"Više plaćaju da ćutiš nego da pišeš."
Galina Maksimović ("QUEER BALKAN")
U medijskom se grotlu kvir, kao identitetska oznaka i estetska i stilska odrednica, tretira na dvosmislen način. Gotovo se uvijek taj "žanr" trančira kao višestruko marginaliziran i subverzivan, uska niša koja se susreće s otvorenim odbijanjem unutar samog književnog polja, koje njeguje ideju o književnosti kao nečemu što nadilazi "identitetske politike" i što bi trebalo biti "samo" književnost.
No istovremeno, kvir identiteti se u književnom polju nerijetko koriste kao brend, signal progresivnosti koji kulturne institucije i izdavači koriste kako bi afirmirali vlastiti liberalni simbolički kapital, bez dubljeg razumijevanja ili interesa za same kvir glasove. "Manjinska" književnost tako je aproprirana u onoj mjeri u kojoj je tržišno poželjna i iskoristiva – kada je dovoljno egzotična i senzacionalistička da bi se usukala u unaprijed zacrtane narative. Na sličan način i književni kvir glasovi budu prihvaćeni tek kada se njihova subverzivnost reducira na identitetski trend, nešto što se može lako smjestiti u specijalizirane kategorije i time lakše prodati.
Uzimajući taj kontekst u obzir, iz paštete regionalne književne scene iskaču čak dvije friške antologije koje su se posvetile probiranju i okupljaju kvir glasova i poetika: "QUEER BALKAN", koja je izdana u sklopu Booksine Revije malih književnosti i "Rušenje četiri zida". Obje antologije dijele zajedničku ambiciju: ponuditi platformu kvir književnosti, afirmirati njezinu estetsku i društvenu relevantnost te pokazati njezinu raznolikost.
No pritom se postavljaju pitanja: koliko su takve antologije uistinu subverzivne u ranije opisanoj logici književne mašinerije i u kojoj je mjeri uspijevaju osloboditi od getoizacije, a u kojoj, možda nehotice, samo dodatno osnažuju zasebnu, "specijaliziranu" nišu koja ostaje izvan kanona?
Urednice i selektorice Booksine antologije, Lara Mitraković i Ivana Dražić, pri odabiru balkanskih kvir autor(ic)a vodile su se "točno onim kronološkim redoslijedom kako su se od 2005. do 2014. održavale Revije posvećene tim književnostima", odabirući po jednu autoricu ili autora mlađe i srednje generacije za svaku zemlju, uvrštavajući pravu lepezu književnih vrsti i formi – tu su poezija, kratka proza, drama i ulomak iz romana.
Njihov odabir autor(ic)a iz deset balkanskih zemalja vođen je nastojanjem da kvir ne bude tek estetska ili tematska oznaka, već književna pozicija otpora (hetero)normativnosti, pri čemu poseban naglasak stavljaju na intersekcionalnost toga okvira – povezanost s klasnom, feminističkom, antikapitalističkom i ekološkom perspektivom. Urednice su odlučile izostaviti hrvatske autor(ic)e, obrazlažući to činjenicom da je domaća književnost, "koja slične preokupacije uzima u obzir", već predstavljena u zasebnoj antologiji 2021. godine.
HDP-ova antologija "Rušenje četiri zida", koju su priredili Denis Ćosić i Đorđe Simić, a uredio Alen Brlek, fokusira se isključivo na poeziju i okuplja 33 pjesnika i pjesnikinja iz užeg prostora bivše Jugoslavije. Za razliku od Booksine antologije, HDP-ova antologija kvir iskustvo prije svega predstavlja u formi poezije, naglašavajući političku dimenziju poetskog govora. Sâm proces prikupljanja pjesama i odabira autor(ic)a otkriva specifične prepreke i izazove kvir vidljivosti na Balkanu – od poteškoća u pronalasku autor(ic)a u pojedinim državama do situacija u kojima su neki odbili biti uključeni iz straha od osude ili javnog eksponiranja.
Književni establišment često kvir autor(ic)e reducira na njihovu identitetsku poziciju, pri čemu se njihovo pisanje doživljava isključivo kao autentično svjedočanstvo, ispovijest, nešto što je inherentno osobno. Međutim, ono što kvir književnost razlikuje od puke tematske književnosti je sposobnost da istovremeno prepoznaje i odbija granice – da bude politična, ali ne pamfletska, da bude osobna, ali ne svedena na ispovijest, da koristi kvir kao estetski alat i slojevitu književnu praksu, a ne samo kao identitetsku kategoriju, što većini autor(ic)a sjajno polazi za rukom (Liponik, Maksimović, Ugron, Velikonja).
Ipak, najveća važnost ovih antologija možda nije u tome da kvir književnost smjeste u jasno definirane okvire, nego da pokažu ono što u literarnom polju ostaje neizgovoreno, nesigurno i neuklopivo, naglašavajući element borbe za stjecanjem vidljivosti po mjeri vlastitih uvjeta. Pljesak treba uputiti i tome da oba izbora uspijevaju složiti kolaž kvir iskustva u svim svojim nijansama i složenostima, a ne kroz poglavito patničku prizmu.
Istovremeno, postavlja se pitanje koliko kvir književnost može izbjeći aproprijaciju ili getoizaciju kroz ovakve projekte, kod kojih me, u uredničkim bilješkama, žulja manjak osvrtanja na društveno-materijalni i medijski kontekst. Promatranjem tekstova kroz njihovu razliku prema navodno univerzalnoj književnosti u neku se ruku reproducira gesta kojom se oni isključuju iz te univerzalnosti.
Međutim, dok je operativna neka predodžba o književnosti koja se plasira kao univerzalna, a zapravo ovisi o nizu isključenja, ipak se ne može praviti da ta isključenja ne postoje. Stoga, umjesto etikete, treba dati prednost pažljivom i strasnom čitanju koje se pita što univerzalna književnost uopće jest, kome pripada i zašto je to politično, a u konačnici na koji način stvara značenje i po cijenu kojih konkretnih isključenja.
