Evo konačno predstave koja nas vraća uzbudljivom, tematski dramatičnom i scenski uvjerljivom teatru. Onakvom koji se oduvijek bavio našim neodgovorenim pitanjima i traumama iz prošlosti koje smo duboko zakopali u sebi. Riječ je o "Kamenu" koji je, prema komadu suvremenog njemačkog pisaca Mariusa von Mayenburga, postavio Patrik Lazić, a igra se u koprodukciji Zagrebačkog kazališta mladih i Beogradskog dramskog pozorišta.
Mayenburgova drama govori o Njemačkoj u ključnim decenijama 20. stoljeća, od 1935. do 1993. godine, u kojima su se smjenjivali nacizam, komunizam i demokracija i kada su se razdoblja ratova, zločina i izbjeglištva miješala s godinama koliko-toliko mirnog života. U središtu radnje je jedna kuća u Dresdenu, koja je u tim tragičnim vremenima nekoliko puta mijenjala svoje stanare, da bi pritom svatko od njih tu kuću smatrao zauvijek svojom. Ispod tog površinskog dramskog čvora, u mraku njihovih potisnutih sjećanja, krije se otrovno zmijsko leglo koje ti stanari hrane poluistinama, samoobmanama i lažima, kako bi nekako izašli na kraj sa svojom prošlošću.
Okidač za rasplet te porodične zavjere šutnje jest treća, najmlađa generacija, koja postavlja sve neugodnija pitanja, želeći saznati tko su bili i što su u tim kritičnim vremenima radili njihovi očevi, majke i djedovi. U tom smislu je karakterističan citat Kurta Vonneguta u zaglavlju programske knjižice, pisca koji se u romanu "Klaonica 5" bavio bombardiranjem Dresdena u Drugom svjetskom ratu: "Mislim da ćete morati smisliti gomilu prekrasnih novih laži, inače ljudi neće željeti nastaviti sa životom." Ideja "Kamena" nije gnjevna optužba, nego otrežnjujuća istina. Ali tek na izlazu iz dvorane počinjemo sebi postavljati pitanja koja kao ljudi teško podnosimo: koliko blata sa sebe trebamo sprati da bismo došli do istine? Kako da promijenimo život, sami sebe i sva svoja uvjerenja da bismo laž zamijenili istinom? U tom teškom podnošenju grijeha iz prošlosti i bolnom okretanju vlastitog kormila prema iskupljenju čitava je drama ove predstave.
Prije premijerne izvedbe u Zagrebu, na onoj beogradskoj, u publici je bila žena koja je na kraju prišla glumcima i rekla: "Ja sam iz Sarajeva i ovo je moja priča. Bježala sam sa jednim koferom i prodala sam kuću u bescjenje"
Ali tamo gdje završava njemačka priča, počinje mučna saga o nama s Balkana. Isto vremensko razdoblje, ratovi, izbjeglištvo i neprestane bježanije u kojima se u nečiju kuća useljava netko drugi, tko na pragu ljutito tvrdi da je to njegov dom. Predstava nijednim scenskim detaljem, predmetom ili simbolom nije aludirala na naše prostore, ali publika, gledajući junake njemačkih imena i prezimena, nepogrešivo je osjećala da smo to zapravo mi. Prije premijerne izvedbe u Zagrebu, na onoj beogradskoj, u publici je bila žena koja je na kraju prišla glumcima i rekla: "Ja sam iz Sarajeva i ovo je moja priča. Bježala sam sa jednim koferom i prodala sam kuću u bescjenje." Jedina poveznica bio je stanoviti metajezik: polovina inače sjajnog glumačkog ansambla (Doris Šarić Kukuljica, Dado Ćosić, Mia Melcher) govori ijekavicom, druga polovina (Mirjana Karanović, Nataša Marković, Iva Ilinčić) ekavicom, ali ne zato da bi se pokazalo tko su u ovim krajevima dobri a tko loši momci. Važno je bilo da i jedni drugi moraju s debelim razlogom svako jutro sami sebe pogledati u ogledalo zbog onoga što se dogodilo. U čije kuće su se useljavali neki tuđi ljudi, u Zagrebu i Beogradu, na početku Drugog svjetskog rata, odnosno tko su bili ljudi koji su se u te iste kuće useljavali na kraju toga rata? Ili, što je s onim srpskim kućama u Hrvatskoj, u posljednjim ratovima, na kojima je pisalo "Zauzeto, Hrvat" ili s onima u Bosni i Hercegovini iz kojih su istjerivani Bošnjaci i Hrvati, a useljavani Srbi?
Usput, tim pitanjima bavi se i komad "Tri zime" Tene Štivičić, koji govori o tri generacije koje su od 1945. do 1995. u Zagrebu koristile istu kuću, uz turbulentne promjene političkih režima i mučne unutarnje lomove. Na istu temu je i komad "Banat" Uglješe Šajtinca, u kojem su na jednoj strani vojvođanski folksdojčeri, a na drugoj, između ostalih, i Srbi iz Hrvatske koji su se nakon 1945. naselili u Banatu. U stvarnosti su ti doseljenici ulazili u pusta njemačka sela i u kućama zatjecali desetke klavira, s kojima nisu znali što bi, dok su tugovali za vlastitim kućama na Baniji i Kordunu u koje će se useliti netko treći. Ironija sudbine je u tome što u našoj predstavi junakinja, gospođa Schwartzman, porijeklom Židovka, razbija svoj klavir u kući iz koje mora izaći, jer zna da na njemu više nikada neće svirati.
Kao i u Njemačkoj i nama slijedi isto pitanje: nastaviti mrziti, oprostiti ili zaboraviti? Predstava "Kamen" svakako se ne zalaže za zaborav, nego za pomirenje, ali ide i korak dalje. Gospođa Schwartzman zna da ju je nova vlasnica kuće prijavila nacistima i da ona neće završiti u Americi, nego u logoru i opraštajući se od nje iskreno joj nudi da budu prijateljice. Kod nas se takva ponuda još nije dogodila, ali to je i poruka predstave iz vizure najmlađih junaka ove priče: moramo oprostiti, čak i kao najveće žrtve, ali ne smijemo zaboraviti. Na to upozorava i redatelj Lazić: "Dug je proces oslobađanja i pomirenja s tim kamenom prošlosti, ali prvi je korak priznati da on postoji." U tom smislu ova predstava posjeduje veliku tektonsku, gotovo metafizičku energiju, jer preko svih tih osobnih sudbina struji važan osjećaj, danas prilično gurnut na marginu, da u životu nismo bitni samo mi danas i da se nešto važno dogodilo jučer. Kada se zemlja samo malo razgrne, otvara se čitava piramida života naših predaka, osobnih tragedija i nezamislivih lomova. Naši životi, sudbina svih nas i konačni smisao našeg postojanja povezani su bezbrojnim nevidljivim nitima s milionima duša, nestalih u mraku tragične prošlosti. Ova predstava nas, između ostalog, podsjeća da smo na tu dimenziju, a radi se otprilike samo o 28 generacija od nas do antičke Grčke, danas potpuno zaboravili.
Ono što na kraju u hrvatskom i regionalnom teatru ulijeva malo optimizma jest što se uz Patrika Lazića pojavila čitava mlada generacija redatelja, glumaca i pisaca kojima nije toliko stalo do dnevne kritike ideologija i političkih sistema, koliko do čovjeka samog i njegove sudbine u ovom svijetu. Predstava "Kamen" je više nego valjan dokaz za takvu nadu.
