Jedan od svakako beziznimno najprepoznatljivijih simbola Dalmacije, koji se baš poput svjetionika javi u mraku i zasvijetli kad je nužno da se što važno vidi, bio je i ostao glumac nad svim glumcima – Boris Dvornik. Ovdje je upravo naročito i neobično važan ovaj signum iliti označitelj dopremljen do u metaforu "svjetionika"; jerbo, lanterna nema svoju funkciju preko dana i po svjetlu – "za vidila", rekli bi mi u Dalmaciji – nego joj se razložnost bivanja ostvaruje kad je tmica iliti škureca i kad kapetanu na komandnome mostu valja otposlati mig da mu brod manje vâlja… Boris Dvornik je desetljećima bio orijentir koji je nezaboravnim svojim likovima što ih je stvorio, publici diljem bivše Jugoslavije podjednako ukazivao i na rutu i na azimut u kojemu se mogu naći i zateći čudesni identiteti dalmatinski: bilo da im ih je sugerirao posredstvom lika što ga je tumačio, bilo da je iz usta nekog od tih likova progovarao autentičnim idiomom svojega ishodišnjega čakavskog jezika.
Ovo slovo pišem u povodu 85. obljetnice rođenja imenovanoga umjetnika, koji se plačem na zraku prvi put bio oglasio u Splitu 16. travnja 1939. U svome je rodnom gradu i otputovao u vječnost, malo iza ponoći 24. ožujka 2008., svega nekoliko sati nakon što je također u svome domu na drugom dijelu grada, na kauču, zanavijek bio zaspao veliki kazališni kritičar Anatolij Kudrjavcev. Praktički istog dana, ali u različitim datumima…
Primijetivši glumački dar u sebi igrajući u dječjim predstavama, ter osjetivši zov i pozornice i filmskoga platna, mladi je Boris otišao u Novi Sad u Srednju glumačku školu. Otac mu je bio stolar, marangun, ali je od tog zanata kod Borisa ostao samo trag uloge što ju je ostvario kao Ivanko u filmu "Marjuča ili smrt" Vanče Kljakovića (1987.). Za vrijeme toga školovanja đaci, među kojima je bio i Boris, relativno su često odlazili u Beograd gdje su u nizu teatara gledali razne tipove predstava. Tako je u Beogradskom dramskom pozorištu upoznao Velimira Batu Živojinovića, koju godinu od njega starijega glumca i budućega bliskog prijatelja, a u Jugoslavenskom dramskom pozorištu sreo se s nešto starijim kolegom iz dalmatinskog zavičaja, Karlom Bulićem, koji će mu domalo potom postati partner kao Doktor Luigi u seriji "Naše malo misto" Miljenka Smoje i Danijela Marušića.
Ne smije se prešutjeti zapisati kako je Boris Dvornik bio i odličan pjevač, sjajan muzičar. Imao je prekrasan tenorski timbar. Privatno, uzeo bi gitaru i mogao je šarmirati cijelo društvo, s naglaskom na žene; profesionalno, nije mu bilo ravnoga konkurenta pri tumačenju lokalnih operetnih bisera Ive Tijardovića: i kao Šjor Bepo Pegula u "Maloj Floramye", ali i kao Lešandro u "Spli'skom akvarelu". Kad je estrada posrijedi, sjetimo se samo "Nadaline" s kojom je briljirao na Splitskom festivalu u duetu s Oliverom Dragojevićem.
I životna putanja i službeni karijerni put Borisa Dvornika od samih svojih početaka micali su se i mrdali načinom i brzinom na koju nitko nije mogao utjecati. Kolikogod da je sve to skupa nama danas poznato ili provjerljivo jednostavnim pretraživanjima u tražilicama po bespućima internetskih zbiljnosti, uvijek će se moći naći uvalica i rukavaca gdjeno ukotvljeni su neki manje znani biografski referenti iz Borisova kurikuluma. Međutim, bez obzira na to koliko ona bila otkrivena javnosti ili bila umjetnom potpomaganošću zipirana podalje od okulara znatiželjnika, tema odnosa Borisa i Velimira Bate Živojinovića neispustiva je i nemimoilazna točka u kojoj prevažno je sjecište njihovih i profesionalnih i familijarnih relacija. U riječ: nisu mogli jedan bez drugoga nikako, ni na filmu, ni privatno!
Filmski set vezao ih je kadenama koje su se činile vječnima. Hajrudin Šiba Krvavac spojit će ih u "Mostu" iz 1969. godine, onoga istoga godišta kad će Veljko Bulajić snimiti "Bitku na Neretvi". To je kultna godina kad će Dvornik s Antunom Vrdoljakom snimiti remek-djelo "Kad čuješ zvona", a s Vatroslavom Mimicom fascinantni "Događaj". Odoru partizana neće mu dati skinuti Tonči Vrdoljak angažiravši ga i u svojem drugom filmu po dnevnicima Ivana Šibla, "U gori raste zelen bor" (1971.), te koncem dekade u "Povratku" (1973.). S Batom Živojinovićem, pak, dodatno će ga vezati Bulajin asistent režije iz "Neretve", Stipe Delić, kad će raditi na spektaklu "Sutjeska" (1973.) s nizom inozemnih holivudskih ikona u castu.
