U zadnjem tjednu kolovoza antifašisti obilježavaju partizansku akciju kojom su 1942. godine oslobođena djeca iz prihvatilišta u Jastrebarskom. Radi se o događaju koji revizionisti u Hrvatskoj svake godine žele prikazati kao dokaz ustaškog dobročinstva nasuprot komunističkom zvjerstvu. Ove godine tim je putem najviše otišla Katolička crkva, koja je Srpskoj pravoslavnoj crkvi prije mjesec dana poslala otvoreno pismo žaleći se na njihovu odluku da stradalu djecu iz Jastrebarskog uvrste u kalendar pravoslavnih mučenika. Dok Kaptol povlači na jednu, neosporno proustašku stranu, SPC u isto vrijeme koristi izmišljotine za povećanje razmjera zločina ustaša i katoličkih svećenika nad stradalom djecom. O stvarnim događajima u Jastrebarskom razgovarali smo s povjesničarkom Natašom Mataušić, koja spada među najbolje poznavatelje ove teme.
Što se desilo u kolovozu 1942. godine u Jastrebarskom?
Noću s 25. na 26. kolovoza 1942. godine Četvrta kordunaška brigada pod zapovjedništvom Nikole Vidovića izvela je oružanu akciju na Jastrebarsko, u kojem u to vrijeme osim jedne manje postrojbe nije bilo ustaške vojske. Od osoba koje su se brinule za djecu nitko nije stradao. Nakon napada na gradić partizani su se povukli prema Sv. Jani. Sa sobom su poveli i djecu koja su se nalazila u "Prihvatilištu za djecu izbjeglica", liječnike Branka Davilu i Milu Kneževića te osam građana Jastrebarskoga koji su se ubrzo vratili svojim kućama. Podaci o broju djece koju su partizani poveli sa sobom razlikuju se od izvora do izvora – između 727 i 900 djece. Kotarski liječnik i ilegalni aktivist NOP-a Branko Davila napisao je da su dva dana poslije, 28. kolovoza 1942. godine, partizani u prihvatilište u Jastrebarsko vratili "oko 400 djece" zato što su "znali kuda ih šalju te da će aktivisti N.O.B.-e paziti na djecu", uz napomenu da su "sva vraćena djeca ostala živa". Dio djece koju su preuzeli partizani bio je razmješten po selima općine Kalje, dio s partizanima Četvrte kordunaške brigade i Žumberačko-posavskim odredom odlazi prema Sloveniji, a dio s dijelovima brigade u Gorski kotar i na Kordun. Na putu preko Korduna dio djece ostao je u zavičajnim mjestima, a dio nastavio put prema Bosanskoj krajini. Zagrebačke sestre milosrdnice su nakon partizanske akcije napustile Jastrebarsko.
Uloga časnih sestara
Koliko je djece stradalo u Jastrebarskom? Koji su uzroci njihove smrti?
Pred Zemaljskom komisijom Hrvatske za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača u Zagrebu svjedočio je 10. prosinca 1945. dr. Branko Dragišić. Iz njegovog iskaza saznajemo o njegovim naporima i zaslugama, zaslugama njegove supruge Nine i drugih liječnika, medicinskih sestara, časnih sestara, Tatjane Marinić i učenica Škole za odgajateljice u malim školama za spas brojne srpske djece dopremljene iz ustaških logora u Dječji dom u Jastrebarskom. On je svakako među najzaslužnijim osobama za malu smrtnost djece u tom domu. Njegov iskaz Zemaljskoj komisiji najbolji je dokaz da Dječji dom u Jastrebarskom nije bio logor za djecu. Prema njegovom svjedočenju, smrtnost djece u Dječjem domu u Jastrebarskom bila je golema u prvom transportu odmah po dolasku, jer je tu bilo najviše izgladnjele i atrofične djece. Organizacijom i uređenjem bolnice te pružanjem izdašne liječničke pomoći taj se mortalitet uspio smanjiti. Prema njegovim podacima, umrlo je ukupno 444 djece dok je sa suprugom bio u Jastrebarskom. U knjizi "Žene Hrvatske u NOB-u" preuzet je Dragišićev podatak kao vjerodostojan, uz napomenu da je "prema statističkim podacima u logoru Jaska umrlo 449 djece, jer je u bolnici logora nakon raspuštanja logora umrlo još 5 djece". Prema različitim izvorima, broj umrle djece u Jastrebarskom i Donjoj Reki kreće se od minimalno 449 do maksimalno 468. Prema svim dostupnim izvorima, najveća je smrtnost djece bila u logorima u Sisku i Gornjoj Rijeci, a najmanja u Jastrebarskom i Donjoj Reki te Zavodu za odgoj gluhonijeme djece u Zagrebu. Jedan od najbližih suradnika Diane Budisavljević, Kamilo Bresler, to je objasnio činjenicom da je "Prihvatilištem u Zagrebu rukovodio liječnik koji je nakon obavljenog posla otišao u partizane, a u Sisku liječnik koji je po oslobođenju otišao u logor".
