Ako postoji jedna stvar za koju nije moguće okriviti Ministarstvo kulture i medija u 2022., to je manjak angažmana. Doduše, ta činjenica ni po čemu nije nužno dobra – teško je reći je li bolja opcija da se ne događa ništa ili da sve pršti od aktivnosti u Runjaninovoj 2. Na temelju protekle godine, recimo, vjerojatno bi dobar dio sektora bio najsretniji da nas je Ministarstvo poštedilo svojeg rada na našoj dobrobiti. Ishodi su, naime, zbilja loši: problematičan novi krovni zakon, netransparentnost izrade Nacionalnog plana razvoja kulture i medija, sporan prijedlog Zakona o kazalištima, sustavno ignoriranje dostupnih činjenica o stanju u sektoru samo su neke od ključnih stavki ovogodišnje kulturnopolitičke bilance na nacionalnoj razini.
Zabrinjava činjenica da su vrijedne organizacije poput Kulturtregera (Bookse), Operacije grad ili Udruženja za razvoj kulture "URK" ostale bez financiranja za neke od svojih prepoznatljivih programa
Za ukupni dojam preostalo je vidjeti rezultate najvažnije financijske poluge koju Ministarstvo kulture ima na raspolaganju, Poziva za predlaganje javnih potreba u kulturi za 2023. godinu, objavljene krajem prosinca. Prije svega, trebalo bi sagledati širu sliku, koja govori da se proračun za kulturu za ovu godinu značajno povećao – u odnosu na proteklu godinu za više od trećinu – pa sada iznosi preko 3 milijarde kuna. Međutim, za otrežnjenje je korisno podsjetiti da su najveći faktor u tom porastu sredstva iz Fonda solidarnosti Europske unije, namijenjena sanaciji štete od dvaju potresa, kao i Mehanizma za oporavak i otpornost, koji će za 2023. ukupno iznositi oko trećine nacionalnog budžeta za kulturu. Korigiramo li dojam u skladu s time, možemo reći da određeni pomak postoji, ali da ni izbliza nije tako značajan kao što se na prvi pogled čini te da ostavlja puno razloga za oprez kada je riječ o predviđanju njegovih efekata na, primjerice, poboljšanje radnih uvjeta u polju.
Dobru predodžbu o istinskim razmjerima napretka daju nam iznosi alocirani za pojedine programske djelatnosti koje Ministarstvo financira u ovom ciklusu. Ukratko, oni ispod površinskih spinova o povećanju ukupnog budžeta za kulturu ocrtavaju jednu daleko slabiju situaciju, koja osim nekolicine nedvojbeno pozitivnih promjena donosi i niz starih, dobro poznatih disfunkcija i problema.
Što se pozitivne strane tiče, praktički sve programske djelatnosti su u nekoj, ne uvijek jednakoj mjeri bolje financirane, bar kada govorimo o ukupnim iznosima. Pritom treba imati na umu da su ukupni iznosi važan, ali tek djelomičan indikator stanja – potrebno ih je sagledavati u kontekstu broja prijava, odnosa prijavljenih i odbijenih projekata i, prije svega, prosječne potpore po području. U tom smislu, idealan pomak u pogledu čistog financiranja dobili bismo kada bi se ukupni iznosi povećavali do te mjere da uvažavaju rast i razvoj sektora, odnosno da mogu prihvatiti veći broj prijavitelja, a da pritom i značajno povisuju iznos prosječnih potpora, koje su još uvijek u velikoj mjeri nedostatne kada je riječ o realnim produkcijskim potrebama različitih tipova umjetničke i kulturne proizvodnje. U ovom ciklusu, kao što ćemo vidjeti, do takvog povećanja uglavnom nije došlo, usprkos svoj ministričinoj samohvali o porastu financiranja kulture.
Financiranje suvremenog plesa i pokreta poraslo je za nešto manje od 20 posto. No riječ je o toliko podfinanciranom polju da premijerni i reprizni programi i s tim povećanjem dobivaju manje od 25 tisuća kuna u prosjeku
Ako ćemo se držati čistih iznosa, među djelatnostima koje su najbolje prošle svakako su vizualne umjetnosti, čiji ovogodišnji budžet od 5.149.000 kuna predstavlja porast za gotovo 30 posto u odnosu na prošlu godinu. Takav napredak pratio je nešto rigorozniji izbor; 200 programa odobreno je za financiranje u ovoj godini, dok je u prethodnoj bilo njih 214. Loša strana takve odluke je da su povećana sredstva ostala samo u još većem raskoraku s potrebama sektora, ali je s druge strane iznimno pozitivan skok s prošlogodišnjih 18.855 kuna po programu, što je strahovito nedostatan iznos, na prosječnih 25.970 kuna. Adekvatnost tog iznosa i dalje ovisi od slučaja do slučaja, no riječ je svakako o značajnoj promjeni koju bi bilo dobro vidjeti i u narednim ciklusima financiranja. Također treba pozdraviti odluku Ministarstva da od 2023. godine za ovo, ali i nekolicinu drugih područja uvaži mogućnost višegodišnje prijave za programe koji zbog svoje produkcijske kompleksnosti zahtijevaju dugotrajniju pripremu.
