Slavko Goldstein (Sarajevo, 1928 – Zagreb, 2017.) jedna je od najznačajnijih intelektualnih pojava ovog vremena. Njegova biografija u suvremenosti 21. stoljeća djeluje začudno: svega je tu puno, čini se previše za jedan život, teško je odjednom zapamtiti kronologiju, a imate dojam da je kronologija ovdje izuzetno važna. Bez sumnje, kronologija važnih događaja 20. stoljeća Goldsteinu je bila najvažnija u njegovom životu: jer historijski revizionizam desnice ne može učiniti trajnu štetu ako su činjenice precizno dokazane, posložene i arhivirane.
Goldstein će, fokusom naših suvremenika, biti upamćen kao neumoran kulturni i politički radnik. Jedan je od najagilnijih domaćih izdavača različitih knjižnih i časopisnih izdanja, urednik, novinar, esejist, publicist, filmski režiser i scenarist, ekonomist, prvi čovjek Židovske općine Zagreb, pokretač HSLS-a kao prve nekomunističke stranke u socijalističkoj Hrvatskoj. No prije svega će ostati upamćen kao čovjek koji je uporno (istovremeno nenametljivo i odlučno, što je bio njegov karakterni standard) intervenirao u političku realnost Hrvatske, svaki put kad je u njoj bio poremećen etički kompas – a to je bilo često.
Posao pažljivog arhivara Pavelić je odradio prema materijalu urednički, ali cum grano salis, onako kako je trebalo. Riječ je o publikaciji literarnog zamaha i biografiji čije su činjenice, ovdje iznesene kratko, ali ne i reduktivno; snažnije od fikcionalne literature
Po istom principu nenametljive, ali odlučne prisutnosti, Goldstein je intervenirao i u odnose među suvremenicima mlađima ili starijima, uvijek nastojeći unijeti mjeru skromnosti i mirnoću u analitici problema. To je bilo otpočetka jasno svakome tko se makar nakratko imao priliku s njim susresti. U tom ključu i s takvim ljudskim dojmom, nikome nije bilo neobično kad je Slavko Goldstein u svojoj 88. godini odlučio potražiti pomoć mladih istraživača arhivara da solidno udome njegovu bogatu privatnu arhivu.
Godinu dana prije smrti, dakle 2016., Slavko Goldstein je svoju raznovrsnu dokumentarnu građu – svu privatnu, poslovnu i istraživačku korespondenciju, rukopise drugih autora, objavljene i neobjavljene vlastite spise i bilješke, fotografije i pisma prijatelja Josipa Vanište i Stanka Lasića i još mnogo toga u sitnicama koje imaju nekakvu dokumentarističku vrijednost – predao istraživačima Arhiva Srba u Hrvatskoj (ASH). Igor Drvendžija i Jana Jurčević su Goldsteinovu arhivu ondje inventarizirali u 38 arhivskih kutija, a potom su Drvendžija i Nina Čolović od te građe uredili Fond Slavko Goldstein, koji je sada u potpunosti dostupan javnosti.
Novinar i publicist Boris Pavelić, koji je Goldsteina dobro poznavao jer je, između ostalog, u njegovoj izdavačkoj kući objavljivao, pregledao je Fond Slavko Goldstein i zatim napravio autorsku inventuru na temelju koje je nastala publikacija "Homo Liber – iz ostavštine Slavka Goldsteina" u izdanju Srpskog narodnog vijeća i izdavačke kuće Jesenski i Turk. Naravno, razlika između knjige i tehničkog termina "publikacija" obično je svima jasna, a ovdje ju koristimo zato što je Pavelić uložio primjetan autorski napor da napravi objektivni pregled, panoramski koliko je u ovakvoj kompliciranoj biografiji moguće, i da ne "naruši" faktografski materijal ikakvom autorski snažnijom intervencijom.
Goldstein u Moskvi 1967. godine kao dio delegacije jugoslavenskih režisera dokumentarnih filmova (Foto: Arhiv Srba u Hrvatskoj)
Riječ je tek o skici za biografiju Slavka Goldsteina, pregledu njegovog života posredstvom njegove privatne arhive. Posao pažljivog arhivara Pavelić je odradio prema materijalu urednički, ali cum grano salis, onako kako je trebalo. Riječ je o publikaciji literarnog zamaha i biografiji čije su činjenice, ovdje iznesene kratko, ali ne i reduktivno; snažnije od fikcionalne literature.
To znači da je publikacija uređena kao knjiga što se čita kao napeta kronologija s par naglašenijih, emotivno snažnih epizoda. Recimo, pripovijest o privatnom životu Slavka Goldsteina počinje skicom. Jednim apokrifnim pismom, odnosno literarnim nacrtom zamišljenog pisma Ive Goldsteina svome sinu Slavku Goldsteinu, koje je Slavko Goldstein na papiru koncipirao 2006. godine. Priložen je faksimil tog pisma, vidimo da je kucan na pisaćoj mašini i na mnogo mjesta prekrižen: Goldstein ga nije objavio u svojoj najvažnijoj knjizi "1941. – Godina koja se vraća" (prvo izdanje Novi Liber, 2007.), iako je to mogao.