Iskaz dr. Branka Dragišića Zemaljskoj komisiji Hrvatske za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača najbolji je dokaz da Dječji dom u Jastrebarskom nije bio logor za djecu. S druge strane, u Sisku je bila riječ o logoru
U određenim naknadnim iskazima neposrednih svjedoka – tu mislimo na djecu koja su prošla kroz Jastrebarsko poput Zorke Delić-Skiba – spominju se prizori vađenja očiju, prisiljavanje na gledanje u sunce, ubijanje djece krampom, čak i njihovo kuhanje za potrebe pravljenja sapuna i hrane za svinje. Što je vaše istraživanje pokazalo? Je li se ovo doista događalo u Jastrebarskom?
Nastala u zavisnosti od konteksta i okruženja u kojem su se nalazila, njihova su sjećanja uglavnom konstrukt prošlosti u kojoj su sama birala što će pamtiti, a što zaboraviti. U socijalističkoj historiografiji objavljivana su uglavnom ona sjećanja koja su bila u skladu s uspostavljenim narativom o "opaticama-zvijerima" i Jastrebarskom kao "ustaškom logoru za djecu", a opisi mučenja djece "zatočenika logora obilježenih logoraškim brojevima" od strane časnih sestara tijekom godina su postajali sve brutalniji. Tako će i sjećanja Zorke Delić-Skiba objavljena u knjizi Dušana Bursaća "Anđeli u paklu" biti u potpunom neskladu s njenim iskazima objavljenim u ranijoj knjizi Jovana Kesara "Djetinjstvo moje ukradeno", a strahote koje je proživjela u Jastrebarskom rast će s vremenom do nezamislivih razmjera. Ništa se od toga što je naknadno opisivala nije događalo u Jastrebarskom.
Teške su se optužbe odnosile prvenstveno na ravnateljicu Jastrebarskog, sestru Pulheriju Bartu i još nekolicinu sestara. Što ste vi utvrdili istražujući ovu priču?
Prema svim dostupnim izvorima, sjećanjima djece, ali i liječnika, časna sestra Pulherija Barta nije voljela "partizansku" djecu o kojoj se trebala brinuti. Nastojala im je uskraćivati hranu, odjeću, plahte, pokrivače i druge potrepštine kojih je bilo dovoljno, odnosno davala ih je, ali u najmanje mogućim količinama. Što je dovelo, prema kazivanju Tatjane Marinić, do nasilne provale u skladište. Prema djeci je bila izuzetno gruba, bez trunke empatije prema njihovoj nesretnoj sudbini.
Optužbama za zločine u Jastrebarskom bavila se Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača. Koji su bili rezultati njihove istrage?
U svibnju 1945. godine bježeći pred partizanima u Jastrebarsko dolaze ustaške postrojbe, a časne sestre zajedno s djecom privremeno odlaze u selo Malunje. Ustaške postrojbe napuštaju Jastrebarsko 6. svibnja, a 7. svibnja 1945. u njega ulaze partizanske jedinice. S ustašama odlazi i Pulherija Barta, a sve druge časne odbijaju Pulherijin poziv da joj se pridruže. Sestre su nastavile raditi s djecom, a nova upraviteljica, partizanka Betika ubrzo se s njima sprijateljila. Do jeseni 1945. godine sve su časne sestre postupno napustile Jastrebarsko. Ubrzo po završetku rata, a u vrijeme "obračuna" s Katoličkom crkvom, optužbe Tatjane Marinić dane 15. i 16. studenoga 1944. godine Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača postale su osnova za općeprihvaćen izrazito negativan stav o ulozi časnih sestara u spašavanju djece. No unatoč svim optužbama, niti jedna od časnih sestara nije bila pozvana na saslušanje ni osuđena.
