Tema kulturne strategije poput sablasti se nadvila nad svaki razgovor o kulturnoj politici u lokalnom kontekstu. Kad se u nekoj od točki sektora dijagnosticira loše stanje, zaziva se taj krovni strateški dokument koji će spasiti i unaprijediti čitav kulturni život, a kad se s proizvođačke ili recepcijske pozicije postavi pitanje o promjeni materijalnih uvjeta ili ispunjenju potreba, s one upravljačke redovito se čuje: strpite se, radimo na izradi nove strategije. U takvoj je atmosferi pomalo začudno konstatirati da je do prije neki dan u Hrvatskoj postojao samo jedan takav strateški dokument izrađen prije punih 20 godina, u vrijeme Račanove vlade i za ministarskog mandata Antuna Vujića. Domaće vladajuće elite očito preferiraju sistem implicitne kulturne politike – takve čiji se obrisi mogu iščitati iz zakona, financiranja, ali i osjetiti na koži kulturnih radnika i radnica, nikad iz dokumenata koji tvorce i provoditelje određene kulturne politike obvezuju i izlažu.
Na zadnjoj prošlogodišnjoj sjednici Vlade, 28. prosinca 2023. usvojen je Nacionalni plan razvoja kulture i medija za razdoblje od 2023. do 2027., drugi takav dokument u postsocijalističkoj Hrvatskoj. Taj dugo iščekivani Plan, međutim, ostavlja dojam prilično beznačajnog birokratskog dokumenta. U tom je smislu i trenutak njegova lansiranja indikativan: na isteku godine i mandata, takoreći u posljednji čas. Indikativna je i odluka da se izradi plan kao srednjoročni petogodišnji akt strateškog planiranja, a ne strategija, a što se na ljetošnjem predstavljanju njegovog nacrta opravdalo "specifičnošću područja".
U čemu se ta specifičnost sastoji, međutim, iz dokumenta nismo saznali, kao što u njemu nismo zatekli ni artikulaciju kulture ni njezino situiranje unutar vladajuće politike pa stoga ni viziju njezina razvoja. Sukus plana razvoja kakav nam se nudi u sljedećem petogodišnjem razdoblju najbolje će prenijeti njegovi vlastiti redci: "Do 2027. godine Republika Hrvatska imat će razvijenije kulturno stvaralaštvo, produkciju i distribuciju, osigurano očuvanje i održivo korištenje kulturne baštine, razvijeniji sustav arhiva, knjižnica i muzeja, unaprijeđeni status novinarske profesije, medijski sektor i poticanje pluralizma te učinkovitu podršku kulturnom i medijskom sektoru." Ukratko, u sljedećih ćemo pet godina poboljšati sve na način da ništa ne promijenimo.
Premda pokušaji prevazilaženja ideologija i otvaranja sektora tržištu u kulturnoj strategiji iz 2003. danas djeluju naivni, razina promišljanja kulture ostavlja dojam literature iz nekog davnog vremena i nepoznatog prostora u usporedbi s aktualnim Planom Ministarstva
Prvi dio dokumenta upoznaje nas s njegovom strateškom, zakonodavnom i birokratskom pozadinom. Pritom valja istaknuti i to da Nacionalna razvojna strategija Republike Hrvatske do 2030. godine, krovni akt ovog Plana, među svojih 13 strateških ciljeva nije postavila baš nijedan u kulturi i medijima. Područje je toliko specifično da ispada iz krupnog plana, ali je zato, kažu u dokumentu, "zastupljeno kroz više prioritetnih područja i prioriteta provedbe unutar različitih strateških ciljeva". Razvoj kulturnog stvaralaštva, produkcije i distribucije doprinijet će, tvrdi se, "povećanju konkurentnosti, inovativnosti i sigurnosti", "prepoznatljivom identitetu i kulturi", "kvalitetnim životnim uvjetima" i "jednakim prilikama za sve". Sfera kulture ispostavlja se kao odveć specifična da bi joj se posvetila dugoročnija strategija, pa i strateški cilj na nacionalnom planu, ali dovoljno djelotvorna da se njome rješavaju problemi koji proizlaze iz ekonomskih razloga, kao što su socijalna inkluzija, konkurentnost na međunarodnom tržištu, pa i klimatske promjene.
Strateški dokumenti nastali ranih dvijetisućitih nisu bili dugoga vijeka, ali su ostali mitsko mjesto, ponajprije zbog povratka principu nepisane kulturne politike sljedećih dvaju desetljeća. Nastali u doba "druge hrvatske tranzicije", ti su dokumenti obilježeni hrvatskom inačicom ideologije Trećeg puta, a vođeni su idejom kulture koja predstavlja spoj onoga što njezini autori Biserka Cvjetičanin i Vjeran Katunarić nazivaju "kultura-cilj" i "kultura-sredstvo" – ukratko, takve kulture koja će se moći ponudit svima, "od turista do kapitalista". S današnje historijske distance jasno je da su pokušaji prevazilaženja ideologija i otvaranja tržištu sektora koja je socijalna (i socijalistička) država štitila od kapitala bili u najmanju ruku naivni u trenutku kad je trebao žešći odgovor na neoliberalnu ofanzivu, a definitivno su utrli put (ekonomskoj) liberalizaciji i deregulaciji polja.