A onda je zaratilo…
Vezani kadenama koje su se činile vječnima – Boris i Bata
Premda su zajedno sudjelovali u sjajnoj beogradskoj seriji "Bolji život" snimljenoj taman u osvit raspada Jugoslavije, Dvornikovo i Batino intimno obiteljsko prijateljstvo – mimo profesionalnih obligacija i veza – puklo je pucnjavom između Hrvata i Srba na vrutku Domovinskog rata. Bata se zdušno svrstao uz ratnohuškačku politiku Slobodana Miloševića te je, indoktriniran valom velikosrpske agresije na dojučerašnje komšije, javno pozvao Srbe na istrebljenje Hrvata… Boris na takve izjave svojega "ratnog druga" nije mogao ostati imun i nijem, pa je posredstvom javne televizije osobno bio uputio pismo dojučerašnjem bliskom prijatelju, takoreći bratu. Izgovorio je to vrlo emotivno u štokavsko-ikavskoj varijanti, glisirajući između standarda i dijalekta, naročito u akcentu:
"Zar Bato ne razumiš da ovo više nije snimanje filma? Ovo nisu ćorci, Bato, ovdje se puca bojevom municijom! Naša mladost gine zbog nekolicine budalaša, među kojima nažalost spadaš i ti. Što se to dešava u tvojoj glavi? Koliko sam se veselio snimanju filmova s tobom, toliko sad ne želin ni pomislit, jer, da budem iskren, ne znan kako bi reagira kad bi te sreja na ulici (…) Dizali smo mostove, Bato, pruge, barikade, pobili mnogo neprijatelja, ali sve je to bio samo film. To smo radili da bismo upozorili generacije kako se to više nikad ne smi ponoviti. A što je ovo sad? Ti si se prebacio na pravu scenu, krvavu, gdje se stvarno ubija. Poznavao sam jednoga čovika, koji za mene nažalost više ne postoji. Volija bi, Bato, kad bi ti došlo do mozga, da shvatiš, da ovo više nije film, već zbilja u kojoj se, nažalost, puca bojevom municijom. Zbogom, Bato!"
"Bata Životinja" je komentirao kako to pismo nije autentično njegovo, ali ga je demantirao sâm Boris tvrdeći kako je to spontano napisao uznemiren se probudivši usred noći, te da je već sljedećeg jutra bio nazvao prijatelja Antuna Vrdoljaka, tadašnjeg čelnika HRT-a, pročitavši mu sadržaj napisanoga, te da mu je ovaj potvrdio kako će taj njegov apel još istu večer biti emitiran u središnjem televizijskom Dnevniku. I Boris je domalo potom to i snimio u splitskom studiju HRT-a…
Dom moj u Splitu na Kili – iliti Kilamandžaru, a može i Mount McKili, jerbo je riječ o malo povišenijem gradskom kvartu – na osam je minuta hoda od groba Borisa Dvornika na Lovrincu. Čemprese na groblju vidim s lođe u stanu mojega nebodera ili kad se s ponistre zagledam u pravcu Šolte. E, a da bih nanoge iliti pješke stigao do uz njegovo ovozemno posljednje počivalište, rekoh, treba mi taman vremena koliko je potrebno da mi u vokmenu Oliver Dragojević otpjeva onu "S ponistre se vidi Šolta" te da on, Oliver, skupa s Borisom, odvergla "Nadalinu": i jednu i drugu iz pera Jakše Fiamenga i iz kajdanke velikoga kompozitora Zdenka Runjića. Uzgred, Zdenko leži nekih 20 metara od Borisova groba, dok su svega nekoliko metara dalje od njega također glumačke legende splitskoga HNK: Zdravka Krstulović i Josip Genda. Ne treba valjda ni napominjati u kolikoj je mjeri Zdravka bila onim neizostavnim drugim dijelom jamačno neponovljive molekule, u kojoj je uz Borisa činila onaj kultni par svesplitske i svedalmatinske, svehrvatske i svejugoslavenske glumačke formule spravljene u dvjema serijama čudotvornoga pisca i kroničara, scenarista i portretista Miljenka Smoje: "Naše malo misto" (1970. – 1971.) i "Velo misto" (1980.).
Nerijetko prošećem do splitskoga groblja Lovrinac, mojega širega dnevnog boravka, gdje rado zastanem pred lapidama naših velikih umjetnika. Jednom bih i o tome trebao napisati tekst: o tome tko sve leži na jedinici prostora, a da je mnoge među nama označio, ili označila, nekom važnom emocijom ili sjećanjem… Pa sam tako i Borisu Dvorniku donio cvijet za 85. rođendan; čovjeku, s kojim sam jedan jedini put u životu prozborio koju…
Bilo je to u kafiću mojeg budućega vjenčanoga kuma Nikole Zubaka na splitskoj Rivi. Pri ugodnoj ćakuli ponudim ga pićem, što on pristojno odbije rekavši kako ne bi jer da ga boli zub.
"Pa, šjor Boris, popijte onda jednu rakijicu" – predložim mu dobronamjerno.
"E, sinko, tot smo… Pa ne boli me zub zato šta san pija Coca-Colu" – odgovori uz farabutski osmijeh dobri šjor Boris.
Sritan ti rojeni dan, Meštre!
