Nisam upoznao čovjeka koji je imao tako bogat život kao Budimir Lončar, a koji je toliko bio zagledan u budućnost, izjavio je Ivica Đikić na predstavljanju svoje nove knjige "Budimir Lončar – prije i poslije kraja" u utorak navečer u Novinarskom domu. Knjiga je nastala na temelju dugih i opsežnih razgovora Đikića i Lončara. Razgovarati su počeli 2017. godine, a razgovori su potrajali takorekuć do posljednjeg dana Lončarova života, u ljeto prošle godine. Lončar, posljednji jugoslavenski savezni sekretar za vanjske poslove, diplomat iznimne karijere i utjecaja u svojih je sto godina upoznao je i drugovao s mnoštvom važnih ljudi. Neki od njih, poput za njegovo diplomatsko formiranje ključnog Koče Popovića, zatim Josipa Broza Tita, Franje Tuđmana s kojim se družiti počeo u Beogradu pedesetih godina prošlog stoljeća, našli su svoje mjesto i u knjizi. Knjiga je pisana u gotovo ispovjednoj formi. Đikić je na početku svakog poglavlja napisao kratki uvod, izostavio pitanja koja je postavljao i prepustio Lončaru da govori.
-Knjiga s Lekom (Lončarov nadimak) je nepretenciozan novinarski rad, dugo i strpljivo vođen intervju u kojem sam izbacio moja pitanja. To je neka vrsta monologa, kazao je Đikić.
Đikića je fasciniralo koliko je Lončar okrenut budućnosti i u poznoj dobi detaljno upućen u svjetska, ali i kulturna i nogometna (posebno o Hajduku), zbivanja. Istaknuo je da je Lončar što je bio stariji bivao otvoreniji prema svijetu, nije se zatvarao u sebe, a po zagledanost u budućnost jedini usporediv s njim je Slavko Goldstein.
Vanjskopolitička novinarka i analitičarka Mirjana Rakić upoznala je Lončara 1986. u Parizu na konferenciji o apartheidu. Predstavljajući knjigu navela je da je on "uvijek vjerovao da svijet mora biti bolji i da se mora sastojati od ravnopravnih država". Navela je da je Lončar bio sjajan analitičar i beskrajno strpljiv što su osobine važne za diplomata. Lončara je opterećivalo pitanje koliko trajati u politici, a da se ljude ne doživljava kao sljedbu. Posljedica toga upravo možemo promatrati u Sjedinjenim Država gdje se skoro cijela velika politička stranka, Republikanska, pretvorila u sljedbu. Citirala je i Lončarovu svojevrsnu definiciju diplomacije koja se u suštini svodi na to da je diplomacija nadmetanje u dalekovidnosti, a na kraju uvijek treba postići kompromis.
Povjesničar i autor Lončarove biografije Tvrtko Jakovina smatra da se knjigom htjelo prikazati arhipelag ličnosti koje su Lončaru nešto dale i od njega nešto primile pri čemu je i on posebno istaknuo ulogu Koče Popovića. Naveo je da je i Lončar upozoravao da u svijetu mora doći do "velikog reseta" jer jedan posto ljudi kontrolira 60 posto bogatstva što ne može završiti dobro.
Urednik knjige, koju je objavila Fraktura, Vuk Perišić ustvrdio je da Lončara obilježava svojevrsni vremenski paradoks. Kao čovjek druge epohe, epohe optimizma i napretka nakon Drugog svjetskog rata, doživio je današnjicu, vrijeme neizvjesnosti, u kojem je i dalje govorio jezikom optimizma i mira.
