Kvir ljudi zaplete svojih priča moraju tražiti izvan obiteljskog doma. Mladi gejevi i lezbijke rano spoznaju da se ne mogu prilagoditi konvencionalnoj biografiji koja ih očekuje, heteroseksualnoj romansi, braku i obitelji te prekidaju uredno ponavljanje generacijskih obrazaca. Umjesto da se prepoznaju u svojim roditeljima, kvir djeca uzore nalaze u osjećajnim susjedima koji pišu poeziju, lokalnim usidjelicama i, u nedostatku starijih poznanika koji bi im svojim nenormativnim izgledom ili ponašanjem mogli dati uvid u mogućnost kvir budućnosti, u (popularnoj) kulturi.
Suvremene smo gej identitete, kao i većinu ideja o intimnosti i nutrini, naslijedili iz 19. stoljeća. Taksonomija nastala s namjerom da opiše perverzije i rodne prijestupe neuspješnih ili nevoljnih da stasaju u uzorne obiteljske ljude i dolične građane, nehotično je okupila sodomiste. Osposobljeni da se međusobno prepoznaju, kvir ljudi stvorili su zajednicu. Iako suvremena kvir kultura ima niz prepoznatljivih protagonista i motiva, rana je svoj arhiv skrpala od postojećeg kanona. Romantičarske zgode iznimnog pojedinca koji odlazi u svijet pretvorene su u sukob kvir protagonista i neprijateljski nastrojene zajednice. Unatoč cinizmu kasnijih razdoblja i pokušajima kritičke teorije da razori zatvorene identitete i utemelji novi tip solidarnosti, priča o junaku koji, nakon ranih znakova da je drugačiji, otkriva svoju seksualnost te u velegradu nalazi svoju zajednicu i dalje je arhetipski narativ gej i lezbijske književnosti. Siromašni dečki hrvatske fikcije u europskim su metropolama uglavnom nalazili tragične ishode i fatalne žene. Stotinjak godina nakon Ivice Kičmanovića, prema zapadu su se uputili i gej likovi.
Sedamdesetih je djelovalo kao da je kvir revolucija na pragu. U desetljeću prije AIDS-a gej život bio je donekle bezbrižan. Ipak, već je tadašnji pokret za oslobođenje gejeva i lezbijki bio skeptičan prema reklamama koje su u fanzinima zamijenile manifeste
"Epistemologiju ormara", klasik kvir teorije koji kontrast zatajene seksualnosti i razotkrivanja smješta u središte suvremenog gej života, Eve Kosofsky Sedgwick započinje nizom citata. Osamnaestostoljetni naputak da se "znanje o svijetu stječe isključivo u svijetu, a ne u ormaru" potvrđuje važnost autanja kao prevratničkog čina te sugerira da su kvir (auto)biografije temeljito avanturistički žanr. Iako je LGBT pokret na Balkanu nastao tek liberalnih 1980-ih, lutalački je nagon odavno prisutan. Nasta Rojc, modernistička slikarica, lezbijka i nomatkinja, bilježila je svoje bečke i engleske doživljaje, a putovanja u obližnje zemlje s crvenim pasošem dobro su dokumentirana navada jugoslavenskih gejeva. Premda nije obiteljska baština, imperativ odlaska u svijet u potrazi za kvir srećom ili barem nekakvim obratom, dio je arhiva LGBT zajednice. No kao i mračni parkovi koji gej muškarcima obećavaju seks sa strancima, a (kvir) ženama prijete mogućim masakrom, svijet može biti obećavajuće otvoren ili prijeteći prekaran.
