Knjiga Ivice Đikića "Budimir Lončar – prije i poslije kraja" nastala je na temelju njegovih dugih i opsežnih razgovora s Lončarom: razgovarati su počeli 2017., a razgovori su potrajali takorekuć do posljednjeg dana Lončarova života, u ljeto prošle godine. Posljednji jugoslavenski savezni sekretar za vanjske poslove, diplomat iznimne karijere i utjecaja, u svojih je sto godina drugovao s mnoštvom važnih ljudi. Neki od njih, poput Koče Popovića, Tita ili Tuđmana, našli su svoje mjesto i u knjizi, pisanoj u gotovo ispovjednoj formi. Novosti donose najzanimljivije izvatke koji se odnose na Franju Tuđmana, s kojim se Lončar počeo družiti 1950-ih u Beogradu.

 

* * *

 

Politička strategija Franje Tuđmana, iz relativno neutralne perspektive međunarodne politike, od 1989. naovamo bila je dobra i prilično pametno postavljena. Drugim riječima, Tuđman je znao postaviti realne ciljeve, ali je često griješio u taktičkim potezima. Godina 1991. ključna je njegova godina u strateškom smislu, važnija čak i od 1995., kad je hrvatskom pobjedom završen rat. Tuđman je pobijedio 1991., iako se tada možda nije činilo tako. Do siječnja 1992. i međunarodnog priznanja bili su obavljeni gotovo svi glavni poslovi koji Tuđmana čine važnom ličnošću u hrvatskoj povijesti.

No neke krupnije taktičke pogreške bile su takve prirode da su gotovo dovele u pitanje strateške ciljeve njegove politike. Gledano krajnje hladno, kod Slobodana Miloševića bilo je obrnuto: on je bio dobar u taktičkim potezima, ali je u strateškom pogledu bio konfuzan, nerealan, hirovit i sklon improvizaciji. Naravno, kad ovo govorim, mislim isključivo na tehnički ili zanatski aspekt politike, ne na sadržaj koji je u Miloševićevu slučaju bio zloćudan u potpunosti i otpočetka. Kod Miloševića je sve bilo podređeno očuvanju vlasti i koncentraciji moći: bio je spreman doslovno na sve zbog vlasti, to je bila njegova jedina strategija, jedino što ga je zanimalo. Time su u velikoj mjeri objašnjive devedesete godine kad je riječ o Srbiji i Srbima. Jedino njegovo ozbiljno postignuće u strateškom pogledu bio je Daytonski sporazum iz studenog 1995. po kojemu je legalizirana Republika Srpska, čemu je znatno pridonijela ambicija glavnog američkog pregovarača Richarda Holbrookea da što prije završi stvari, da što prije dođe do uspjeha. Tuđmana je, pak, zanimalo da stvori samostalnu Hrvatsku kad mu se ukazala prilika, jer je znao da se time upisuje u povijest, a tek zatim dolazilo je to da u takvoj Hrvatskoj on ima trajnu i nedodirljivu vlast.

 

O nogometu i politici

Osim u odnosu prema Bosni i Hercegovini, na što ću se posebno osvrnuti, velika Tuđmanova pogreška jest i svojevrsno političko poticanje i opsluživanje atmosfere potpune bešćutnosti prema Srbima nakon operacije "Oluja". To se u najvećoj mjeri moglo izbjeći, ali nije se htjelo izbjeći, valjda je ocijenjeno da to treba, da nije zgorega u nekoj mjeri. Ta se atmosfera, naravno, nije stvorila preko noći: uz početni grijeh srpske agresije, doprinijelo joj je i Tuđmanovo prešutno dopuštenje da se tijekom rata do određene mjere koketira s ikonografijom i idejom ustaštva, da se relativizira zločinački karakter Nezavisne Države Hrvatske, da se izbriše ili zaboravi granica između dobra i zla jer to je, uz ostalo, bilo gorivo za buđenje i razvijanje mržnje ili bezosjećajnosti prema Srbima. U najužem vrhu HDZ-a na početku su bili ljudi jasne antifašističke orijentacije i biografije, poput Šime Balena, Josipa Manolića, Josipa Boljkovca, ali Tuđman je svejedno na Prvom općem saboru HDZ-a u Zagrebu 1990. rekao da NDH "nije bila puka kvislinška tvorevina nego i izraz stoljetnih težnji hrvatskog naroda za vlastitom državom". Ta rečenica značila je puštanje duha iz boce, a što vrijeme više odmiče, taj je duh sve življi i nanosi sve veću štetu Hrvatskoj na mnogim razinama. (...)

