Više od godinu i pol dana skrivalo je Ministarstvo kulture i medija RH svoju skicu prijedloga novog zakona o medijima čak i od službene radne skupine zadužene za suradnju na njegovoj izradi, a zatim je najednom dovršenim nacrtom iznenadila početkom ovog mjeseca i članove te grupe i širu medijsku javnost. Najprije tako što potonji nisu imali pojma da netko na njemu uopće radi, onda i time kakvim se konačno pokazao taj rad.

Sudeći po reakciji Hrvatskog novinarskog društva na današnjoj konferenciji u središtu udruge, svi su bili zadržani u uvjerenju kako je proces nesretno obustavljen do daljnjeg, s već davnim obrazloženjem da je institucionalna koncentracija preusmjerena na realizaciju Nacionalnog plana oporavka i otpornosti.

No tek sadržaj samog teksta doslovno je šokirao aktere od HND-a do pojedinih izdavača, od medijskih stručnjaka do opozicijskih političara. Najkraće opisano, HDZ-ova vlada riješila je uspostaviti rigidnu političku i ekonomsku kontrolu nad novinarima i medijskim sektorom generalno, uz honoriranje onih adresa koje su joj bliske proteklih barem šest-sedam godina, i kažnjavanje preostalih, kritički nastrojenih.

Cilj se ima postići po dvije operativne linije, jednoj koja se tiče javnog sufinanciranja medija i drugoj koja se bavi novinarskim statusom.

Te cjeline djelomično su vezane planiranim novim regulatornim tijelom koje će se pokazati kao spektakularna priča za sebe, jer s takvim se nečim nismo imali priliku susresti nikad u inače zavidnoj povijesti gaženja novinarskih sloboda u Hrvatskoj.

Sektorsko ministarstvo na čelu s Ninom Obuljen Koržinek tako je naumilo podići mogućnosti cenzure na višu razinu, propisujući novo pravo nakladnika da po svom nahođenju odbije publicirati novinarski rad – bez ikakvog obrazloženja. To dosad nije smio ni urednik, dok se nakladnik nije smio ni indirektno cenzorski petljati u sadržaj.

Novinari pak više neće imati apsolutno pravo zaštite anonimnosti svojih izvora, a efekt takve mjere ovdje sigurno nije baš nužno i dodatno pojasniti.

Otvara se lov na zviždače svake fele, da više nijednom entuzijastu ne padne na um progovoriti o političkom i ekonomskom kriminalu ili sličnom.

Nadalje, ono novo tijelo, nazvali su ga Vijeće medijskih stručnjaka, odlučivat će tko uopće smije biti novinar, imati zakonsko pravo da se bavi novinarskim radom.

Na ovome mjestu uzmimo malo više zraka, radi dubljeg zarona u mračnu struju Vladine medijske politike, nakon godina njezina odbijanja da se oko tog posla angažira izravno i sustavno. Uz jednu pomoćnu napomenu: niti gotovo sedam godina otkako je preuzela sektor, Obuljen Koržinek nije se pokazala sposobnom da formulira cjelovitu medijsku strategiju od koje bi morao poteći svaki važniji sektorski zakon.

No sad se već dade konstatirati da to možda i nije toliko nepoželjan propust iz kuta HDZ-ova interesa, jer se ovako definitivno lakše mogu podvaljivati izmjene poput navedene cenzorske. Svoje medijsko-političke kompetencije ministrica je u potpunosti ispucala na omalovažavanju jedine dosad završene medijske strategije, one iz 2015. godine, ali ta nije bila HDZ-ova.

Stručno vijeće, da se vratimo na nj, bdjet će dakle nad registrom iliti upisnikom, arbitrarno licencirati novinare po isključivo svojim kriterijima, a peteročlani sastav će mu dominantno izabirati privatni subjekti - nakladnici i fakulteti, medijski i pravni.

I da nam već sama ideja njihova verificiranja prava na bavljenje žurnalizmom ne bi odvukla svu pažnju, odmah navedimo još neke predviđene ingerencije toga novog tijela. Ono će na zahtjev suda, recimo, vještačiti mjeru tzv. javnog sudjelovanja u tuženom medijskom prilogu, te će provoditi testiranje javne vrijednosti u razne konkretne i nimalo minorne svrhe.

Također, dodjeljivat će indirektne tj. projektne novčane potpore biranim medijima, npr. svojima, za što je predviđena i praktična natječajna metoda famoznog najbržeg prsta.

Ljepšeg aranžiranja sukoba interesa i antidemokratskog uzurpiranja medijsko-političkih ovlasti, naš javni prostor nije vidio. Netko ga je već usporedio s legendarnim HDZ-ovim mehanizmom Fimi Medije, za izvlačenje javnog novca u svrhu financiranja medija po interesu te stranke.

Svejedno, i dalje je teško reći jesu li kreatori ovog nacrta više nesposobni ili zlonamjerni, mutavi ili licemjerni. Uspjeli su istovremeno pogaziti suradnju s partnerima iz najvećeg strukovnog udruženja, razne EU-preporuke i zakone, kao i većinu općepoznatih postavki i uzusa medijske bolje prakse i zanata. Ministrica sad poručuje kako HND nevjerodostojno prenosi detalje rada iz njezine kuhinje, ali se sama zapetljava u sve bizarniju gvalju nakupljene destrukcije i zapuštanja sektora u njezinu mandatu.

Ovaj zakonski tekst ustvari predstavlja najveći zahvat u svoj toj dugogodišnjoj ignoranciji, osim što je posrijedi čisto političko štetočinstvo.

Kad se četiri maštovito uspostavljena nova kanala za usmjeravanje javnih potpora svedu na bit, ispada kako je čitav sustav dizajniran radi (samo)nagrađivanja dnevnih novina regionalnog ili nacionalnog dosega. Preciznije, točno onih koje su u proteklom razdoblju i vjerno i dojmljivo transparentno služile interesu Andreja Plenkovića i njegove Vlade.

Drugim glasilima ostale su mogućnosti javnog sufinanciranja predviđene na dva mjesta u postojećem Zakonu o elektroničkim medijima, ali im se priprema i nova cinična obaveza izdvajanja poreznog novca iz prihoda od reklamnog prostora za korist onih prvih.

Tu negdje krije se i odgovor na pitanje o tome gdje je pisana ova skica Zakona o medijima, s obzirom na marginalizaciju radne skupine i ponuđeni tekst po interesu veoma ograničene skupine dionika medijskog sektora.

A pisan je pritom ofrlje, kao što obično čine oni koji računaju sa silništvom grubljeg političkog ambijenta na svojoj strani, i nije ih previše briga za očitost takvog nedjela.

Čak se ni poneke standardne pojmove iz suvremenog medijsko-teorijskog leksika nisu potrudili valjano prevesti, pa će u područja regulacije npr. medijskog oglašavanja i sudovanja novinarima unijeti samo dodatnu pomutnju i nesigurnost. No tu su ionako jedino zato da otmu javni novac i zadrže političku moć, a na nama je da im otežamo posao, ili nas više neće biti.