U "Okrutnom optimizmu" Lauren Berlant maštarije o boljoj budućnosti, stabilnosti i uzvraćenoj naklonosti opisuje kao navade koje nas održavaju na životu. Optimizam je, tvrdi autorica, sila ambicije koja izbacuje subjekt u svijet i tjera ga da se veže za nešto u vjeri da ga taj objekt može preobraziti. Umjesto kao pozitivan osjećaj kakvim ga se uobičajeno smatra, Berlant optimizam vidi kao investiciju u očuvanje spona sa svijetom bez obzira na njihove odlike. Optimizam je za nju prvenstveno usmjeren prema samoodržanju. On postaje okrutan kada potreba da ostanemo u postojećoj konstelaciji prevlada nad nedaćama koje ona donosi. Unutarnji život kvir djece odbačene od svojih obitelji uvijek se odvija u futuru. Optimizam mladih iz radničke klase, koji su u nasljeđe dobili fantaziju o odlasku, ali ne i mogućnost da je ostvare, okrutan je jer oni svoja iskustva ne mogu prilagoditi vladajućim žanrovima. Žanrovi su, prema Berlant, putopisi za naša očekivanja. Povratak priči o pronalasku boljeg života u svijetu, koji u romanu "Tatin sin" (2020) Dine Pešuta prepoznajemo u kratkotrajnim bjegovima protagonista, nikada ne dovede do "dubinske promjene za kojom pojedinac ili zajednica, unatoč riziku, teži", a žuđena budućnost ne može "zamaskirati življenju nestabilnost sadašnjosti".
Eve Kosofsky Sedgwick (Foto: David Shankbone/Wikimedia Commons)
Ispovijesti su veliki dio kvir književnosti. Pornografska svjedočanstva koja publici omogućavaju voajersko virenje u tajni gej svijet, memoari o uzornim životima i supkulturni raskoli, unatoč žanrovskim razlikama, podcrtavaju važnost osobnih priča. U glavnostrujaškom su aktivizmu i liberalnim medijima raznolike (auto)biografske putanje izjednačene s pojedinačnim otkrivenjima istinskih identiteta. Urođena je želja spoznata, opisana odgovarajućim pojmovima pa provedena u praksu. Kvir životi svedeni su na suvisle priče koje se dobro uklapaju u lipanjske kampanje korporacija u potrazi za novim tržištima željnima plastike u duginim bojama i rasplete osrednjih Netflixovih serija. Ali postoji i drugačija priča. Njezini protagonisti i protagonistkinje nisu željeli postati nova potrošačka niša nego borbeni kolektiv. Umjesto od dokonih umjetnika i buntovnih aristokratkinja, svoj su arhiv sačinili od nasljeđa Ruske revolucije koja se obračunala s buržujskim moralom, a organizacijske su taktike baštinili od Komunističke partije.
Kapitalizam, sustav moći koji je LGBT pokret na tržište plasirao kao životni stil, nije samo linija koja razdvaja poslušnike od drugova i lezbijke iz televizijskih uspješnica od radikalnih skvoterica. Prema američkom povjesničaru Johnu D'Emiliju, ekonomsko uređenje koje dijelu kvir populacije oprašta nekonvencionalne intimne odnose u zamjenu za podršku postojećem režimu omogućilo je oblikovanje gej i lezbijske zajednice. D'Emilio objašnjava da je ideja o povijesno opstojnom kvir identitetu mit: tek je pokretljivost radnika koji nisu posjedovali ništa osim potrebe da prodaju svoj rad daleko od razorenih obiteljskih gospodarstava združila gejeve i lezbijke u urbanim sredinama. Novi je oblik proizvodnje, nastavlja D'Emilio, preoblikovao slobodno vrijeme te nehotično stvorio "društveni prostor za homoseksualni identitet". Taj je identitet postao temeljem političkog organiziranja. Iako smo na njega u našim krajevima čekali nekoliko desetljeća dulje od zapada, tijekom prvog razdoblja balkanskog kapitalizma pojavljuje se gradska kvir kultura koju je srpski pisac Boško Tokin upečatljivo opisao u romanu "Terazije" (1932).
