Hrvatski diplomata i zadnji jugoslavenski ministar vanjskih poslova Budimir Lončar umro je rodnom Preku na otoku Ugljanu u 101. godini života.
Bio je sudionik Narodnooslobodilačke borbe, u kojoj je dva put bio ranjen i u kojoj je "s ponosom sudjelovao dajući svoj skromni doprinos tome da su u Hrvatskoj danas i moj Zadar, i Rijeka, Istra i otoci, te da je Hrvatska na kraju Drugog svjetskog rata bila na pobjedničkoj strani".
Pet godina nakon završetka Drugog svjetskog rata ulazi u jugoslavensku diplomatsku službu, u kojoj prolazi sve stepenice. Na početku konzul i savjetnik jugoslavenske delegacije pri Ujedinjenim narodima u New Yorku, potom dugogodišnji prvi analitičar Ministarstva vanjskih poslova i bliski suradnik ministra Koče Popovića, kao i predsjednika Tita.
Od 1965. do 1969. veleposlanik je u Indoneziji, u vrijeme kada se u toj značajnoj članici Pokreta nesvrstanih odvijaju masovni pokolji komunista i rušenje Sukarna. Nakon toga postaje savjetnik ministra Mirka Tepavca, pa ambasador u SR Njemačkoj za vrijeme kancelarâ Brandta i Schmidta, a od 1979. do 1983. ambasador u Sjedinjenim Državama, dakle krajem Carterova i u prvom dijelu Reaganova mandata. Potom preuzima funkciju zamjenika saveznog sekretara za vanjske poslove, a 1988. postaje posljednji savezni sekretar, obnašajući tu dužnost u vrijeme geopolitičkih promjena koje su oblikovale današnji svijet.
Nakon raspada SFRJ, Lončar je devedesetih posebni izaslanik glavnog tajnika UN-a Boutrosa Boutros-Ghalija i savjetnik indonezijske vlade, a u dvijetisućitima savjetnik hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića i predsjednik Savjeta za vanjsku politiku i međunarodne odnose predsjednika Ive Josipovića.
U uvodu dvodijelnog intervjua, koji je za Novosti prošle godine s njim napravio Jerko Bakotin, naš novinar bilježi sjedeće: „Lista njegovih poznanstava je who is who ljudi koji su obilježili geopolitiku druge polovice 20. stoljeća, od američkih i sovjetskih vođa do Fidela Castra i Sadama Huseina. Sudionik Prve konferencije Pokreta nesvrstanih održane 1961. u Beogradu, na brojnim narednim konferencijama suoblikovao je politiku samog pokreta i njegove programske dokumente. Zbog svoje posvećenosti politici nesvrstanosti bio je poznat kao Mr. Non-aligned, Gospodin Nesvrstani. Četiri desetljeća bio je važan, a na kraju i glavni kreator jugoslavenske diplomacije, globalno iznimno uspješne i utjecajne u hladnom ratu. Ne čudi da ga je Gorbačov nazvao veteranom svjetske politike (u blurbu na koricama Lončarove biografije koju je 2020. u izdanju Frakture objavio Tvrtko Jakovina), kao što ne čudi ni to da Lončarovo mišljenje i danas traže diplomati iz čitavog svijeta akreditirani u našoj regiji.“
Govoreći o Jugoslaviji, kazao je ovo: "Hrvatska nije imala bolji način za ostvarivanje svoje državnosti od Jugoslavije, a da ne govorimo što je Jugoslavija značila za Makedoniju, Crnu Goru ili Bosnu i Hercegovinu. Jugoslavija je bila i socijalna država. S demokracijom je išlo teže, mada nije čitava demokracija u tome da smijete govoriti što želite. Nešto je i u ravnopravnosti životnih uvjeta. Jugoslavija je dotrajala, ali mogla se redefinirati i transformirati, možda kao konfederacija. Svakako bi danas predstavljala vrlo značajan pozitivni faktor unutar EU-a. Međutim, Milošević i suradnici na drugim stranama tu su zemlju željeli pokopati. Nijedna od novih država nema snage reći koliko je doprinijela izbijanju rata, pa nema ni iskrenog nastojanja da se nadiđu posljedice krvavog raspada."
Na pitanje o hrvatskoj vanjskoj politici, Lončar kaže: "Svaka vanjska politika počinje na vlastitim granicama. Već i udžbenici diplomacije ističu da je vrlo važno kakve odnose imate sa susjedima. Nama samonametnuta ograničenja uvelike onemogućavaju da imamo širi pogled na svijet, inventivniju i prisutniju vanjsku politiku uopće, a naročito unutar EU-a. Hrvatska je ostvarila strateške ciljeve, a zahvaljujući ulasku u NATO ima i obrambene garancije. Svojevremeno me veoma impresionirao primjer Vijetnama. Ta zemlja je uz ogromne žrtve pobijedila američku politiku u jugoistočnoj Aziji. Vijetnam je i pobjednik i žrtva, što je uloga u koju se danas stavlja Hrvatska. Ali za razliku od nas, u Vijetnamu nema kontinuirane proizvodnje ogorčenja, niti se drugoj strani stalno podnose računi, nego se žele što bolji odnosi sa SAD-om. Vijetnamci smatraju da Amerika mora sama napraviti samokritični bilans svoje agresije. I Jugoslavija je imala težak rat s Njemačkom i Italijom, ubijeno je preko milijun ljudi. Međutim, ubrzo nakon rata razvili smo vrlo dobre odnose. Već krajem četrdesetih godina gledali smo u budućnost. Do sedamdesetih, kada sam bio ambasador u Bonnu, gotovo 40 posto naše ukupne trgovinske razmjene bilo je s Njemačkom".
Govorio je i o odnosima u regiji: "Hrvatska danas ne želi zauzeti poziciju zemlje koja ima dovoljno kapaciteta i samopouzdanja da završi s lošom prošlošću. Umjesto toga se generira netrpeljivost. Nema sumnje da je tako i u Srbiji, ali Hrvatska je upravo zbog ishoda našeg sukoba u boljoj poziciji da bude širokogrudna, i morala bi biti što širokogrudnija u odnosu na susjede. Ne znači da ćemo odstupati od naših interesa, ali ne moramo se hraniti mržnjom. Bosna i Hercegovina je još jedan test. Sigurno je da u toj zemlji, u koju je nesreća velikim dijelom uvezena, treba ostvariti ravnopravnost naroda. Ali ta ravnopravnost je simbolična, ona ne može biti apsolutna – kao što nema ni apsolutne ravnopravnosti velikih i malih država, mada je dobro da u UN-u sve zemlje imaju po jedan glas. Ravnopravnost naroda ne smije gušiti ravnopravnost pojedinaca, koja je srž demokracije. A upravo se gušenje ravnopravnosti građana događa u postavljanju Hrvatske u njenom odnosu prema BiH. Nacionalna i građanska jednakost moraju biti povezane, o tome ovisi prosperitet pojedinaca. Sveukupno, politikom prema susjedima nažalost smo sami blokirali naše vanjskopolitičke potencijale. Nevjerojatno je da 27 godina nakon rata ne govorimo o našim zajedničkim sadašnjim i budućim interesima."
