interes Martine Bitunjac ticao se upravo istraživanja povijesti žena u nacionalsocijalizmu, a zatim i u njegovoj hrvatskoj varijanti. Njezina knjiga "Žene i ustaški pokret" prijevod je doktorata koji je radila na Sveučilištu La Sapienzi u Rimu i na Humboldtovu Sveučilištu u Berlinu, a u izdanju Srednje Europe objavila je ranije monografiju "Lea Deutsch: dijete glume, glazbe i plesa" (2021.).
Knjiga "Žene i ustaški pokret" daje jasan pregled uloge ustaškinja u oblikovanju i razvoju NDH u različitim aspektima režima i bavi se biografijama najznačajnijih protagonistkinja, usput kombinirajući dijelove razgovora koje je metodom kritičke usmene povijesti vodila kroz čitavo svoje višegodišnje istraživanje, sa svim bivšim ustaškinjama do kojih je mogla doći. Usporedbe talijanskog fašizma, nacističkog i ustaškog režima u knjizi su uvodnog karaktera i kontekstualno šture, ali posve funkcionalne jer su, kaže Bitunjac u kratkom razgovoru za Novosti "za razliku od istraživanja teme žena u nacionalsocijalizmu, eksploracije uloge žena u ustaškom pokretu tek u začetku".
Ispada da je jedna od rijetkih Pavelićevih dosljednih originalnosti u pokušaju ideologizacije ustaškog pokreta prije uspostave NDH, vezana uz instrumentalizaciju mita žene u dva registra: europski urbanom i seljački žrtvoslovnom
- Akterke ustaškog pokreta i njihovi stavovi su mi na početku istraživanja bili posve nepoznati. Izvore koji dokazuju njihovu aktivnu participaciju našla sam u hrvatskim, talijanskim, njemačkim i srpskim arhivima kao i u raznoj periodici. Iznenadilo me da su pojedine žene imale doista važnu ulogu od samoga početka osnivanja ustaškog pokreta poput Marije Pavelić, supruge Ante Pavelića koja je, kao kasnije i njihova kći Višnja, utjecajno djelovala u NDH.
Bez daljnjega se može pretpostaviti da je Marija Pavelić, čija je majka židovskog porijekla, u kontekstu ratnih političkih događaja koristila svoju moć kudikamo više no što su to činile, recimo, životna suputnica Adolfa Hitlera ili takozvana prva dama kako se deklarirala Goebbelsova supruga Magda. Tezu o ženskom podupiranju ustaške politike svjedokinje tog vremena u našim su razgovorima potvrdile - kaže Bitunjac.
Iako su istraživanja o ženama u NDH manjkava, autorica je na temelju dokumenata i izjava svjedoka jasno pokazala da su Pavelić i pripadnici njegova pokreta još i prije 1941., u vremenu "revolucionarne borbe uslijed političkih i taktičkih motiva", primali članice u svoje redove. To naravno nije bilo u skladu s rodnom politikom ustaškog pokreta, ali je činjenica da su te kurirke, informantice, špijunke i teroristkinje bile u prvom redu elite oko Pavelića koji je otpočetka inzistirao na unikatnosti ustaškog pokreta "u čistoći nacionalnog hrvatstva", a ni slučajno replici talijanskog fašizma ili nacionalsocijalističkog Trećeg Reicha.
Proklamirana "unikatnost ustaštva" Paveliću je zapravo osiguravala taktički manevar kojim se po potrebi strateški nadigravao s talijanskim i njemačkim silama, a u vlastitom dvorištu potom nedosljedno donosio ad hoc odluke: kako je već konstelacija političkog trenutka ili trenutnog raspoloženja nalagala.
Ispada, međutim, da je jedna od rijetkih Pavelićevih dosljednih originalnosti u pokušaju ideologizacije ustaškog pokreta prije uspostave NDH, vezana uz instrumentalizaciju mita žene u dva registra: europski urbanom i seljački žrtvoslovnom. Oba služe kao žetončići u ukupnoj historiji ustaštva i neumjesno su kičasta u usporedbi s realizmom režima, ali ih vrijedi spomenuti kao školski primjer ceremonijalne manipulativnosti (ženama) koju su fašisti, posebice ustaše, preferirali.
Višnja Pavelić (Foto: Privatna arhiva)
Prvi je nastao u torinskom zatvoru 1935. u kojemu je Ante Pavelić boravio à propos atentata na kralja Aleksandra I. U to su vrijeme u nacističkoj Njemačkoj ženama već bila ukinuta politička i društvena prava, Pavelićeva obitelj bila je u ilegali, ali je ugodno živjela u Italiji do uspostave NDH, a Poglavnik je čekajući torinsko suđenje vrijeme kratio pišući "politički roman". Inspiriran francuskim i talijanskim tiskom gdje se izvještavalo o "femme blonde" u kontekstu atentata na kralja Aleksandra I, napisao je i objavio šund roman "Liepa Plavka" čija je protagonistkinja teroristkinja kao "simbolična figura borbe hrvatskog naroda za slobodu i neovisnost".
