Nedavna smjena pročelnika Konzervatorskog odjela u Dubrovniku mogla je neupućenim promatračima zbivanja u nadležnosti Ministarstva kulture i medija RH izgledati poput jedne od onih dugo žuđenih indikacija da su se institucije sistema konačno primile svog posla. Kao što će u naknadnom očitovanju naglasiti ministrica Nina Obuljen Koržinek, dotični je Antun Baće protekle tri godine svog mandata neargumentirano usporavao procese pripreme i provedbe radova za koje su bila osigurana značajna javna sredstva, te otežavao komunikaciju i pružanje stručne pomoći vlasnicima i korisnicima kulturnih dobara, ali sad je takvome njegovu samovlašću očito došao kraj.
Ipak, ne prije negoli je ministrica dometnula kako sva drukčija tumačenja ove kadrovske intervencije, koja upućuju na možebitno pogodovanje ministarstva stanovitim investitorima i projektantima, smatra iznimno zlonamjernim medijskim interpretacijama i insinuacijama.
Nismo pronašli takve u medijima, a najbliže su se kvalifikaciji primaknuli kolege iz portala Dubrovniknet.hr koji su kontaktirali ministarstvo uoči navedenog očitovanja, e da bi se suočili s birokratskom eskivažom svakog konkretnijeg objašnjenja poduzete upravne mjere.
Konstatirano je tako da uopće nije jasno zbog čega je smijenjen Baće, što mu se točno stavlja na dušu, i je li problem bio u tome što nije znao raditi svoj posao ili ga je, upravo suprotno, obavljao itekako savjesno, ujedno stvarajući ono što iz ministarstva nazivaju neprihvatljivim okruženjem neizvjesnosti, pa je baš to zasmetalo određenim investitorima.
Ne treba pritom nitko biti poseban lumen da bi shvatio koliko je i kako važna ta funkcija, samo ako se u relaciju stavi specifičan dubrovački kontekst, prema broju zaštićenih spomenika kulture po jedinici površine, i tržišna vrijednost svake moguće nove graditeljske radnje u takvom ambijentu.
Na sličan način, ne bismo smjeli previše ovdje popovati ni o činjenici da bi konzervatori morali braniti upravo spomenutu neizvjesnost, kad su posrijedi investicije u prostoru kulturnih spomenika, umjesto da se generalno zagovara izvjesnost provedbe zacrtanih projekata.
Uglavnom, ministarstvo je smijenilo Antuna Baću u krajnje misterioznim okolnostima, e da bi privremeno na tu poziciju namjestilo Ivana Alduka, pročelnika Konzervatorskog zavoda u Imotskom, ali na svega pola radnog vremena, zaobilazeći usput više desetaka postojećih konzervatora u dubrovačkom zavodu.
Povrh svega, treba znati da Alduk ionako redovno putuje iz Solina u Imotski i natrag, te nije sasvim jasno hoće li se ubuduće voziti cirkularno u trokutu s Dubrovnikom, ili će i dalje poduzimati linearne ture iz Solina, sad pak jureći po dvije rute naizmjence, a tehnička pitanja u tom poslu svakako nisu najmanje bitna.
Alduku stoga treba poželjeti puno sreće već u zahtjevnoj mu prometnoj zadaći, kamoli pri sučeljavanju s interesom onih koji su navikli na popustljivost konzervatora kroz puna dva desetljeća rada te službe prije mandata netom smijenjenog Antuna Baće.
Do brzog novog pročelnika, jer je on primarno s tom kvalitetom i najavljen, te sporoga njegova prethodnika, a tome je ta osobina eksplicitno podcrtana, 20 godina je zavod u Dubrovniku vodila pročelnica Žana Baća, na koncu otišavši uz više nego znakovitu šutnju pretpostavljene joj ministrice Nine Obuljen Koržinek. Dva su desetljeća u Dubrovniku imali graditelji i nekretninski investitori na raspolaganju, dakle, famozno suradljivu voditeljicu konzervatorske službe pored koje su činili koješta, pa je sve zatim voljom ministarstva gurnuto pod tepih, a onda je na njezino čelo došao Antun Baće i čitav taj javno-privatni milje zatekao u čudu pokazavši da s njim ne mogu računati na onakvu benevolentnost te ustanove.
Namjesto praktično, ali neslužbeno dereguliranog sektora, prisjetimo li se npr. postupaka s gradnjom Marine Frapa na Lapadskoj obali i rušenjem zdanja Remize u Gruškom polju, sudarili su se s regularnom provedbom zakona, kao u slučajevima obnove Hotela Grand na Lopudu ili adaptacije ljetnikovca Crijević-Pucić ispod Gradca.
No to će cjelokupnoj branši i njihovim političkim serviserima predstavljati doslovno znak za uzbunu, pa je lokalni HDZ na koncu, po mnogočemu sudeći, popustio rastućem pritisku vezanih interesnih žarišta te svojih partijsko-sponzorskih izvorišta u mandatu gradonačelnika.
Presudio je Antunu Baći uz pomoć državne vlasti u rukama iste stranke, pri čemu je obrazloženje ministarstva dirljivo uvijeno u razlog tobožnjih mnogih pritužbi građana, kao da je HDZ ikad ozbiljno uzimao nekakvo kritičko javno mnijenje u obzir.
Po pitanju daljnjih očekivanja u ovom predmetu se najzrelijom doima objava grupacije Srđ je grad, s opozicijskog položaja u dubrovačkom Gradskom vijeću, po bojazni da se iza svega kriju neki veći poslovi koje bi ovdje trebalo p(r)ogurati, ali ne u korist javne i građanske dobrobiti. Nažalost, zacijelo slijedi euforičan ulagački ciklus s popustom na birane kriterije javne uprave i nadležnih stručnih adresa, u svakom slučaju ništa osobito novo, samo ista stara praksa općeg pogodovanja uglednim predstavnicima kapitala.
