Usud je mnogih ovdašnjih umjetnika da u kazalištima izvan domicilnoga grada djelovanja, uglavnom, mogu sjediti u – publici. Nije bio jedincati slučaj da je kakva samozvana lokalna primadona ili akademski epizodni glumac, pa i dirigent ili redatelj s desecima predstava odrađenih mahom u samo jednom teatru, najveći gostujući domet postigao, ili postigla, time što je u kazalištu kakvog inoga grada sudjelovao, ili sudjelovala, u predstavi promatrajući je iz gledališta. Toj apodiktičnoj gravitacijskoj sili, kao vrlo izolirana iznimka, prkosio je mnogim talentima obdareni kazalištarac, filmski i književni stvaralac – Vanča Kljaković.
I, evo, kako se i pristoji u kulturi čiju hijerarhiju estetskih valera najvećim dijelom nameću i provode vrlo živahni i dobro raspoređeni mediokriteti – čast, kao i uvijek, dičnim iznimkama! – 95. jubilej njegova rođenja poput ispušene muštikle nijemo burdižaje mimo nas pod ubitačnom formulom damnatio memoriae… A u Kljakovićevom kreativnom personalnom dosjeu pohranjeno je i prekoviše uspješnica, dostatno za urešavanje i više autorskih biografija.
Loza salonitanskih Kljakovićâ dala je cijelu jednu umjetničku reprezentaciju počevši od slavnoga slikara Joze Kljakovića do popularne likovne i književne umjetnice Tisje Kljaković Braić, a i otac Vančin, Živko, bio je poznati crtač. Vanča je rođen u Splitu 29. ožujka 1930., na isti dan kao i pet godina stariji mu kolega Tomislav Kuljiš, koji je pak bio najaktivniji operni redatelj što je ikad djelovao u HNK Split. I njegova 100. obljetnica rođenja prohujala je ovuda gromoglasno gluho.
Pošto je u rodnom gradu završio Klasičnu gimnaziju, Vanča Kljaković u Beogradu je na Akademiji za pozorišnu umjetnost diplomirao glumu (1955.), a na zagrebačkom ADU-u, u klasi Branka Gavelle, i kazališnu režiju (1960.). U Dramskom kazalištu Gavella učinit će i svoje prve glumačke korake (kao Maro u "Dundu Maroju" Marina Držića), ali će se s aktorskih tračnica zanavijek prestrojiti na redateljske šine, u istom teatru u Frankopanskoj ulici debitiravši postavljanjem Plautova "Hvalisavog vojnika" (1962.). Narednih desetak godina ostat će u angažmanu u Gavelli, nakon čega će većinu karijere provesti kao slobodni umjetnik i penziju dočekati ipak kao kućni režiser u HNK-u Split (1995.).
Neka se školovao i umjetnički formirao duboko u kontinentu, u Beogradu i Zagrebu, i neka je iskazivao veliki afinitet naspram suvremenim komadima, Kljaković je vazda ostao Dalmatincem s izraženom jadranskom i mediteranskom tematskom preferencijom. U njoj će posebno izlučiti mentalitetnu žicu ukopčanu u ono komično i farsično, zajebantsko i humoristično, te će po tom modelu birati i komade koje će najčešće režirati, ali se inspirirati i pri vlastitom dramskom stvaralaštvu. Primjerice, njegova komedija "Teštamenat", koja se bavi ostavinskom raspravom inspiriranom fragmentom iz Danteove "Božanstvene komedije" od kojeg fragmenta je i Giacomo Puccini skladao operu "Gianni Schicchi", postat će jedan od najizvođenijih njegovih naslova što će nakon praizvedbe u Gradskom kazalištu mladih u Splitu (1997.) kasnije doživjeti premijere i u Dubrovniku i u Zagrebu.
