U subotu, 15. lipnja u pola jedanaest u vrućem prostoru Boogalooa nalazi se petstotinjak ljudi. Iščekivanje je opipljivo, poput trenutaka prije početka neke utakmice. Četiri gigantska ekrana na pozornici taj sentiment zakucavaju, prikazuju crvene tribine i satnicu koja nas obavještava da program kasni. Neće dugo, u 22:35 sve se gasi i čuje se zviždaljka. Na binu izlazi Colinda Evangelista s četiri plesača kostimirana u boksače. Publika ludi. Elegantnu koreografiju komplementiraju impresivni vizuali, fenomenalno osvjetljenje i Madonnina pjesma. Cijeloj se sceni ubrzo pridružuju i plesačice sa šljokičastim nindža maskama pretvarajući show u kakav grozničavi queer san. Atmosfera već kipi kad se Colinda baca na pod. Jedan je boksač uzima u naručje dok ona parodira "Laži me" Alke Vuice dovitljivim prepjevom "jebi, jebi, jebi me". Zatim se diže i nadglasava publiku ikoničnim pitanjem: "Jeste gej?"
Neupućenom bi promatraču prvo vjerojatno palo na pamet pitanje "što je, pobogu, ovo?" Odgovor leži u drag kolektivu House of Flamingo čije je četvrto izdanje programa "Fanny Pack" kulminacija jedanaest godina nepokolebljivog rada u polju queer umjetnosti. Riječ je o izvedbenoj formi LGBTIQ+ kulture u kojoj se kroz kreaciju alter ega umjetnice i umjetnici poigravaju identitetima, stvarajući pritom sigurno mjesto za sve forme ekspresije. Tradicija seže u New York 1970-ih, no na domaćem se terenu tek nedavno popularizirala, dobrim dijelom zahvaljujući HoF-u. Marino Sorel, producent "Fanny Packa" i jedan od začetnika kolektiva, ističe da ono što rade vidi kao "biznis sreće".
Igre rodnim kodovima – Colinda Evangelista u pratnji "boksača" (Foto: Timy Šarec/House of Flamingo)
- Društvo u kojem egzistiramo i u kojem smo toliko opresirani često se zaboravi zabaviti, povezati se na toj razini koja je promišljena, kreativna i umjetnička. Ti u ženskoj robi izađeš na pozornicu i pričaš neke šašave viceve, sprdaš se sa svojim i tuđim identitetom. Koliko to ohrabri ljude da samouvjerenije idu svojim životom! - pojašnjava Sorel.
Pozicioniranje "Fanny Packa" u centar Mjeseca ponosa nije ovdje samo zbog, kako stoji u najavama, potrebe za kvalitetnim klupskim programom nakon Pridea. Ta je manifestacija zapravo krunski dragulj esencije koju je Sorel opisao. Svojevrsni trans de force, gej Božić i Nova godina, flamingovanje. Ono što su drag dive Colinda, Roxanne i Jovanka Broz Titutka s timom od preko trideset ljudi i dosad nezamislivom opremom uspjele upriličiti povijesni je audiovizualni spektakl domaće drag scene. Nevjerojatno uvježbane plesne točke združene s nevjerojatno kreativnim vizualima i nevjerojatno postojanom energijom u oazi slobode. To je, dakle, ono što "Fanny Pack" jest. Zar ne?
Društvo u kojem smo toliko opresirani često se zaboravi zabaviti. Ti u ženskoj robi izađeš na pozornicu i pričaš neke šašave viceve, sprdaš se sa svojim i tuđim identitetom. Koliko to ohrabri ljude da samouvjerenije idu svojim životom! – govori Marino Sorel
Pola dvanaest je. U Boogaloou je sada više od osamsto ljudi. Ulaznice su rasprodane, no prostora još uvijek ima jer je organizacija svjesno odlučila žrtvovati parsto karata zbog komfora. Na pozornici je bend s producenticom Karlom Kostadinovskom, koja nas obavještava da je pripremila iznenađenje i da se moramo okrenuti, što i činimo. Iščekujući gledamo u tonce, a na znak "Crna kraljica, je'n, dva, tri" okrećemo se ponovo prema bini. Pogled nam pada ni manje ni više nego na Severinu. Kreće "Brad Pitt", a publika pada u trans. Kaos, ekstaza, narednih četrdeset minuta gore štala i krava.