Mario Mieli u knjizi "Prema gej komunizmu" slavi lezbijke kao novi proletarijat i zagovara oslobođenje erosa iz jarma proizvodnje. Odbacivanje kapitalizma će, smatra on, stvoriti "transseksualnost" koja će odnose učiniti istinski uzajamnima
Sada već kanonski D'Emilijev argument prokazuje mobilnost kao klasno uvjetovanu. Dok su bogati viktorijanci u erotskim slobodama uživali na kontinentu, njihovi su se suvremenici selili u potrazi za poslom. Današnji dobrostojeći gejevi i lezbijke izmjenjuju berlinske anegdote, a marginalizirana kvir populacija prinuđena je na sezonski rad ili, ako se radi o nebijelim imigrantima, zapela na granicama zemalja koje se diče dobrim životom svojih LGBT građana. Neoliberalna je savitljivost zaslužna za korporativnu inačicu kvir aktivizma. Pripitomljen i sveden na zagovaranje uključivosti, on slavi brak, obitelj i raznolike profesionalce i izrabljivače, zanemaruje socijalne politike i odustaje od revolucionarnog duha koji je šačicu siromašnih kvir ljudi nagnao da se, za Stonvolške pobune (1969), odupru policiji i tim činom službeno osnuju LGBT pokret.
Sedamdesetih je godina djelovalo kao da je kvir revolucija na pragu. U desetljeću prije AIDS-a gej život bio je donekle bezbrižan. Ipak, već je tadašnji pokret za oslobođenje gejeva i lezbijki bio skeptičan prema skupim ljetovalištima, reklamama koje su u fanzinima zamijenile manifeste i komercijaliziranoj razonodi. Mario Mieli, mladi aktivist koji je sa sobom u London ponio pojmovnik talijanskog feminizma, u knjizi "Prema gej komunizmu" slavi lezbijke kao novi proletarijat i zagovara oslobođenje erosa iz jarma proizvodnje. Odbacivanje kapitalizma će, smatra on, stvoriti "transseksualnost", seksualnu i rodnu neodredivost koja će izjednačiti subjekt i objekt te odnose učiniti istinski uzajamnima. Njegov američki prethodnik Larry Mitchell vjerovao je da će do obrata doći udruživanjem transseksualnih radnica, gej lumpenproletarijata, eko aktivista i žena. Za Mitchella revolucija dolazi u suknji, a usmjerena je protiv onih u odijelima: muškaraca i gejeva koji su se priključili vladajućoj klasi. Za razliku od liberalnog feminizma koji je žene, mahom privilegirane bjelkinje, nastojao podučiti kako da se uspnu korporativnom ljestvicom, radikalni feminizam je tržišnu utakmicu prozvao muškom rabotom. Lezbijski je separatizam, unatoč upitnom svođenju žena na njihovu fizionomiju i slijepoj vjeri u istinsko ženstvo koje treba lišiti šminke i potpetica, uspostavio alternativnu ekonomiju. Suvremeni kolektivi, čije je proglase Lina Gonan, pionirka domaćeg kvir marksizma, okupila u zborniku "Nepomirljivo – radikalni kvir protiv roda, države i kapitala" (2018), nastavljači su te buntovne povijesti. Oni, objašnjava Gonan, propituju i glavnostrujaški aktivizam i stalna mjesta akademske kvir teorije.
Mario Mieli (Foto: Privatna arhiva)
Kvir teorija u akademske se krugove preselila s ulice. Generacija koja je stasala usred AIDS krize, u devedesetima je proizvela niz tekstova koji propituju središnje mjesto identiteta u kulturalnim analizama i društvenim pokretima. Zakučasta djela koja, uz sav literarni šarm, teško mogu potaknuti gejeve svijeta na ujedinjenje, obračunavaju se sa stabilnom subjektivnošću i slave pokretljivost žudnje. Lišena utopijskog poleta ranijih desetljeća, kvir teorija oprezno poziva na solidarnost i nastoji izbjeći buduću prevlast normativnih subjekata čiji povlašteni položaj ovisi o isključivanju otpadnika koji se ne mogu prikloniti dominantnim modelima roda, intimnosti i rada. Ipak, uglavnom propušta spomenuti klasu ili sustavno analizirati kapitalizam. Kvir marksizam prepoznaje da je kapitalizam zaslužan za nastanak zajednice, ali i za uništavanje njezinog najranjivijeg dijela te osmišljava nove oblike organizacije na ekonomskoj margini.