Tuđman je odgovoran i za strahovitu ekonomsku devastaciju i grabež u privatizaciji započetoj i provedenoj u ratnim okolnostima te za demokratski deficit i sklonost autokraciji pod egidom ugroženosti državne nezavisnosti i nakon završetka rata. Plašio se da neposredno po pobjedonosnom okončanju rata ne izgubi ono što je stvorio i izborio, da ne nestane ili da se ne okrnji njegovo životno djelo. Vjerojatno je mislio da je u toj dionici politički neophodna određena količina represije i straha u stanovništvu, i da se radi o nečemu zanemarivom u usporedbi s njegovim zaslugama i uspjesima, da cilj naprosto opravdava sredstva. Tuđman je poslijeratnu konsolidaciju vlasti shvatio kao nastavak rata za nezavisnost – ili učvršćenje nezavisnosti – drugim metodama, a kad je rat, onda nema prostora za demokratske iskorake i za javno preispitivanje postupaka vrhovnog zapovjednika. (...)

Osim u odnosu prema BiH, velika Tuđmanova pogreška jest i svojevrsno političko poticanje i opsluživanje atmosfere potpune bešćutnosti prema Srbima nakon operacije "Oluja". To se u najvećoj mjeri moglo izbjeći, ali nije se htjelo izbjeći, valjda je ocijenjeno da to treba, da nije zgorega u nekoj mjeri

Naše druženje nikad nije bilo jako intenzivno i familijarno, i ne mogu reći da smo postali bliski i nerazdvojni prijatelji, ali postojao je odnos koji je bio kontinuiran, jer smo jedan drugome bili značajni sugovornici, unatoč obostranoj svijesti o drugačijim svjetonazorima, drugačijim pogledima na politiku i na našu situaciju, ali i drugačijim mentalitetima. On je, što god mislili o njegovim stajalištima, ulagao velik trud i ozbiljnost u razmišljanje o našim unutrašnjim prilikama, sav je bio posvećen tome, potpuno inficiran politikom, to jest prožimanjem politike i povijesti. To ga je činilo dobrim i inspirativnim sugovornikom, a ne mogu reći ni da mi je njegov karakter bio odbojan ili iritantan. Bio je ambiciozan pa i pretenciozan, ali pristojan, znao je razgovarati, trudio se argumentirati, nije verbalno udarao ispod pojasa i nije bio sklon jeftinoj dosjetki kao argumentu u raspravi.

Beogradski susreti događali su se u krugu ljudi na neki način povezanih sa Zagrebom. Pored Tuđmana i mene, tu su bili moji kolege iz Ministarstva vanjskih poslova Zvonko Komarica i Ivo Robić (taj Robić nije bio popularni pjevač nego zet velikog Andrije Štampara), te general Ivo Rukavina, koji nije dolazio često i koji je po statusu bio iznad nas ostalih, a katkad i general Vlado Janić Capo, također čovjek visokog statusa i ugleda u krugovima vlasti i općenito u društvu. (...)

Postojalo je i drugo beogradsko društvo, uglavnom dalmatinsko, koje se okupljalo kod generala Ivice Kukoča. Tu su bili i general Fabijan Trgo i admiral Aljoša Žanko. Druženje u oba ta društva svodilo se više-manje na razgovor o dvjema temama: nogometu i politici. Komarica i Robić navijali su za Dinamo, Tuđman i Zlatko Rukavina za Partizan, Tuđman je uostalom bio predsjednik Partizana, a moji Dalmatinci i ja za Hajduk. Bili su to ugodni razgovori. Svi smo se razumjeli u nogomet, pričali smo o igri, nije se radilo samo o pukim navijačkim raspravama. (...)