Najviše promjena pretrpjela je djelatnost inovativnih umjetničkih i kulturnih praksi, koja je, prema novom Zakonu o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi, sada preimenovana u "interdisciplinarne i nove umjetničke i kulturne prakse". Riječ je o području koje je Ministarstvo dosad na više načina uvelike tretiralo kao svojevrsnu kantu za otpatke – prije svega, tako da ga je izuzetno slabo financiralo, ali i tako što je u njega guralo sve s čime nije znalo kamo bi. U teoriji bi ono trebalo obuhvaćati rubne, eksperimentalne prakse i interdisciplinarne programe koji izmiču institucionaliziranim razgraničenjima u kulturi i umjetnosti. No zbog nepostojanja adekvatnog administrativnog rješenja, u njega su bili ugurani programi rock-glazbe i suvremenog cirkusa. Pritom je specifičan problem sa suvremenim cirkusom taj što ta izuzetno vrijedna i živa scena zbog formalnih razloga nije mogla biti uvažena kao područje kulturno-umjetničkog stvaralaštva, s obzirom na to da kao takva nije bila prepoznata starim Zakonom o financiranju javnih potreba u kulturi.
Booksa u parku jedan je od programa koje Ministarstvo nije podržalo (Foto: Sandra Šimunović/PIXSELL)
Nakon višegodišnje borbe cirkuskih umjetnica, taj je problem riješen novim krovnim zakonom – suvremeni je cirkus sada pripojen programima dramske i plesne umjetnosti, a dobio je i zasebna sredstva (530 tisuća kuna) koja, premda nevelika, svakako predstavljaju izuzetno važan iskorak. U tom pogledu raduje i činjenica da je Ministarstvo u sklopu tog Poziva dalo potporu za redovnu djelatnost Društva umjetnika suvremenog cirkusa, što znači i neku vrstu njegove institucionalne legitimacije, a možda i koraka prema konačnom priznavanju kao strukovne udruge.
Vratimo li se području interdisciplinarnih i novih umjetničkih i kulturnih praksi, uočljivo je da je ono jedino pretrpjelo značajan pad budžeta, što je prije svega rezultat činjenice da je oslobođeno navedenih dvaju "uljeza", a time i pripadajućih sredstava – osim cirkusa, "otišli" su i programi rock-glazbe, koji su konačno pripojeni glazbenoj djelatnosti. Međutim, bilanca ne djeluje optimističnije ni kada zaračunamo tu razliku – sredstva su po prilici jednaka, ako ne i minimalno slabija, a odobreno je i nešto manje prijava. Pa premda se među njima ponovno nalaze neki koji su u prethodnoj godini neopravdano izgubili financiranje, poput BLOK-ovog diskurzivnog ciklusa "Mikropolitike", zabrinjava činjenica da su vrijedne organizacije poput Kulturtregera (Bookse), Operacije grad ili Udruženja za razvoj kulture "URK" ostale bez financiranja za neke od svojih prepoznatljivih programa.
No ni u djelatnostima u kojima su se dogodila povećanja sredstava situacija se nije supstancijalno promijenila. Financiranje suvremenog plesa i pokreta kao jednog od najprekarnijih područja poraslo je za nešto manje od 20 posto pa sada iznosi tri i pol milijuna kuna oduzmemo li pridodani mu proračun za suvremeni cirkus. Međutim, riječ je o toliko podfinanciranom polju da prosječni iznosi i dalje ostaju razmjerno maleni – primjerice, premijerni i reprizni programi i s ovim povećanjem dobivaju manje od 25 tisuća kuna u prosjeku, što produkcijske mogućnosti i dalje čini minimalnima, da ne govorimo specifično o honoriranju autorica i izvođačica.
Takvu bi se ograničenost pomaka lako moglo demonstrirati i u preostalim djelatnostima financiranima u sklopu ovog natječajnog ciklusa Ministarstva, koje nastavlja pokazivati zabrinjavajuću sklonost da različita, specifično namijenjena europska sredstva prikazuje kao da je riječ o temeljnom povećanju proračuna za kulturu. Stanje na terenu međutim pokazuje da proračuni i dalje ne mogu zadovoljiti potrebe sektora, da radnice i radnici u kulturi, osobito onoj nezavisnoj, potpore i dalje dobivaju na kapaljku te da stvarnost u kontekstu širih društveno-političkih okolnosti za najveći dio njih i dalje ostaje sve prekarnija, sve neizvjesnija i sve više zastrašujuća.