Klasa povremeno ulazi u vokabular kvir kulture kao skromno porijeklo koje protagonist ostavlja za sobom ili romantična priča o boemima i klincima s ulica gradova prije gentrifikacije. Dio je kritike tretira kao odliku koja, uz rod i rasu, određuje društveni položaj pojedinca ili skupine. Kvir marksizam ima ambicioznije ciljeve. On pokazuje da su režimi roda i seksualnosti bili ključni za nastanak kapitalizma te smatra da će njegovo uništenje omogućiti odbacivanje ukalupljenih identiteta. U prošlogodišnjoj studiji "De-centriranje kvir teorije", Bogdan Popa, rumunjski teoretičar anglosaksonskog obrazovanja objašnjava da kvir teorija zapinje kada treba objasniti klasne odnose jer je pojmovno vezana uz pobunjeničke figure čija nekonvencionalna tijela obećavaju buduće rastakanje identiteta. Premda suzdržaniji od kolektiva o kojima piše Gonan, Popa tvrdi da je suvremena retorika kvir oslobođenja utemeljena na hladnoratovskom kontrastu dosadnih drugova i nesputanih zapadnjaka. On prisvaja socrealističke slike tijela oblikovanih zajedničkim naporom uništenja kapitalizma. Zbog toga što su nositelji kolektiva bez osobnog rodnog ili seksualnog identiteta, socijalistička tijela imaju kvir naboj koji je teško svesti na korporativnu uključivost.
U suvremenoj hrvatskoj prozi ne možemo susresti kvir komuniste na traktorima ili u tenkovima. Ipak, ona, kao i tekstovi koje Berlant analizira u "Okrutnom optimizmu", istražuje kako je "živjeti u svijetu koji prema nama nema obveza". Prenoseći razočaranja protagonista, književnost upućuje da moramo preosmisliti (auto)biografske žanrove i, ako je čitamo u političkom ključu, živote koji ih inspiriraju. U "Tatinom sinu", Pešut suočava jugoslavensko obećanje da će sinovi radnika biti intelektualci s njegovom neoliberalnom propašću. Nakon kratkotrajne berlinske epizode i nekolicine pokušaja osobnog razvoja, cinični se protagonist vraća u Sisak, propalo industrijsko središte u kojem je odrastao. Kod kuće zatiče neočekivan tip zajednice. Njegov otac s mladim fizikalcima osniva izabranu obitelj nalik protagonistovoj zagrebačkoj. Umjesto kapitala koji je njegovim poznanicima omogućio emigraciju, otac mu da savjet da se zajebava, odnosno izmakne imperativu produktivno provedenog vremena. "Tatin sin" nudi alternativu priči o siromašnom gej dečku i njegovom uspjehu u svijetu.
Pešutov je roman priča o budućnosti koja je uskraćena djeci radničke klase, sudbini kao "ekonomskoj jedinici". U njemu, ipak, nalazimo optimizam koji nije okrutan. Luka i njegovo dvoje prijatelja, rastavljena Zoja i tek vjenčani Janko koji prezire svoj glamurozni londonski život, leže na podu i zaključuju da su "dosta sjebali". Oni se rugaju biografijama koje su nastojali proživjeti, vrište od smijeha i zaključuju da su "preživjeli još jedan dan". Odustajanje od priča koje su nas trebale usrećiti, ali nisu, otvara prostor budućnosti koja je eksperimentalni prostor za nove oblike društvenog života.