U zagrebačkoj fazi, Tuđman i ja smo se najčešće viđali u ateljeu Ede Murtića, našeg zajedničkog prijatelja. Ja sam najmanje jednom mjesečno, subotom, iz Beograda dolazio u Zagreb. To društvo, osim nas trojice, činili su Jure Kaštelan – kojeg sam poznavao i kojim sam bio impresioniran još iz partizanskog doba, iz vremena Omladinske iskre na Visu – pa Neven Šegvić, Čedo i Zlatko Prica, Petar Šegedin, Vlado Gotovac, Dalibor Parać. Dakle, uglavnom umjetnici, pisci, slikari, arhitekti. Vrlo zanimljiv krug ljudi i vrlo zanimljivi i intelektualno inspirativni razgovori. Najviše se, naravno, pričalo o politici u svim njezinim aspektima i varijacijama. Umjetnici su u to vrijeme bili političniji nego što su danas, ili se barem meni tako čini. Politika je tada bila "u modi" među intelektualcima, upućenost u političke događaje, procese i ličnosti gotovo da se smatrala pitanjem elementarne građanske pristojnosti i opće kulture. (...)

Mirna reintegracija Podunavlja jedan je od Tuđmanovih najvažnijih i najmudrijih poteza, ali nažalost, vjerojatno i njegova posljednja zrela i sasvim racionalna politička odluka u životu

Kod Murtića se razgovaralo vrlo otvoreno i tolerantno i o onome u čemu se nismo svi slagali. Diskusije su znale trajati satima, a bilo je i povišenih tonova. Murtićev atelje bio je jedinstvena institucija, povlašteni azil gdje su se slobodno razmjenjivale i suprotstavljale različite ideje i razmišljanja. Najškrtije i najmudrije govorio je Kaštelan. Jezgrovito, precizno, lucidno. Bio je autentični mislilac, obrazovan, zainteresiran, a opet stalno kao da je bio jednom nogom čvrsto u stvarnosti, a drugom u svijetu svojih pjesničkih slika. Po tome je donekle podsjećao na Koču Popovića. Obično sam, nakon druženja u ateljeu, odlazio na ručak s Kaštelanom i Murtićem. Nas trojica bili smo međusobno najbliži u tom krugu, i privatno, i u stavovima. Kaštelan je bio najvažnija ličnost u Edinu životu. Upravo me je Kaštelan zamolio da se kao mladi diplomat u jugoslavenskom konzulatu u New Yorku nađem Murtiću pri ruci 1951., kada je prvi put doputovao u Ameriku. Edo me osvojio kao čovjek, od prvog susreta. Ostali smo prijatelji do kraja njegova života 2005. godine. Jure je skoro svakodnevno svraćao u Edin atelje. Bili su različitih karaktera, ali su snažno utjecali jedan na drugoga. Jure je svesrdno bodrio Edin slikarski rad. Znao je reći po jednu ili dvije riječi koje su Edi budile intuiciju i pomagale mu da pojmi djelo na kojem je upravo radio. (...)

Kad je Tuđman 1972. uhapšen i zatvoren, Murtić je hitno doputovao k meni u Preko i rekao mi: "Uhapsili su Franceka. Moraš nešto učiniti." Tada sam bio na funkciji podsekretara u Ministarstvu vanjskih poslova u Beogradu. Nazvao sam Berislava Badurinu, šefa Titova kabineta, koji je bio na Brijunima s Titom, i rekao mu što se dogodilo. Rekao sam i da mislim da nije dobro to što se dogodilo, da mnogi naši intelektualci, sudionici NOB-a, nisu dobro primili zatvaranje Tuđmana, bez obzira na to što misle o njegovim stavovima i o njegovu parapolitičkom i publicističkom djelovanju. Badurina je obavijestio Tita, koji je tada do neke mjere zaštitio Tuđmana. Smatrao je da Tuđman previše brblja i da je bezrazložno destruktivan, ali da nije zaslužio takav tretman.

 

Iskreni ili prijetvorni demokrat?

