Nema nikakve sumnje da su umjetnost i znanost – jednom riječju kultura – i kobilica i kičma duhovne i prirodne nužnosti dobrosusjedskih odnosa između Hrvata i Srba, što se vidi na mnogim primjerima ovdašnjih velikana kojima se dive svi koje povezuju i Dunav i Sava s obje strane Drine.
Ponajprije je ta kopča genijalni (nehotični?) isposnik Nikola Tesla, osvjetljivač i povezatelj svega svijeta, čiji je lik dospio i na hrvatsku kovanicu eura i u ime aerodroma u Beogradu. Pa je njemu uz bok ustobočen i Josif Runjanin, skladatelj hrvatske himne po stihovima Antuna Mihanovića, dok se u istu nomenklaturu svečane i blagodarne komšijske zajedničkosti utiskuje i pjesnik Petar Preradović, isprva kršten u srpskom pravoslavnom hramu, a kasnije i demijurg koji je, naučivši vani svoj domicilni hrvatski jezik, spjevao na njemu neke od najrodoljubnijih pjesama.
I, onda nam se – nakon fizičara, skladatelja, pjesnika i svakoga još u njima neimenovanoga – pred kapijom doma pojavi: filolog. Na vrata od kuće pokuca nam – Đuro Daničić. Ili Đura, već prema tome kako hoćemo osloviti čovjeka čije je pravo ime bilo Đorđe Popović (ono Daničić preuzeo je po senjskim uskocima).
Rođen je kao sin pravoslavnog popa u Novom Sadu 4. travnja 1825., gdje pohađa Veliku pravoslavnu gimnaziju, a završava srednjoškolsko obrazovanje u požunskom liceju kod slovačkog preporoditelja Ľudovita Štúra, koji ga je zadojio idejom panslavizma. Studij prava započinje u Pešti, pa će ga nastaviti u Beču sve dok se ondje ne susretne s jezičnom reformom i kodifikacijom srpskog jezika što ju je provodio Vuk Stefanović Karadžić. Napušta pravo i posvema se posvećuje filologiji, bivajući najbližim Vukovim suradnikom na drugom izdanju njegovoga Srpskog rječnika.
U svekolikoj hrvatskoj javnosti i dandanas zaiskri čuđenje kako se u dojednom ovdašnjem antikvarijatu može naići i na po nekoliko različitih izdanja Daničić-Karadžićevog Svetog pisma, te se i mnogi pojedinci iznenađuju kad doma nalete na taj libar
Đuro Daničić ostat će najpoznatijim po prvom srpskom prijevodu Starog zavjeta, objavljenom 1867. godine. Već dogodine Srbi će dobiti prvo svoje kompletno Sveto pismo u jednoj knjizi, kad se Daničićevom tekstu pridoda i Karadžićev Novi zavjet, prvotno tiskan u Beču 1847.
U svekolikoj hrvatskoj javnosti i dandanas zaiskri zaprepaštenje iliti čuđenje kako se u dojednom ovdašnjem antikvarijatu može naići i na po nekoliko različitih izdanja Daničić-Karadžićevog Svetog pisma, te se i mnogi pojedinci mirakuložasto iznenađuju kad nalete na taj libar doma u regalu u tinelu, među knjigama na bibliotečnim policama u hodniku, u kutiji pod krevetom ili škrinji na tavanu gdje ju je pohranio ili zametnuo netko od prethodnika u prezimenu. Dva su razloga za to. Prvi je praktične naravi, drugi je komercijalne prirode. Makar komercijalnost dolazila pogonjena od same praktičnosti.
Nakon što je Matija Petar Katančić iz Valpova bio načinio prijevod kompletne Biblije s latinske Vulgate, koji je posthumno – zalaganjem njegovoga franjevačkog subrata Grgura Čevapovića – kao prvi cjeloviti hrvatski svetopisamski prijevod objavljen u Budimu 1831. godine, ukupno u šest svezaka pod imenom Sveto pismo Starog' i Novog' zakona, te pošto je u Beču – u čak 12 tomova u razdoblju od 1858. do 1861. godine – bilo štampano Sveto pismo Staroga i novoga uvita bračkoga svećenika iz Postira Ivana Matije Škarića, pokazalo se baš vrlo praktičnim rješenjem da se u jedincatoj knjizi među pukom distribuira ukupna biblijska građa.
Za razliku od Katančićevih šest (gdje je tekst u dva stupca donesen bilingvalno, na latinskom i hrvatskom), te duplo većem broju Škarićevih libara (kojem tucetu voluminoznost je prouzročio, pak, dragocjeni hermeneutički materijal, višestruko dulji od samih biblijskih napisa), idealno jednosveščano rješenje uspostavljeno je među zajedničkim koricama prevoditeljâ Daničića i Karadžića i ispostavljeno je u elegantno raspačavanje među narodima gdje je štokavština bila lingua franca opće i nesmetane razumljivosti. Jedna knjiga, naspram njih 6 ili 12...