Postoje dokazi da je "Plavka" kodno ime ustaškinje Stane Godine koja je doista bila angažirana u atentatu na kralja. Manje je to, međutim, važno od upadljive perspektive autora romana kojom se 1935. godine jasno glorificira politički angažman žene u totalnom neskladu s propagiranom patrijarhalno-konzervativnom slikom žene u Njemačkoj i Italiji, a zatim i u NDH.
Drugi mitski motiv-žeton jednako je primitivan, a u ustaškom epskom manevru šire je poznat kao amblematski model ličke seljanke i "ustaške majke" Mande Devčić čije je žrtvovanje vlastitih sinova u borbi trebalo poslužiti kao uzor svim Hrvaticama. Pavelić ju je još 1932. odlikovao srebrnom medaljom i "privjeskom u obliku velikog zlatnog križa". Naravno, po uspostavi NDH ispostavilo se da deseteračka propaganda u mobilizaciji hrvatskog seljačkog stanovništva nije odigrala ulogu, a pogotovo se "nije primila" među hrvatskim ženama sa sela, jedva pismenima i na rubu siromaštva.
Nepoznato je u kojoj je mjeri građanska elita ustaškog pokreta (kojoj je dakle pripadao značajan broj žena), a koja je oblikovana u gabaritima europskog kulturnog kanona i domaće političke kulture, uopće bila svjesna socijalnoklasnih ograničenja u promociji konkretnog ideološkog sadržaja. Poznato je, međutim, da joj do ustaške indoktrinacije političkim obrazovanjem uopće nije bilo stalo: ono što je začecima ustaškog pokreta u emigraciji počelo kao ideološko nagovaranje i politička školica, od prvih se dana NDH pretvorilo u čisto nasilje pod opravdanjem "prihvaćanja i razradbe" nacističkog ustroja države.
Naslovnica knjige Martine Bitunjac
- Funkcije u političkom radu ustaškog pokreta obnašale su obrazovane žene čije su pozicije u društvu, vjerska i politička orijentacija kao i političko opredjeljenje muških članova njihovih obitelji iz vremena prve Jugoslavije, bile ključne za daljnji napredak u ustaškom pokretu. One, međutim, nisu bile intelektualke koje bi imale kritičko mišljenje ili se na bilo koji način sučeljavale s javnom ustaškom politikom.
One su bile vjerne uzdanice i štovateljice zločinačkog režima. Podupirale su masovna ubijanja, denuncirale nepoželjne ljude oko sebe, bile dijelom propagandne industrije. Nekritični stav prema režimu omogućio im je da nastave karijere započete u prvoj Jugoslaviji, kao i da u ratnim vremenima vode privilegirani život u tradicionalnom muškom političkom svijetu. Važne funkcije u ustaškoj vlasti imale su jedino visokoobrazovane žene - kaže Martina Bitunjac.
Većina njih, poput zapovjednice Ženske ustaške mladeži Dolores Bracanović ili zapovjednice Ženske loze hrvatskog ustaškog pokreta Irene Javor (politički najutjecajnije žene u NDH koja je bila direktno podređena Paveliću), ranije u Jugoslaviji radile su kao učiteljice. Druge su, poput jedne od najgorljivijih javnih pobornica nacizma prije uspostave NDH Zdenke Smrekar i ustaške stožernice u Zagrebu Olge Osterman, bile ravnateljice škola.
Sve su te obrazovane žene bile odane u provođenju represivne politike upravljanja ženskom seksualnošću u cilju "čiste hrvatsko-arijske obitelji". Najkasnije u jesen 1942. ustaškinje su raspoređene da čuvaju zatvorenice u logoru Jasenovac i Lepoglava. Bilo ih je najmanje trideset i ni po čemu se nisu isticale od ubojica ustaša. Bitunjac u knjizi navodi biografije "čuvarica" Maje Buždon i Nade Šakić, s kojom je i privatno razgovarala. Razgovarala je i s Višnjom Pavelić, kćeri Ante i Marije Pavelić, prije njezine smrti 2015. u dubokoj starosti, u Madridu.
- Višnja Pavelić svoj je život posvetila njegovanju kulta svoga oca. Stan je pretvorila u arhiv. Neki bivši ustaški političari nakon rata su njezinu majku Mariju Pavelić opisivali kao mračnu silu, drugi su govorili da su se ona i suprug dopunjavali u odlukama i razmišljanjima. Očito se ovdje radilo o neobičnoj, snažnoj obiteljskoj instituciji koja je itekako utjecala na različite aspekte ustaške politike - zaključuje Martina Bitunjac.
"Obični ljudi ne znaju da je sve moguće", rekao je bivši, neimenovani zatvorenik njemačkog konclogora. Njegova je rečenica među najcitiranijima, ikad igdje na svijetu, kad je o Holokaustu riječ i vrijedi svakog slova. Za sav ostali smisao s vremenom će se, valjda, pobrinuti odgovorna historiografija.