Međutim, razina razrade strateškog dokumenta, promišljanja ideje kulture i njezinog mjesta u društvu, količina diskusije u javnoj sferi koje je otvorila, danas i u usporedbi s najnovijim dokumentom Ministarstva djeluju kao literatura iz nekog davnog vremena i nepoznatog prostora. Izrada strategije iz 2003. trajala je nekoliko godina, na njoj je radilo dvadesetak stručnjaka iz različitih područja kulture i umjetnosti, a pratilo ga je nekoliko objavljenih knjiga, časopisnih temata i specijaliziranih brojeva Kulturnog razvitka te brojne javne rasprave, a samoj objavi prethodilo je dvodnevno savjetovanje u Trakošćanu, kojem je prisustvovalo tristotinjak kulturnih radnika.
Procedura rada na aktualnoj kulturnoj strategiji posve je izmaknuta iz sfere javnosti i svedena pod skute ministrice i na njezinu usku svitu. Takvi su joj, skučeni, i horizonti. Širina rasprave koju je nekadašnji dokument otvorio aktualnim se Planom ne može izazvati, uvelike zbog učinaka kulturne politike koja stoji iza njega, posebno na planu javnih medija i časopisa u kulturi, ali to se sudeći po proceduri njegova nastanka očito i ne želi. Beznačajnost sadržaja prati beznačajnost ili obezvređivanje formalne procedure. Najprije, sastav radne skupine za izradu Plana strogo se ograničio na bjelokosnu kulu Ministarstva kulture, jasno poručujući da šire rasprave o budućnosti sektora neće niti treba biti. Ni to proceduralno ograđivanje nije izazvalo javne reakcije, osim na portalu Kulturpunkt.hr, a takav odnos nije doveden u vezu s akcijskim planovima koji uporno mantraju o sudjelovanju u kulturi i o osiguravanju pristupa. Štoviše, "Pristup i sudjelovanje u kulturi" je jedan od strateških ciljeva Plana, ali on je rezerviran za "različitost publika". Zainteresiranima za temeljni strateški dokument sudjelovanje je bilo omogućeno kroz mrežni obrazac, u formatu "komentiranja predloženih posebnih ciljeva i mjera te predlaganje aktivnosti i pokazatelja za praćenje posebnih ciljeva i mjera".
Među ključnim analitičkim dokumentima na kojima se Plan temelji posebno se ističe "Pregled kulturnog razvoja i kulturnih politika u Republici Hrvatskoj" (ur. Romana Matanovac Vučković, Aleksandra Uzelac i Dea Vidović, Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske i Hrvatska sveučilišna naklada, kolovoz 2022). Publikacija je više zbornik nego sustavni pregled, ali u kontekstu u kojem kronično nedostaje sistematično praćenje dinamike polja i analiza u svim njegovim aspektima, ona pruža određeni uvid u stanje stvari, unatoč različitosti pozicija, metodologija i pristupa. Pitanje nedostatka istraživanja kulturnog razvoja u Planu tek je plaho dotaknuto, iako ono itekako jest pitanje Ministarstva kulture, u čijem je okrilju 1990. godine završio i skončao nekadašnji Zavod za kulturu, kao interdisciplinarna znanstvena ustanova s čitavim nizom znanstvenih kabineta, a čije djelovanje tek treba obraditi i valorizirati.
No zašto je "Pregled kulturnog razvoja kulturnih politika u RH" objavljen s tolikom zakašnjenjem? Naime, prilozi su dovršeni još 2019., ali, kako stoji u uvodniku, izdavanje je najprije omela pandemija, a onda potresi. Još je čudnije zamijetiti da je Nacrt Plana pušten u javnost prije negoli je objavljena analiza koja je u njegovoj podlozi. Posve nejasnom ostaje i veza analize i Plana, osim one formalno-proceduralne, jer u Planu ne prepoznajemo analitičke uvide, ni u ciljevima ni u instrumentima zacrtane kulturne politike. Nadalje, valja primijetiti i to da se taj krovni akt donosi na samom kraju, nakon što su već učinjeni značajni zakonski koraci koji utiru put deregulaciji (Zakon o knjižnicama i knjižničnoj djelatnosti i Zakon o muzejima). Svi ti, naizgled čisto proceduralni razlozi otvaraju šire pitanje smisla strategije, odnosno Plana.
Na koncu, ovakvom Planu nema se što ni prigovoriti – može se samo konstatirati da je beznačajan, a kulturnu politiku nastaviti iščitavati iz rezultata financiranja, odnosa prema proizvođačima, radnim uvjetima u polju, estetici kulturnih proizvoda europskih fondova i sl. Da se razumijemo, ne radi se tu o propustu, već o političkom manevru aktualne ministrice: razviti sve potrebno da bi sve ostalo isto.
