Jedna od posebno zabrinjavajućih značajki djelovanja Ministarstva kulture i medija redovni je izostanak interesa za stvarne okolnosti preživljavanja u kulturi na koje mu se s različitih strana neprekidno ukazuje. Riječ je o problemu koji je dio šire nesklonosti prema komunikaciji s akterima koji ovise o koherentnoj kulturnoj politici i adekvatnim javnim potporama. Zadnjih smo godina to mogli vidjeti na nizu primjera, poput procesa izrade Zakona o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi ili Nacionalnog plana razvoja kulture i medija za razdoblje od 2023. do 2027. godine, u kojima je dijalog s kulturnom javnošću sveden na minimum.

Sličan problem obilježio je i uvođenje novog modela otkupa knjiga, koji je Ministarstvo ovih dana počelo testirati kao pilot-projekt objavom Javnog poziva nakladnicima za predlaganje knjiga za otkup narodnim knjižnicama, usprkos kritikama da se njime ide na štetu malih i srednjih izdavača i uvodi tržišna logika u čitav proces. Radi se o alarmantnim upozorenjima, s obzirom na to da je otkup jedan od nosivih mehanizama pomoći izdavaštvu, koje je godinama u krizi kao trajna žrtva recesije s kraja nultih godina, preživljavajući u najvećoj mjeri od javnih potpora u okviru kulturne politike dosljedno nezainteresirane za njegove sistemske probleme.

Otkup knjiga za narodne knjižnice provodi se više od dvadeset godina, a u dosadašnjem je obliku funkcionirao tako da je Ministarstvo prema prijedlogu Kulturnog vijeća za knjižnu, nakladničku i knjižarsku direktno od nakladnika otkupljivalo naslove izabrane putem javnog poziva, koje su nakladnici potom slali knjižnicama s prethodno utvrđenog popisa. S jedne strane, takav model nije predviđao upliv knjižnica u izbor naslova no, s druge, on je i zamišljen kao komplementarna mjera redovnoj nabavi, za koju knjižnice dobivaju zasebna sredstva od Ministarstva kulture i medija. Njegova centraliziranost stoga je predstavljala svojevrstan osigurač za nakladnike, koji su mogli računati na direktan otkup unaprijed definiranog broja primjeraka. U tom smislu, usprkos pojedinim problemima, poput nedostatnog proračuna ili premalog razmaka između pojedinih ciklusa otkupa, stari je model predstavljao prihvatljivo rješenje, kao što je za tportal prije dvije godine ustvrdio Josip Ivanović iz Edicija Božičević.

Međutim, Ministarstvo kulture i medija 2018. krenulo je u njegovo restrukturiranje, s naglaskom na izmjenu upravo onog elementa koji je davao koliku-toliku sigurnost izdavačima. Ministarstvo je, naime, odlučilo da će po novom modelu ono uplaćivati sredstva knjižnicama, koje će potom same nabavljati knjige po preporuci Vijeća. Ministričino pojašnjenje je glasilo da bi se na taj način "intenzivirala komunikacija između narodnih knjižnica kao kupaca knjiga, što su one i dosad bile raspolažući sredstvima koja im je Ministarstvo kulture svake godine odobravalo za nabavu knjižne i neknjižne građe, te nakladnika, odnosno eventualno distributera i knjižara kao dobavljača". Ključan je sam kraj citata – dok se prije, podsjećamo, otkup vršio direktno od izdavača, nove intervencije omogućuju da se u cijeli aranžman ubace posrednici, što je u suprotnosti s primarnom funkcijom ovog mehanizma, a to je podupiranje nakladnika koji proizvode izdanja za kojima postoji javna potreba.

Upravo su na tu temu pojedini izdavači uputili kritike prijedlogu Ministarstva, da bi čitav proces tipično probio rokove, a potom se i zagubio u pandemijskom košmaru. Pandemija je donijela intenziviranje angažmana Ministarstva kulture i medija na provedbi Nacionalne strategije poticanja čitanja 2017. – 2022., a 2021. proglašena je i Godinom čitanja. No dogodila se tipična stvar za kulturnu politiku pod ministricom Ninom Obuljen Koržinek: ogromna europska sredstva – 41 milijun kuna za javni poziv "Čitanjem do uključivog društva" – upumpana su u sve oko kulturne proizvodnje, u stvari poput razvoja publike i poticanja participacije, dok je proizvodnja upravo onog sadržaja u kojem bi sva ta nova publika trebala participirati ostala na nedostatnim granama što se tiče potpora iz državnog proračuna. Ekonomsku neizvjesnost koju je donijela pandemija u međuvremenu su stostruko pogoršale posljedice ruske invazije na Ukrajinu, a ionako krhko izdavaštvo doživjelo je još jedan katastrofalan udarac koji bi se mogao pokazati fatalnim.