Goldstein (prvi slijeva) u partizanima (Foto: Arhiv Srba u Hrvatskoj)
Dok je još radio na knjizi, Slavku Goldsteinu je od arhivara iz zagrebačke Nacionalne i sveučilišne biblioteke stigao prijepis pisma koje je uhićeni Ivo Goldstein 2. svibnja 1941. napisao svome sinu Slavku iz ustaškog zatvora u Zagrebu. Pismo je otkriveno slučajno, u arhivi Vinka Nikolića, tada dužnosnika u promidžbenim službama ustaškog pokreta, i nakon pune 64 godine predano onome kome je bilo namijenjeno. Ivu Goldsteina, karlovačkog knjižara, ustaše su likvidirali na Jadovnu, nekad u ljeto 1941. Lea/Lotte Goldstein, Slavkova majka, spasila je od ustaša sebe i svoja dva sina, trinaestogodišnjega Slavka i devetogodišnjega Daniela, jer se nekako uspjela dokopati Kraljevice koja je bila pod vlašću talijanskih fašista, a oni su prema Židovima postupali blaže od ustaša.
Uz pomoć kućne pomoćnice obitelji Goldstein, Agate Đerek Jage (koja je 1941. spasila život Slavku Goldsteinu odvevši ga iz Karlovca majci i bratu u Kraljevicu, zbog čega je proglašena Pravednicom među narodima), Slavko se s majkom i bratom uspio priključiti partizanima. Pavelić navodi da je "Slavko ostavio nekoliko nažalost nedovršenih, ali vrlo dojmljivih zapisa o Karlovačkoj brigadi".
Pismo koje je Goldstein dobio uz orden za hrabrost kojim ga je odlikovao Štab 34. Udarne divizije (Foto: Arhiv Srba u Hrvatskoj)
Publikacija je koncipirana kao vodič za buduće biografe i istraživače, uz navedene inventarne brojeve fascikala i kutija Fonda Slavko Goldstein, pomoću kojih se događaji iz publikacije mogu provjeriti u Arhivu. Ipak, nikako nije riječ o suhoparnom i dobro organiziranom materijalu, nego o literariziranoj "skici za portret" u kojoj se čini da svaka navedena činjenica stoji tek kao pokriće za sljedeću potragu.
Goldsteinovu arhivu Pavelić je u publikaciji obradio i rasporedio u odlomcima, po njegovim ključnim biografskim događajima ("Ivo i Lotte", "Dva ordena"), po kronologiji Goldsteinovih poslova, interesa i tema ("Svestranost", "Bilježnice", "Knjige", "Politika", "Jasenovac") ili logikom važnih privatnih adresa i jubileja ("Pisma", "Rođendan"). Tako ju je pripovjedno, i uz minimalne autorske anegdotalije, konktekstualizirao događajima iz zajedničke povijesti 1980-ih, 1990-ih i 2000-tih. U tom se smislu tekst publikacije "Homo Liber" otvara i kao povijest kulturne i političke epohe u Hrvatskoj od kraja 1980-ih. Ne pretjerujemo kad to kažemo.
Goldstein i Stanko Lasić ispred zgrade Rektorata Sveučilišta u Zagrebu 1974. (Foto: Arhiv Srba u Hrvatskoj)
Općenito, u prikazanoj dokumentarnoj građi koju je ASH-u poklonio Goldstein nema praznih, kičastih ili ceremonijalnih mjesta. Tu je ono što je zaslužilo da javnost vidi i zna. Epohu koja nas zanima tako možemo pratiti od Goldsteinovog dnevničkog teksta o uvođenju višestranačja, objavljenog u tjedniku Danas u kolovozu 1988. pod naslovom "Što će biti s nama", preko epistolarnih detalja iz prepiske trojice prijatelja, Karlovčana i krležijanaca Stanka Lasića, Josipa Vanište i Slavka Goldsteina, do epizode s Lasićevom knjigom "Sukob na književnoj ljevici" gdje je sukob Lasić-Krleža Goldstein urednički elegantno "postponirao".
Koga zanima zašto već nije snimljen (i je li u planu) biografski film o životu Slavka Goldsteina s naglaskom na njegovu ranu mladost i iskustvo ustaškog terora – što je posve logično pitanje – može provjeriti u "Homo Liberu", gdje o tome svjedoči Miljenko Jergović. Doduše, svaku činjenicu, događaj i protagoniste u publikaciji lakše bismo pratili da postoji kazalo/indeks. To možda nije odgovaralo ovom hibridnom žanru knjige/publikacije, ali je svejedno šteta.
