Pogledate li nedavno objavljene rezultate različitih segmenata Konkursa za finansiranje i sufinansiranje projekata iz oblasti savremenog stvaralaštva u Republici Srbiji, koji provodi tamošnje Ministarstvo kulture pod vodstvom Maje Gojković, lako biste na temelju njihove površinske iscrpnosti i preglednosti mogli steći dojam da se radi o vrlo uređenoj proceduri. Dakako, riječ je o zabludi: u detaljima tih naoko transparentnih dokumenata kriju se dvojbene odluke i manipulacije javnim sredstvima na koje brojni kulturni akteri u Srbiji godinama upozoravaju.
Ponajprije, činjenica da se natječaji raspisuju početkom, a rezultati objavljuju sredinom godine na koju se odnose toliko je neobjašnjiva da djeluje kao svjesno sabotiranje sektora. To naprimjer znači da organizacije u kulturi gotovo pola godine rade na svojim programima a da nemaju pojma imaju li zatvorenu budžetsku konstrukciju te često pomiču njihovu provedbu na jesen i zimu. Štoviše, takva je praksa objave rezultata protuzakonita, na što je sredinom svibnja ukazala i Asocijacija Nezavisna kulturna scena Srbije, prozvavši Ministarstvo kulture zbog probijanja zakonom propisanog roka od 60 dana od završetka podnošenja prijava.
Ovogodišnji ciklus konkursa dolazi nakon promjena u strukturi Ministarstva, iz kojeg je izdvojena briga za sektor informisanja. Budžet za kulturu se istina povećao u odnosu na 2022. za oko 700 milijuna dinara, pa sada iznosi nešto više od 14 milijardi (oko 120 milijuna eura), no, gledano u odnosu na državni budžet, riječ je o padu s ionako niskih 0,78 posto na uistinu zabrinjavajućih 0,66 posto.
Na sličan način također može zavarati činjenica da je stavka "Jačanje kulturne produkcije i umetničkog stvaralaštva", iz koje se financiraju projekti izabrani na Konkursu, također nešto porasla. Usprkos tome, naime, sredstva za više područja su pala u odnosu na prošlu godinu, pa su tako, između ostalog, slabije prošli muzika, pozorišne umetnosti, kulturne delatnosti za decu i mlade, filmska umetnost i kulturne delatnosti osoba sa invaliditetom.
Iz godine u godinu primetan je veliki sukob interesa – neki članovi žirija dodeljuju novac za projekte organizacijama sa kojima sarađuju ili čak putem klanovsko-porodičnih veza, tvrdi Branko Milisković
Da je riječ o krajnje nedostatnim sredstvima koja ni izbliza ne zadovoljavaju potrebe rastućeg sektora jasno je iz omjera odobrenih i odbijenih projekata – primjerice, od 312 prijava u području pozorišnih umetnosti odobreno je samo 96, dakle oko 30 posto, dok je u plesu prošlo tek 57 od 208, odnosno nešto malo više od četvrtine.
U istim oblastima nailazimo na jedan od trajnih problema konkursa Ministarstva kulture, na koji je Asocijacija NKSS više puta upozoravala: riječ je o financiranju projekata "anonimnih" organizacija koje ponekad uopće nisu registrirane za obavljanje kulturne djelatnosti, a nisu rijetki ni slučajevi da su niknule neposredno prije raspisivanja natječaja. Tako je stanovito Udruženje za otkrivanje Srbije "Serbija Diskaveri" ove godine dobilo visokih milijun dinara za projekt "Pevamo Dučića i Rakića – Vodvilj muzika cara Radovana", premda joj u Agenciji za privredne registre kao područje djelovanja stoji "Otkrivanje prirodnih potencijala Srbije, promocija otkrivenih potencijala Srbije, edukacija na promociji prirodnih potencijala Srbije, zaštita prirodnih potencijala Srbije".
Osnivačica Stanice – Servisa za savremeni ples Marijana Cvetković ukazala nam je pak na činjenicu da su dvije organizacije – Udruženje građana "Ami" i Udruženje građana "Vreme za edukaciju" – nagrađene s 500 tisuća, odnosno 400 tisuća dinara u oblasti plesa, premda su obje osnovane ni mjesec dana prije objave konkursa. U pogledu utjecaja ovakve kulturne politike na plesnu scenu u Srbiji Cvetković je potpuno jasna.