Drugi razlog prevlasti Daničić-Karadžićeva Svetog pisma u Hrvatskoj jest što je nakladnik Britansko i inostrano biblijsko društvo bio i njegov agilni distributer s kondicijom ustrajnosti Jehovinih svjedoka. Za hrvatsku je publiku preliminarno bio tiskan Karadžićev Novi zavjet s Daničićevim Psaltirom (1877.) u redakciji Bogoslava Šuleka, eda bi se 1895. godine pojavilo to famozno cjelovito jednosveščano Daničić-Karadžićevo izdanje u kroatološkoj reviziji Milana Rešetara.
Zanimljivo je kako golem utjecaj što ga je za srpsku kulturu na mnogim razinama pribavilo Daničićevo Sveto pismo – i to ne samo na balkanskom prostoru, nego doslovce po svem svijetu gdje žive Srbi, ali i ini štokavci s naglaskom na Hrvate, Bošnjake i Crnogorce – tijekom više od jednog vijeka i tri dekade nije ponukao Srpsku pravoslavnu crkvu da tom teološkom i kulturološkom, historiološkom i lingvističkom projektu dodijeli službeni imprimatur.
Tek 2010. godine, kad je Sveti arhijerejski sinod Srpske pravoslavne crkve objelodanio najnoviju zvaničnu verziju Biblije čiji je starozavjetni tekst preuzet od Daničića (u njegovom originalnom, jekavskom obliku), njegov je rad poškropljen vodicom blagoslovnom, kako stoji u kolofonu verzalno na ćirilici: "S BLAGOSLOVOM NJEGOVE SVETOSTI ARHIEPISKOPA PEĆKOG MITROPOLITA BEOGRADSKO-KARLOVAČKOG I PATRIJARHA SRPSKOG IRINEJA".
Uzgred, ovo izdanje Svetog pisma ekskluzivno je u srpskoj biblistici, jer se u njemu po prvi put u povijesti donose i starozavjetne deuterokanonske knjige, poznate i kao apokrifi, a koje nisu standardnim dijelom pravoslavnoga biblijskog teksta. Pa tako srpska crkvena kultura tek od prije 15 godina u svojem službenom jeziku ima i onih sedam knjiga Staroga zavjeta koje imaju i katolici, od kojih je najpoznatija – Knjiga o Juditi. Ovaj historijski prijevod, dostojan sofisticiranog Daničićevog stila, sa starogrčkog izvornika načinili su pokojni mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović i episkop zahumsko-hercegovački Atanasije Jevtić.
Nego, osim što je za Srbe Đuro Daničić sačinio prvi kompletirani prijevod Starog zavjeta, za Hrvate je (kao tajnik JAZU-a) pokrenuo danas kultni Akademijin rječnik što ga čine 23 pompozna toma. Ne zaboravimo: JAZU je hrvatska Akademija, jer je u Srbiji bila SANU, a Daničićeva političko-ideološka bliskost s biskupom J. J. Strossmayerom dostatno govori o snazi ekumenski općeg duhovnog jugoslavenstva. U tom smislu upućujem pučanstvo i čitateljstvo na intelektualna zrcala što ih je bio načinio profesor Predrag Matvejević, i kao oglede i kao knjige, u kojem zrcalu zorno će se ekranizirati precizni horizonti tobožnjeg jugoslavenstva, kao i kakvoća i količina hrvatstva i srpstva kakvom raspolaže domoljubna ambalaža kojom je obložena aktualna mentalna desničarska ljudska blamaža.
Skrupulozni i mamutski Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, čiju je objavu otkočio baš Daničić 1880. godine u Zagrebu, a dospio se tek nakon gotovo 100 godina ljeta Gospodnjega 1976., predstavlja do dandanas najveći jezični spomenik što je ikada podignut ovdje među nama koji se pod oblačnim poliglotskim nebom vedro sporazumijevamo bez prevoditelja.
Pišući u prilici najave objave najnovijega hrvatskoga suvremenog biblijskog prijevoda (od koje najave prošlo je onoliko vremena da je u njemu mogao bit zgotovljen još jedan nov-novcati prijevod cijele Biblije!), pisac Miljenko Jergović konstatirao je kako ama ni jedna od ovdašnjih starozavjetnih inačica po estetskoj ljepoti ne može konkurirati Daničićevoj, stvorivši pretočnu rečenicu za oblast traduktologije što bi ju imala citirati ijedna biblistička egzegetska ekspertiza ili hermeneutička studija: "Prijevod Biblije ne donosi samo tekst onoga na što se odnosi, nego i cjelokupno sjećanje jezika na koji je Biblija prevedena." (Jutarnji list, 19. siječnja 2019.)
S tim u skladu zaključujem ovo slovo upravo Daničićevim fragmentom s čela biblijskog teksta, gdje se vidi raskoš jezika, stilska rafiniranost i veličajnost od naše ruke umrlih glagolskih vremena: "U početku stvori Bog nebo i zemlju. A zemlja bješe bez obličja i pusta, i bješe tama nad bezdanom; i duh Božji dizaše se nad vodom. I reče Bog: neka bude svjetlost. I bi svjetlost. I vidje Bog svjetlost da je dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame; I svjetlost nazva Bog dan, a tamu nazva noć. I bi veče i bi jutro, dan prvi."