Što je napravilo Ministarstvo? Je li prilagodilo svoj prijedlog koji je i prije nove kataklizme predstavljao nepotrebnu prijetnju prihodima malih i srednjih izdavača? Naravno da nije – zadržan je model po kojem se otkup prebacuje na knjižnice, otvarajući mogućnost nabave od distributera i knjižara. Nadalje, umjesto jedinstvene liste izdanja koja se otkupljuju za sve knjižnice, novi javni poziv uvodi podjelu na "obavezni" popis A i "preporučeni" popis B. Pritom ne otkupljuju sve knjižnice knjige s "obaveznog" popisa, za koji nije poznato ni koliko će naslova obuhvaćati, nego samo one u mjestima s više od 10.000 stanovnika. Navedeno bi dugoročno moglo negativno utjecati na zbirke preostalih 137 narodnih knjižnica u manjim mjestima, na što je ukazao i Ivanović u svojoj objavi na društvenim mrežama u povodu raspisivanja novog Javnog poziva.

Novi model otkupa za Novosti je komentirala Sanja Lovrenčić iz izdavačke kuće Mala Zvona.

- Nas pet predstavnika bili smo na sastanku u Ministarstvu ispred neformalne skupine 23 nakladnika. Željeli smo ukazati na to da su mali i srednji izdavači nezaobilazni proizvođači kulture, vrijednih i važnih nekomercijalnih knjiga, poezije i djela mladih domaćih autora. Sve to moglo je dosad postojati samo zahvaljujući javnim sredstvima. Međutim, novim sistemom se dio sredstava odlijeva od proizvođača prema distributerima. Mi to, nažalost, ne možemo izdržati, već sad smo na rubu zbog povećanja svih troškova i inflacije, i htjeli smo ukazati na to da takav odljev sredstava de fakto dovodi naše egzistencije u pitanje. Također je sporno što se novim modelom u postupak otkupa uvodi tržišna logika. Stvar je u jednostavnoj matematici – knjižnicama je ogromno opterećenje dogovarati narudžbe sa svakim pojedinim izdavačem, čega su po starom modelu bile pošteđene. Najlogičnije će im biti jednostavno naručiti knjige od većeg posrednika koji im može dobaviti sva izdanja, što nama oduzima oko 40 posto prihoda. Naša je inicijativa zatražila od Ministarstva da obaveže knjižnice da kupuju od nakladnika, no rečeno nam je da se to kosi s logikom tržišne ravnopravnosti i da bi na takvu odredbu reagirala Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja. Međutim, u cijeloj priči se radi o javnim sredstvima koja bi načelno trebala biti namijenjena potpori knjizi, tj. njezinim proizvođačima. Ministarstvo je komunikaciju oko novog prijedloga vodilo sa Zajednicom nakladnika i knjižara, zanemarujući činjenicu da ju je velik dio nakladnika napustio otkako članstvo nije obavezno, te da ona ne predstavlja čitav sektor. Pretpostavljam da su se mogli izravno obratiti svim nakladnicima koji su se dosad javljali na natječaj za otkup i provesti bolju raspravu. Prethodnom modelu moglo se štošta prigovoriti, no mislim da je bolje ispunjavao svoju svrhu pomoći knjižnom sektoru - rekla nam je Sanja Lovrenčić.

Ne dijele svi bojazni koje iznose Lovrenčić i Ivanović. Predsjednik Zajednice nakladnika i knjižara Slavko Kozina za Jutarnji list ističe kako nakladnike štiti Sporazum o jedinstvenoj cijeni knjige, koji onemogućuje rušenje originalne maloprodajne cijene tijekom prvih 12 mjeseci te smatra da će se "u većini slučajeva" knjige otkupljivati od izdavača. Također napominje kako je proračun za otkup ove godine povećan s oko 13 na oko 15 milijuna kuna. Tko je u pravu doznat ćemo sredinom godine, kada budu objavljeni popisi odabranih naslova i knjižnice krenu u otkup. No neovisno o kratkoročnom raspletu, nastavak politike ignoriranja važnih dijelova sektora, kao i prizivanje tržišne logike u trenutku kada se to čini kao najneprimjereniji mogući smjer razmišljanja, uistinu su obeshrabrujući znakovi za ionako neizvjesnu budućnost našeg izdavaštva.