Od 15. do 18. svibnja u organizaciji udruge Domino održava se 22. Queer Zagreb sezona, s fokusom na queeru unutar arapskih kultura i zajednica. Predstavite nam ovaj tematski izbor i njegovu važnost za naš i širi kontekst.
Predstavljanjem queera i njegovih oblika u umjetnosti arapskog svijeta, ili bolje arapskim svjetovima, prvi se put o ovoj temi govori u Hrvatskoj, a takvo što je rijetkost i u širem međunarodnom kontekstu. Stoga smo ponosni da Queer Zagreb čini ovaj iskorak i otvara jedno poglavlje interesa koje se do sada nije na ovaj način obrađivalo. Čini mi se da upravo ovakvi programi čine Queer Zagreb dodatno relevantnim, jer pokazuju koliko art može biti prepoznat kao prostor istraživanja, učenja i uopće rezoniranja s određenim političkim i društvenim trenucima.
Koje sve sudionike, sudionice i formate okupljate i s kojim naglascima i interesima?
Mnoge su zemlje zastupljene, poput Irana, Palestine, Egipta, Libanona, Sudana, zatim SAD-a i Nizozemske te Hrvatske. Ovo je, svjesni smo, tek dio programa koji bi se mogao raditi, ali nam je važno uopće pokrenuti i otvoriti ovu temu kao uvod u potencijalno mnogo širu posvetu arapskom queeru. Spektar programskih segmenata i područja koja su zastupljena obuhvaćaju od plesa, kazališta, videa, performansa pa do kulturoloških momenata poput predstavljanja hrane, body painta i kaligrafije.
Hrvatsku – to je sada i definitivno potvrđeno – čeka još snažnije naginjanje udesno, pri čemu bi se na udaru lako mogle naći upravo umjetničke prakse poput ovih koje predstavljate u okviru Queer sezone, ali i onih kojima se vaša udruga inače bavi. Ima li nezavisna kultura kapaciteta za otpor i kojim kanalima?
U novim političkim stvarnostima kojima smo izloženi, a koje pokazuju poseban interes za kulturni sektor, ovaj program nam može biti dobra pouka kamo nas snažna politička i društvena kontrola nad kulturom i umjetnošću može dovesti. Nije slučajno da je politika disproporcionalno zainteresirana za kontrolu kulture i umjetnosti u odnosu na razmjer koji one zauzimaju u nacionalnim budžetima ili razvoju politika koje imaju za cilj istinski prosperitet kulture i umjetnosti.
Više energije i političkih vještina se utroši na manipuliranje kulturom s ciljem njene kontrole nego u razvoj kulture. Nezavisna kultura je na to nažalost navikla i prilično je dobro istrenirana za opstanak, pa vjerujem da će odoljeti i ovim sve otvorenijim najavama napada koji se na kulturu spremaju. Jedina dobra stvar je da iskustvo govori da je kultura otpornija od dnevnih politika i da je kreativnija od politika koje joj kroje sudbinu. Politike koje ne razumiju samu prirodu kulture i umjetnosti kao prostora slobodnog mišljenja osuđene su na propast – neke prije, neke kasnije, ali u svakom slučaju sve te politike izvuku deblji kraj kad-tad u duelu s kulturom i umjetnicima.