Ako je Ivo Tijardović na svoj način operetama – posebice komadom "Spli'ski akvarel" – umnogome obilježio glazbenu komponentu splitskoga identiteta; ako su onu pučku malomišćansku memoriju sačuvali za naraštaje Marko Uvodić Splićanin i Ivan Kovačić; ako je Miljenko Smoje na više načina imobilizirao karaktere osobenjaka i njihove navike, e onda je Vanča Kljaković neporecivi filmski tvorac sentimentalnog splitskog amarkorda. Da, baš amarkorda, jer se u njegovom redateljskom oku vidi zjenica Federica Fellinija, koji je svojim remekdjelom "Amarcord" tu simpatičnu riječcu iz romanjolskoga dijalekta gornjega središnjeg dijela Italije decentno proveo do u znatno širu uporabu. Naročito u prostor Dalmacije gdje je čakavštinu dominantno preplavio njegov susjedni, venetski idiom. A ona i semantički pokriva i tip snimanja, kao i ono što u kadar upada…
U tom smislu vrlo je amblematičan njegov film "Marjuča ili smrt" (1987.) za koji je sâm napisao i scenarij. Snimljen je u "tisnoj kali", Rodrigovoj uličici u Getu Dioklecijanove palače, i odvija se za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Dominiraju vedute krovova, balkona i interijera starinskih kužinica i kamara, s tipičnom marangunskom radionicom gdje se Boris Dvornik bavi stolarskim zanatom i u nj pokušava involvirati svojega sina, koji se grešno zaljubljuje u "zabranjenu voćku"… Filmu posebnu aromu daju i mlade Neda Arnerić i Mirjana Karanović, koje su vješto odgovorile redatelju Kljakoviću pri njegovom nastojanju stvaranja delikatnoga erotskog naboja.
Već iduće 1988. godine Vanča je snimio i televizijsku dramu "Buža" po priči Živka Jeličića, duhovitu naoko persiflažu koja upravo realistično oslikava malomišćanske intrige, kavge i karanja u "dobrosusjedskim" odnosima, gdje su sumještani stiješnjeni među kamenim balaturama i perbulima kao pčelice u košnici. Sjajnom tekstu i domišljato provedenoj radnji, koja se svojom središnjom dionicom događa između rupe u zidu što odvaja dvije susjedne sobe iz dviju različitih familija, nemjerljiv doprinos dali su genijalni glumci Ivica Vidović i Špiro Guberina. U skupnim scenama angažiran je dio ansambla splitskoga Teatra na čelu s Darom Vukić, Perom Vrcom, Mirkom Vojkovićem, Josipom Gendom, Vasjom Kovačićem…
Kao sineast, Vanča će najveća priznanja struke dobiti za naslov "Kužiš, stari moj" (1973.) što ga je snimio prema uspješnom romanu Zvonimira Majdaka, s neponovljivim Ivicom Vidovićem i Kabiljovom muzikom
A i u svojem kazališnom radu Vanča Kljaković nerijetko je birao naslove čija su ishodišta u ćozotsko-venecijanskoj jezičnoj i kulturološkoj laguni. Pa bilo da je to autentični Carlo Goldoni sa svojim kultnim "Ribarskim svađama" (1991.) ili napolitanski Eduardo de Filippo, čiji je antologijski komad "Šjora File" u HNK-u Split postavio čak tri puta (1975., 1980. i 1992.), kao i njegove "Šjor Bartulove snove" s Dvornikom u naslovnoj ulozi (1990.). Boris Dvornik pozvat će Vanču da mu režira monodramu kad je sačinio tekst "Ja i moj mali kumpanjo" po Miljenku Smoji 1999. godine za na Carrarinu poljanu u okviru Splitskog ljeta. Dvornik je briljirao i u amblematskoj Smojinoj predstavi "Roko i Cicibela" (1983.), ali i kao Lešandro u jedinoj opereti koju je Kljaković inscenirao: Tijardovićev "Spli'ski akvarel" s dirigentom Silvijom Bombardellijem (1981.).
