Sa značajnim interesom očekivala se u Zagrebačkom kazalištu mladih premijera predstave "Mala povijest nejednakosti", prema motivima grafičkog romana "Kapital & ideologija" Claire Alet i Benjamina Adama i u režiji redatelja evropskog prosedea Miloša Lolića. Kronična provalija između bogatih i siromašnih i današnja globalna nejednakost, koja vrišti o nepravdi većoj nego ikad, obećavale su važnu izvedbu koja govori o toj traumi koja se odvajkada sklupčavala uz noge ljudi cijeloga svijeta.
Tematski, predstava govori o trostoljetnom bogaćenju jedne porodice, kao obrascu kako funkcioniraju kapital i moć u kombinaciji sa pompoznom grabežljivošću. Velika pozornica ZKM-a poslužila je tako kao historijska arena u kojoj smo u dvoipolsatnoj izvedbi gledali veoma dugi defile članova ove porodice koja je mešetarila, zaobilazila porezne zamke i sjedala na grbaču slabijih, dok su se mijenjali politički režimi, stilovi ponašanja i modni ukusi.
Glumci bi, neprestano presvlačeći kostime, dotrčali kao nakinđureni predstavnici čas ove, čas one epohe sa nekom ogromnom uramljenom slikom, a kraj predstave dočekali smo kao da smo u muzeju starih majstora, dok u njegovom holu trešti žurka današnje neobuzdane mladeži. I to bi bilo sve.
Cijelo vrijeme smo zapravo čekali da se nešto dogodi i da se sonda analize i razumijevanja ljudskog ponašanja spusti u dublju tamu prošlosti. Nažalost, ta komplicirana ljudska priroda, koja je povijest stoljećima podlijevala krvlju i užasom, u ovoj predstavi nije isplivala na površinu.
Previše toga se sa nama dogodilo da bi nam ova, tek na momente šarmantna i tek ponekad duhovita pokretna povijesna slikovnica, bila dovoljna. Šesnaestoro ZKM-ovih glumaca na sceni, na čelu sa Katarinom Bistrović Darvaš, Dadom Ćosićem, Mijom Melcher, Anđelom Ramljak i drugima, dali su sve od sebe ovoj izvedbi, ali je ta izvedba nama dala suviše malo. Kazališna kritičarka Bojana Radović u pravu je kada piše da je ovo tematski najvažnija predstava trenutka u kojem živimo, ali također je u pravu i Nataša Govedić koja je rekla da je ovo "umorna" predstava koja funkcionira kao pusta ledina na kojoj su mnoga pitanja ostala neodgovorena. Kurtoazni pljesak ZKM-ovog gledališta na kraju samo potvrđuje ovu tvrdnju.
Očito da je rasprava o sadašnjem krajnje neizvjesnom trenutku u kojem živimo na dnevnom redu i u teatru, ali nakon ove mlake izvedbe mogli bismo se pitati kako to osjeća i u kojem pravcu kazalište danas zapravo razmišlja. "Mala povijest nejednakosti", koja djeluje kao kombinacija političkog eseja, filozofskog seminara i scenske radionice, govori nam o čudnom fenomenu udaljavanja od problema, a ne o suočavanju s onim što predstavlja najveću traumu današnjeg življenja.
Ono čega nema u predstavi koja govori o tome da je čovjek čovjeku specijalno danas postao vuk jest patnja čovjeka i svijeta, koja nas jedino zanima. Zato je "Mala povijest nejednakosti" drama bez drame, salonska rasprava koja ne boli ili vježbaonica moždanih vijuga tek za uski krug onih koji u tom intelektualnom laboratoriju sudjeluju. Publika kao da je u ovakvoj "dramaturgiji transgeneracijskih nelegitimnosti", kako piše u programskoj knjižici, ostala negdje daleko iza, emotivno odsječena i potpuno nezainteresirana za to što bi uopće imala za reći o tome što je gledala.
Paradoksalno, tako izgleda i današnji svijet: rasprave o njemu vode se često brzopleto, bez argumenata i proživljene traume, dok sa tim svijetom tonemo sve dublje. Danas je vrijeme za eksploziju suosjećanja i zajedništva koje bi prizvalo očajničku misao da se vratimo sebi samima dok još možemo. Uz čast izuzecima, tog praska u teatru uporno i dalje nema.