Nakon što je u svibnju 1990. izabran za predsjednika Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske, Franjo me primio u rezidenciji u Visokoj ulici. Meni je tada bila počela teći treća godina na položaju ministra vanjskih poslova Jugoslavije. Čestitao sam mu i kazao da dajem svoj ministarski mandat na raspolaganje, jer sam na saveznu funkciju, osim po profesionalnoj ili karijernoj liniji, imenovan na službeni prijedlog Hrvatske, moje matične republike. Takav je bio princip. "Ne, ni govora! Trebaš mi tamo. Pa, boga mu, znamo se toliko godina! Upravo mi čovjek poput tebe sad treba na tom mjestu", uzvratio je. Na to sam ga upitao što zapravo želi, i kamo smjera njegova politika: izići iz Jugoslavije ili reformirati Jugoslaviju? Odgovorio je da ne želi izići iz Jugoslavije, nego da želi rekonstrukciju na demokratskim osnovama, dakle, politički pluralizam, tržišna ekonomija, ljudska prava i građanske slobode, uz što je moguće manje funkcija i ovlasti na saveznoj razini. Uvjeren sam da se nije pretvarao preda mnom. To je u tom času zaista bila njegova pozicija. (...)

Tuđman je kasnije zdušno podržao moj plan internacionalizacije jugoslavenske krize jer je shvatio da to Hrvatskoj donosi kakvu-takvu međunarodnu zaštitu i kakvo-takvo vrijeme za vojne pripreme i naoružavanje. Činjenica je da je Hrvatska mobilizirala šezdeset i četiri brigade vojnika širom zemlje u razdoblju od početka rujna do kraja studenog 1991. Ono što je Hrvatska uspjela u ta dva-tri mjeseca bilo je ključno da se zaustavi napad i da se uspostavi relativno stabilna linija fronte. (...)

Knjiga je nastala na temelju Đikićevih dugih i opsežnih razgovora s Lončarom

Tuđmanova ponuda

U kolovozu 1992., kad sam se već bio preselio u New York, Tuđman me pozvao da dođem na razgovor u Zagreb. Ostao sam kod njega nekoliko sati. Opet se otvorilo i pitanje mog eventualnog povratka u Hrvatsku. Rekao sam mu da to ne bi bilo pametno ni njemu ni meni, jer je već bio ozbiljno narastao utjecaj desne struje u HDZ-u predvođene ministrom obrane Gojkom Šuškom: toj struji bi moje imenovanje na neku visoku dužnost poslužilo da od Tuđmana iznude stotinu drugih ustupaka i koncesija, ali se svejedno nikad ne bi pomirili s time da ja imam neku važnu funkciju u "njihovoj" vlasti. Učinili bi sve da me uvaljaju u blato, a Franjo bi me se, prije ili kasnije, morao odreći u takvoj atmosferi. Osim toga, dodao sam da već imam dogovoren posao u Ujedinjenim narodima. Brzo se složio da je mudrije i korisnije za Hrvatsku da ostanem u New Yorku. (...)

Ostali smo u telefonskom kontaktu. Povremeno ga je zanimalo da čuje kako se gleda na Hrvatsku u međunarodnim političkim krugovima, pogotovo nakon završetka rata. Naročito ga je zanimalo što se misli u Americi, odnosno na Zapadu. Stalno sam ga upućivao na to da Zapad vidi Hrvatsku kao faktor stabilnosti u ovom dijelu svijeta i kao oslonac u demokratizaciji cijele regije, ali da bi u tom smislu trebalo gledati da se popravi odnos sa Srbima, jer su posljedice legalne i legitimne operacije "Oluja" bile strašne kad je riječ o zločinima nad civilnim stanovništvom i praktički o etničkom čišćenju koje je osnaženo naknadnim administrativnim odlukama usmjerenima na cementiranje nove nacionalne strukture oslobođenog područja.

 

Reintegracija Podunavlja

Tuđman je na te moje analize i oprezne sugestije uvijek reagirao suzdržano. Uvjeren sam, međutim, da je to što sam ga suptilno ili manje suptilno, s dobrim argumentima iz sfere međunarodne politike, odvraćao od ideje da se Vukovar vrati ratnim putem u ustavnopravni poredak Hrvatske, da je to, dakle, bio jedan od razloga koji su ga naveli da odustane od već pripremljene vojne operacije u Podunavlju, da se odupre pritiscima iznutra, pogotovo iz vojnih i radikalno desnih krugova. Imao je oko toga itekakvih dilema i nije lako i brzo donio tu odluku, jer je znao da mirna reintegracija podrazumijeva da Srbi u istočnoj Slavoniji neće idućeg jutra postati minoran etnički i politički faktor, što su Srbi nakon "Oluje" postali u drugim područjima Hrvatske. (...)