- Ovogodišnji rezultati imaće devastirajuće posledice jer su, po ko zna koji put, komisija i ministarka odlučile da sredstva namenjena savremenom plesnom stvaralaštvu skrenu na drugi kolosek: jedna trećina data je raznim kulturno-umetničkim društvima i amaterskim klubovima koji sviraju gusle, jedna četvrtina samo jednom, privatnom i prebogatom Beogradskom festivalu igre (sa samo stranim trupama, preskupim ulaznicama i elitističkim odnosom prema kulturi), dok je ostatak usmeren na festivalske i druge formate kojima se ples pretvara u laku zabavu. Od tih sredstava, inače nevelikih, podržana je samo jedna nova plesna produkcija, i to studentska diplomska predstava u privatnoj plesnoj školi. Uz sve to, komisiju čine predstavnici javnih institucija i Udruženja baletskih umetnika, koji nemaju dodira sa scenom savremenog plesa niti kompetencija da procenjuju njegove dinamične, višeslojne umetničke prakse. Svi plesni umetnici, plesne kompanije i organizacije dobile su jasnu poruku: da Ministarstvo ne haje za njihov rad, rezultate, iskustvo, međunarodni ugled, međunarodne mreže i višedecenijske kolektivne napore da se ta scena održi kao prostor stvaranja novog, zajedničkog znanja koje služi zajednici - navela je.
Slične pojave na primjeru vlastitog područja prepoznao je vizualni i izvedbeni umjetnik Branko Milisković, koji je već duže vrijeme kritičan prema Ministarstvu kulture. Milisković posebno naglašava mizerne iznose koji se dodjeljuju za cjelogodišnje programe uglednih organizacija:
- Novci koji se ovde daju po projektu više su nego uvredljivi. Recimo, jedna tridesetogodišnja nezavisna institucija kao što je Centar za kulturnu dekontaminaciju za svoj vizuelni godišnji program dobije sumu od 500 hiljada dinara, što bi bilo oko četiri hiljade eura bruto. Kada se to podeli na broj umetnika, onda ispada da svakom za troškove projekta i honorar sledi oko 350 eura. To je zaista vređanje inteligencije visoko obrazovanih akademskih građana. Pored toga, iz godine u godinu primetan je veliki sukob interesa – neki članovi žirija dodeljuju novac za projekte organizacijama sa kojima sarađuju ili čak putem klanovsko-porodičnih veza. U poslednjih pet godina, u Beogradu je izniklo na desetine novih privatnih komercijalnih galerija, a neke od njih dobiju i tri puta više novca na konkursima Ministarstva kulture nego brojne nezavisne institucije ili frilens umetnici. Neke organizacije se formiraju samo nekoliko dana pred konkurs, bez minulog rada, CV-a, niti iko zna za njih – i, naravno, dobiju novac na konkursu. Ove godine članovi komisije za Otkup umetničkih dela bili su veoma nekvalifikovani da odlučuju. Potrebne su strukturalne i radikalne promene - apelirao je on.
S posljednjim se pozivom nedvojbeno slažu u NKSS-u. Naglašavajući posebno niska izdvajanja za kulturu u Srbiji u odnosu na ostatak regije, njihova predstavnica i koordinatorica festivala "Na sopstveni pogon" Sanja Radulović sumira:
- Asocijacija Nezavisna kulturna scena Srbije apeluje godinama unazad da srazmerno najniži procenat ukupnog budžeta za kulturu u Srbiji ne odgovara kulturnim potrebama našeg društva. NKSS se zalaže i ukazuje na neophodnost unapređenja konkursnih procedura, kao važnog instrumenta kulturne politike. Trenutno se nalazimo u situaciji u kojoj je budžet premali, konkursi se raspisuju prekasno, rezultati kasne i antidatiraju se, obrazloženja su generička, veliki broj relevantnih udruženja sa nezavisne scene nije dobio podršku, dok je onima podržanima dodeljen u pojedinim oblastima sramotno mali grant. U trenutku kada se kao društvo nalazimo u krizi, Ministarstvo kulture je smanjilo ukupan budžet projektima namenjenim deci i mladima. Sprovodeći konkursne politike na sraman i bahat način, Ministarstvo kulture Republike Srbije nedvosmisleno pokazuje da dosledno radi na urušavanju kulture i umetnosti, nepoštovanju procedura, i nebrizi za kulturne radnike i radnice i čitav sektor za koje je nadležno - upozorava Radulović.
Ukratko, usprkos regionalnim asimetrijama, problemi su ipak poznati: podfinanciranost, nedostatak sluha za nezavisnu kulturu i honorari koji onemogućuju normalno preživljavanje značajke su svih naših kulturnih polja. Stoga i borba za bolje radne uvjete traži regionalno povezivanje i solidarnost, svijest da naše kulturne sustave ugrožava ista štetna politika, neodvojiva od šire politike koja oblikuje naše zajedničke, postjugoslavenske sudbine.