Režirao je Vanča u rodnom gradu i L. Pirandella, Voltairea, A. P. Čehova, S. Mrožeka, R. Cooneyja…, ali i svoj komad "Priča o zločinu" (1995.) te praizvedbu duodrame "Francuzica" (2005.) glumca Ilije Zovka, koji ju je i odigrao u partnerstvu sa Zojom Odak. Sklonost baštini iskazao je i uprizorbom "Libra Marka Uvodića Splićanina" (1993.), svojega dičnog predšasnika u čakavštini, a ne smije se ispustiti istaknuti niti fakt kako je u većini njegovih produkcija, kao kostimografkinja, sudjelovala i vlastita mu supruga Vida Tućan.
Inače, Kljaković je bio debitirao u Splitu još kao stanovnik Zagreba, postavljajući 20. ožujka 1971. jugoslavensku praizvedbu drame "Monada" Milana Kundere u sačuvanom foajeu točno godinu dana ranije u požaru nastradaloga kazališta. Kritičar Anatolij Kudrjavcev dočekao ga je ovom besjedom: "Redatelj gost Vanča Kljaković pokazao je kako se pravi teatar i kad, objektivno, nedostaju normalne mogućnosti za to. Gotovo je neshvatljivo s kakvom je dosjetljivom jednostavnošću Kljaković rješavao tehničke probleme koje mu je najprije nametnula narav teksta, a zatim krajnja reduciranost scenskog prostora u kazališnom foajeu. Bez uočljivih poteškoća redatelj je savladao komplicirane mizanscenske zadatke, iskorišćujući svaki četvorni centimetar prostora, postigavši privid najnormalnijih prostornih odnosa između glumaca i između elemenata dekora. On nije težio za uobičajenim vulgarnim poantiranjem komičkih elemenata i, ukoliko su oni izostajali, možda i više nego što bi izgledalo potrebnim, za to je imao svoje, čini se vrlo opravdane razloge. Međutim, ostvario je ono što u ovom slučaju izgleda najteže: kontinuitet jedne scenske akcije koja neprestano balansira između paradoksa i logičnosti, ali ni na čas ne gubi ravnotežu, niti biva lišena navještaja višeznačne poruke koja pogađa direktno u mozak, povlači za nos ili udara u stražnjicu, već prema tome s kakvim argumentima pojedini gledalac raspolaže“ ("Slobodna Dalmacija", 25. ožujka 1971.). Malokad je netko dobio ovako panegiričan ekspoze iz pera nesmiljenoga arbitra Tolje.
Vanča Kljaković nije bio samo obilježen svojim odnosom prema lokalnoj zajednici i njoj imanentnom tematsko-motivskom sklopu. Još u Zagrebu počeo se baviti i cjelovečernjim filmom koji nije bio zavičajno obojan epihorskom paletom. Takvi su radovi "Jedanaesta zapovijed" (1970.) i "Usporeno kretanje" (1979.), gdje će doći do zametka njegove praktički cjeloživotne suradnje sa skladateljem Alfijem Kabiljom, a sudjelovat će i u radu na omnibusu "Ključ" (1965.), u kojem će uz Krstu Papića i Antuna Vrdoljaka Kljaković snimiti središnju epizodu "Duga ulica". Tu je s Fedorom Vidasom bio koscenaristom, kao što je četveroručno s Obradom Gluščevićem radio i predložak za njegov film "Lito vilovito" (1964.). No, kao sineast Vanča će najveća priznanja struke dobiti za naslov "Kužiš, stari moj" (1973.) što ga je snimio prema uspješnom romanu Zvonimira Majdaka, s neponovljivim Ivicom Vidovićem i Kabiljovom muzikom. I time je, kao i nizom kazališnih predstava, Vanča Kljaković demonstrirao skalu svojih izražajnih registara na ambigvitetu ruralnog i urbanog, potvrđujući vlastitu širinu razumljivosti umjetničkih i društvenih pitanja do visine univerzalnosti.