Mirna reintegracija Podunavlja jedan je od Tuđmanovih najvažnijih i najmudrijih poteza, ali nažalost, vjerojatno i njegova posljednja zrela i sasvim racionalna politička odluka u životu. Pokazao je da je sposoban donositi konstruktivne i važne odluke u delikatnim i složenim pitanjima, da bi potom učinio sve da poništi efekte tog pozitivnog mišljenja o sebi u zapadnim diplomatskim krugovima.

 

Nerazumijevanje BiH

Tuđman je vodio pogrešnu politiku prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima što se ogleda na dva načina. Prvi je ulazak u dogovore s Miloševićem na račun Bosne i Hercegovine. Drugi je stvaranje takozvane Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne pod punom političkom i vojnom kontrolom Zagreba: iz tog poteza, to jest iz želje da se pod hrvatsku vlast stavi što veći komad teritorija Bosne i Hercegovine, proizišao je kasnije hrvatsko-bošnjački rat. Tuđmanova politička praksa u pogledu Bosne i Hercegovine nije u svakom trenutku od 1991. do kraja 1995. bila destruktivna i zlonamjerna, ali je njegova politička "teorija" oduvijek, i prije devedesetih godina, patila od nerazumijevanja Bosne i Hercegovine, pa onda i od opasnog pojednostavljivanja. (...)

Tuđman dubinski nije vjerovao u avnojski i Titov koncept Bosne i Hercegovine. To je stalno izbijalo iz njega, makar se u nekim fazama u prvoj polovici devedesetih ponašao drukčije, jer ga je realnost tjerala na to, a on je u toj etapi itekako znao biti pragmatičan i politički vrlo racionalan. Tada je umio podrediti svoj ego višem cilju, jer je shvatio da je dosezanje tog višeg cilja njegova upisnica zlatnim slovima među hrvatske povijesne ličnosti prvoga reda. Shvatio je da tu priliku ne smije propustiti ni po koju cijenu, da se mora prilagoditi.

 

Odnos prema ustaštvu

Tuđman nije poduzeo gotovo ništa, naročito u vrijeme kad je bilo najvažnije i kad je mogao, da se u Hrvatskoj uspostavi jasna razlika između nacionalizma i patriotizma, i da se njeguje ta razlika, da je se učvršćuje i promovira. Toga je kod Tuđmana bilo u prvo vrijeme, i to uglavnom u odnosu prema HOS-u, vojnim formacijama Hrvatske stranke prava, i općenito prema organiziranijim proustaškim skretanjima, ali kasnije se to izgubilo. Ispostavilo se da mu afirmacija ustaštva postaje problem samo kad je stranački organizirana, kad ustaštvo zaprijeti očuvanju njegove vlasti ili kad postane odveć kompromitantno u odnosima s drugim državama. Pristao je na to da se u političkom i javnom životu uspostavi pojednostavljen i pogrešan diskurs u kojem je bilo mjesta samo za dvije kategorije: nacionaliste i više ili manje izmišljene nacionalne izdajnike. (...)

Franjo Tuđman, dakle, nije mogao pojmiti koliko je pogubno odavanje nacionalizmu. Priklonio se putu koji je iz njegove političke perspektive i s njegove funkcije bio lakši i brže je donosio rezultate, ali ti su rezultati bili kratkoročni i ograničeni na njegovo neprikosnoveno održanje na vlasti te na stvaranje društvene atmosfere u kojoj će na izborima profitirati oni koji podilaze opojnim nacionalističkim osjećajima. U okolnostima rata i neposrednog poraća to je bio najsigurniji i najjednostavniji način da se bude popularan, da se dobije autoritet u masama i da se dobiju glasovi na izborima. Dugoročno, međutim, takav pristup inficira društvo zlom krvlju i iracionalnošću, zamagljuje jasan pogled na to što su naši interesi, što su naši objektivni dometi, pa onda i što trebamo poduzimati da bismo bili uspješniji, da bi nam bilo bolje.