Srpska kraljica Hydra izvodi akrobacije na pjesme Aleksandre Prijović, Bejbi Motorola kao prva gošća iznenađenja pjeva dream pop koji koketira s trap cajkama, a sočne su šale i prepjevi vezivno tkivo cijelog događaja. Pojašnjenje spoja tih kulturnih registara krije se u HoF-ovom imenu. Kultni film Johna Watersa "Pink Flamingos" naslovnu je pticu pretvorio u sinonim za samosvjesno korištenje campa u svrhu simboličkog otpora, a taj značaj za ikonografiju LGBTIQ+ kulture HoF programatski reproducira: kada si sustavno marginaliziran, sakralizacija ekscesa postaje čin odvajanja od dominantnog društva i rezbarenja vlastitog prostora slobode u kojem je apsolutno u redu biti što god, ma koliko to bilo društvu neprihvatljivo.
U intervjuu za Reci.hr HoF-ova članica Entity navodi da drag vidi kao "svjesno oslobađanje svega onoga što ovo društvo nije htjelo da budem, a produkt je njihovih kompleksa" te "uzimanje narativa nazad u svoje ruke i stvaranja nečega pozitivnog". U tom je smislu posezanje za različitim pop-kulturnim i camp referencama nužno želi li se postići istinsko mjesto lišeno osuda kojima obiluje vanjski svijet, dok Severinino prisustvo na ovakvom eventu predstavlja pomak od podjela po estetskim linijama prema savezništvu po ideološkim. Time zaključujemo da "Fanny Pack" u svojoj nepretencioznosti i vedrini ipak sakriva dublji splet identitetsko-kulturnog otpora. Posrijedi nije jednostavna queer utopija, nego kompleksna subverzivnost koja tu utopiju omogućuje. To je to, zar ne?
Marino Sorel (Foto: Slaven Branislav Babić/PIXSELL)
Pola dva je, no nakon tri sata neprekidnog napada na sva osjetila publika ne pokazuje tragove zamora. Štoviše, mahnita energija doseže vrhunac tek kad se Jovanka obučena kao krvavi kip slobode na kuki spušta uz Death Gripse. Identitet je svake kraljice sadržan u njenoj scenskoj prisutnosti, no Jovankina je manijakalnost najupečatljivija. Uz autorske pjesme, potencijalno prve primjere hiperpopa s ovih prostora, scena poprima ritualnu, animalnu auru, a agresivno bacanje popraćeno stroboskopom najednom evocira klupske korijene "Fanny Packa". Opće je poznato da se Prideom komemorira pobuna u njujorškom klubu Stonewall koja je obilježila moderni pokret za gej prava, no rjeđe se govori o tome koliko je LGBTIQ+ zajednica zadužila klupsku scenu općenito.
Od disca, preko housea pa sve do ravea, elektronička je glazba dubinski vezana uz queer kulturu. Međutim, kako u razvoju glazbe tako u postavljanju temelja za njenu konzumaciju, povijest elektronike ujedno je i povijest brisanja njenih pionira i pionirki, kao i jedne od njenih ključnih populacija. Klubovi često nisu sigurna mjesta za marginalizirane pojedince, a ovako koncipiran program vraća pojam kluba zajednici koja ga je oblikovala. Jovankini katarzični krikovi ukazuju na to, na karnalno osnaženje koje takva vrsta simboličke okupacije podrazumijeva.
No vratimo se pitanju što je "Fanny pack"? Je li to umjetničko-zabavljački izraz slobode, subverzivna leća campa koji je u taj izraz upisan ili ideološka borba na polju noćnog života? Sorel je na to ponudio nekoliko odgovora.
- Idemo prema tome da tu bude mikrokozmos toga kako društvo treba izgledati, kako se treba zabavljati i valoriziramo tu povijest koju imamo. To što je tu uprizoreno, to je u malome najbolje što ova zajednica treba predstavljati - ističe.
Dakle, što je "Fanny Pack"? To je "pederuša", dušo, opusti se i pleši.