Časna sestra Pulherija Barta, rođakinja Mile Budaka, ustaškog ministra bogoštovlja i nastave, bila je jedina časna koja je prije završetka rata pobjegla iz Hrvatske u Austriju. Ali zahtjev za njenu ekstradiciju nikad nije bio postavljen, niti je bila proglašena ratnim zločincem. Sestra Gaudencija Marija Milavec, kasnije sestra Mira, Slovenka, radila je u dječjem domu u Jastrebarskom od veljače 1940. godine. Iz Jastrebarskog je otišla u Ljubljanu 1945., skinula se iz redovništva i radila kao činovnica u banci. Niti ona nikad nije bila proglašena ratnim zločincem. Njezin brat, Ladot, brinuo se od 1943. pa sve dok nije poginuo za sve civilne zdravstvene službe na oslobođenom teritoriju u Sloveniji. Časna sestra Imelda Potočnik, također Slovenka, koja je u Jastrebarsko došla na poziv Kamila Breslera iz Beograda, otišla je u partizane i po završetku rata radila u dječjem domu u Osijeku. Komisija OZNA-e također nije pronašla nikakve dokaze o ubijanju djece, navodno krampom.
Nataša Matausić (Foto: Josip Regović/PIXSELL)
Vidjeli ste neobjavljeni rukopis povjesničarke Narcise Lengel-Krizman, čija je vrijednost prema pismu hrvatskih biskupa u tome što je "autorica povjesničarka komunističke i projugoslavenske provenijencije te njezino pisanje može dodatno pomoći pri rasuđivanju koje bježi od pristranosti i uzima u obzir različitost izvora". Možete li reći ponešto o historijatu i sadržaju ovih napisa? Kako je, prema vašem mišljenju, rukopis dospio u ruke Kaptola i povjesničara koji su im naklonjeni?
Dok SPC preuveličava zločine počinjene nad srpskom djecom zatočenom u ustaškim logorima, Katolička crkva ih nastoji umanjiti lažnim konkluzijama. Zašto nikad, ama baš nikad ne spominju velik broj katoličkih svećenika sudionika NOB-a?
Posjedujem njezin izvorni tekst pisan na pisaćem stroju i njegov prijepis na računalu. Knjiga je trebala biti objavljena 2004. godine kao treća knjiga biblioteke "Kameni cvijet" koju je pokrenulo Spomen područje Jasenovac, a uređivao Slavko Goldstein, tadašnji predsjednik Savjeta ustanove. Rukopis knjige Lengel je dovršila nakon dugogodišnjeg opsežnog istraživanja literature i arhivskog gradiva krajem devedesetih godina pod nazivom "Spašavanje djece". Napisan je u razdoblju socijalističke Jugoslavije i sukladno općeprihvaćenom stavu da su glavni organizatori akcije spašavanja djece mogli biti jedino članovi KP, njezini simpatizeri i aktivisti, odnosno organizirani antifašisti. Njezin rukopis nije bio objavljen. Razlozi mi nisu poznati. Ali nije bio zabranjen, kao što neki tvrde. Mogla ga je ponuditi bilo kojem drugom izdavaču. Prelistavanjem njezinog izvornog rukopisa pisanog pisaćim strojem vrlo je lako uočiti naknadne intervencije u tekstu koje pokušavaju, prilično nezgrapno, ispraviti različite nejasnoće, propuste i pogreške i biti u skladu s promijenjenom interpretacijom povijesti razdoblja Drugoga svjetskoga rata. U rukopisu knjige ona sama kritizira svoje do tada objavljene tekstove navodeći da je prenaglasila ulogu Komunističke partije uopće, zapostavila prikaz rada Caritasa i društvenih slojeva uključenih u ovu priču. Je li to pokajanje, kako ovaj dio njezinog teksta neki nazivaju, ili promjena narativa priče o spašavanju srpske djece sukladna vremenu u kojem je knjiga trebala biti objavljena?
Ne znam kako je ovaj rukopis dospio do gospodina Igora Vukića i Kaptola. Slavko Goldstein, urednik izdanja, nažalost je preminuo i zasigurno ga nikome nije proslijedio. Kolega Filip Škiljan koji ga je prepisivao dao je prepisani tekst samo meni i uredniku. U arhivi Spomen područja Jasenovac ne nalazi se prijepis teksta. Ja sam ga, uz puno povjerenje, dala samo jednoj kolegici.
Velika smrtnost u Sisku
Recentno pismo hrvatskih biskupa je dokaz da Katolička crkva želi od dječjeg logora u Sisku kreirati "prihvatilište", dok ste vi u više navrata – pa tako i kroz polemiku s krajnje desnim revizionistima – tvrdili da je bila riječ o logoru. Možete li pojasniti zašto se ovdje radilo o logoru?
Loša ili nikakva ishrana, nedostatak liječničke skrbi i nehigijenski uvjeti života doveli su do velike smrtnosti djece, najveće u odnosu na sva druga mjesta gdje su djeca bila smještena (Zagreb, Jastrebarsko). Ako uvažimo izvorne popise Ante Dumbovića, "povjerenika za kolonizaciju Ministarstva udružbe", nastale u vremenu kada je logor bio u funkciji kao najvjerodostojnije, bez ulaženja u njihove eventualne propuste, koje možemo smatrati sasvim opravdanima zbog prilika u kojima su rađeni, od 5.607 djece koja su došla u ovaj logor umrlo je njih 1.152, odnosno nešto više od 20 posto. Da je riječ o logoru najbolje svjedoče fotografije koje je na prijedlog Ante Dumbovića snimio fotograf Budimski: djeca koja leže na slami zaprljanoj njihovim izmetinama, poluodjevena ili gola, s tamnim kolobarima oko očiju, mršava i neishranjena, napola mrtva, napola živa, u mrtvačkim sanducima, a sudeći prema zapisima na poleđinama fotografija, većina nije preživjela.
Kaptol, međutim, želi izjednačiti Sisak i Jastrebarsko i potom optužiti partizane da su najodgovorniji za patnju "napuštene djece". Koji je vaš komentar?
Iako je gospodinu blaženom kardinalu Alojziju Stepincu bio draži zločinački ustaški od komunističkog režima, koji također nije bio blag prema svojim političkim protivnicima, ne mogu se zločini upravo tog ustaškog režima pripisivati partizanima, pripadnicima Narodno-oslobodilačke vojske Hrvatske koju su organizirali i vodili komunisti i koji su u suradnji s ostalim narodima Jugoslavije oslobodili zemlju od njemačkih i drugih okupatora i kvislinških režima. Djecu s Banije i Korduna, djecu iz srpskih sela u okolici logora Jasenovac, Mlake, Uštice, Košutarice, pa i samog mjesta Jasenovac, djecu s Kozare i potkozarskih sela nisu strpali u logor partizani, već ustaška vojska i nisu ih njihovi roditelji napustili, već su ili bili ubijeni ili odvedeni na prisilni rad u zemlje Trećeg Reicha, upravo prema sporazumu ustaških vlasti s njemačkim okupatorima. Dakle, sve što govore o partizanskoj vojsci, koja je dala jedan od najvećih doprinosa pobjedi antihitlerovske koalicije, direktno je beljenje u osnovne zasade hrvatskog Ustava kao i Europskoj uniji koja počiva, između ostalog, i na zasadama antifašizma.
S druge strane, SPC evidentno preuveličava događaje u Jastrebarskom i koristi nevjerodostojne izvore za svoje tvrdnje. Kako gledate na uplitanje obje crkve u historiografiju na ovakav način?
Neka se radije bave onim za što su se opredijelili kada su obukli svećeničke halje, a to zasigurno nisu historiografija i historiografske činjenice koje se odnose na razdoblje Drugog svjetskog rata. Jer to su činjenice koje se ne mogu koristiti i kojima se ne može i ne smije manipulirati u cilju dokazivanja unaprijed postavljenih teza. Dok SPC preuveličava zločine počinjene nad srpskom djecom zatočenom u ustaškim logorima, Katolička crkva ih nastoji umanjiti lažnim konkluzijama. Trebalo bi joj postaviti pitanja: Zašto nikad, ama baš nikad ne spominju velik broj katoličkih svećenika sudionika NOB-a? Zašto nikad ne spominju Stjepana Dumića, direktora Caritasa nadbiskupije zagrebačke u vrijeme Drugog svjetskog rata?
