Ako u ičemu jugoslavensko glumište nikada nije oskudijevalo, onda su to bili veličanstveni glumci komičari. Dobro, glumci općenito, ali navlaš i navlas naročito oni s ugrađenim u sebi čipom za komiku i persiflažu, zajebanciju i duhovitost, zafrkantnost i humornost… I, neka pati koga smeta, najodličniji među njima, tim veličanstvenim glumcima komičarima, bili su odreda – Srbi! A takvi su aktori i inače deficitarni, što ćemo elegantno shvatiti jednostavnim i brzim kućnim mozgovnim eksperimentom: promislimo li samo načas koje su sve predispozicije i reference nužno uvjetne za oživotvorenje ikakve neporecive glumačke komičnosti… Zašto je tome tako? Tome je tako zato što se komičarem ne može htjeti biti, škola za to ne postoji, akademija ili konzervatorij pogotovo, i jedino mjesto na kojem se stvaraju glumci čijim se bravurama publika istinski i iskreno smije, jest – rodilište! Ako ti "majka nije dala", kume moj, nisi uopće predodređen za umjetnost, a, zaradi prirode eksponiranosti zanata i posla, u glumačkom svijetu to je dodatno evidentno čak i ako dioptrija ima snažnu oporbenu družbu ili moćan sindikalni zdrug.

Pa onda kad se izgovori ime glumca Nikole Simića, neće biti onoga, ili one, kojemu se i kojoj se pred očima neće ekranizirati kao suza čista slika glumca koji je sama emanacija i legitimacija komičarstva u glumstvu. Namijenjeno mu je ovo slovo in favorem iliti in honores kako je i red, budući se 18. svibnja navršava okrugla 90. obljetnica njegovog rođenja, koji je na ovaj svijet bio donesen u Beogradu (1934.), ali će se s jeseni također zaokružiti i jubilarna 10. godišnjica otkako je duhovno bio smrću preuzeo u trajno vlasništvo neku od svojih ulogâ iz prebogate karijere. Je, u rodnom gradu Nikola Simić se bolešću umoren bio i ugasio, dneva 9. studenoga 2014. I pravednošću i poštenjem onih što drže u rukama žezlo moći u matičnoj mu domovini Srbiji, ovaj zaslužnik više kulturâ naših jezikâ posve dostojno leži u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u srcu Beograda.

Da je tu, sad kraj mene živ već pokojni Nikola Simić, pa da mu reknem kako mi se silno sviđa njegova frizura pri tumačenju uloge Dimitrija Mite Pantića u svevremenskoj niski filmova "Tesna koža" početkom 80-ih godina lanjskoga vijeka, a koja me frizura podsjeća na duplu zahodsku četku – jednu postrance jednog, drugu sa strane drugog uha – siguran sam da bi se i sâm grohotom nasmijao. Doista, njegov lik vječitog "mlađeg referenta" druga Pantića postao je dijelom urbane kulture sviju današnjih republičkih režnjeva bivše Jugoslavije, i nema člana obitelji koji bi bio mlađi od mene pedesetogodišnjaka, a da se ne sjeća nekog antologijskog skeča ili šašavoga prizora iz koje od neumrlih epizoda s njegovim čupavim sijedim frizom u centru kadra.

Scenarist Siniša Pavić, zajedno sa suprugom Ljiljanom, stvorio je u ovom vijencu komedija ne samo dramski hiperrealistički televizijski opis društvenih prilika u ondašnjoj državi, sa svim svojim imanentnim i prednostima i nedostacima, nego je kreirao i prototip jugoslavenskoga skorojevića koji je – na žalost mnogih – preživio do dana današnjega u svim samostalnim i suverenim tobože republičkim enklavama nastalim pošto je rastočena i raspadnuta zajednica SFRJ. Baš kao paradigma poraženog pojedinca u kapitalizmu koji je nastao na humusu socijalizma i koji nije uspio oživotvoriti i provesti do u osobnu i familijarnu korist onaj aksiom "snađi se, druže", kristalizira nam se upravo lik druga Pantića: pacera u trajnom zvanju… No, gubitnički habitus što mu je nabačen na pleća poput popovskog ornata, od njega je učinio svejugoslavenskoga rabotnika i trudbenika kojega iskorištavaju drugi i koji samoprijegornim rabotništvom i trudbeništvom ne može ostvariti ama ni podrazumljivu malograđansku egzistenciju. Pehizam druga Pantića i pogubljenje njegovih radničkih snova dobili su i svoju stvarnu realizaciju mimo dramatske fikcije na televiziji ili filmskom platnu, samo koju godinu kasnije kad je u krvi ugušena i utopljena Jugoslavija, zajedno sa svojim društvenim uređenjem čiji je vjerni pijun bio glavom čupavi "mlađi referent" bez perspektive napredovanja, baš kao i režim…

U tandemu s Milanom Lanetom Gutovićem, alias Srećkom Šojićem, Nikola Simić potvrdio je aksiom nenadmašnoga srpskoga glumačkoga komičarstva, čije su sjeme bili posijali Mija Aleksić i Miodrag Petrović Čkalja. Ama, mimo ovoga najeksponiranijega lika što ga je bravurozno talentom svojega bića bio ostvario Nikola Simić – bez krzmanja govoreći: podignuvši spomenik i sebi i njemu! – ovaj je naš umjetnik i u teatrografiji i u filmografiji ostavio iza sebe ostvaraje za vazda. Netom diplomiravši na beogradskoj Akademiji za kazalište, film, radio i televiziju, od 1959. postat će stalnim članom Jugoslavenskoga dramskog pozorišta, u kojemu je debitirao još kao student dvije godine ranije. Ostajući vjernim svojem matičnom JDP-u sve do 1998. godine, Simić će se redovito pojavljivati i na svim inim beogradskim pozorišnim pozornicama.

Međutim, ono što će posebnom rezbadurom ostati urezano u osobnoj mu biografiji jest predstava "Buba u uhu" Georgesa Feydeaua, koja je premijerno bila izvedena 1971. godine. Malo se zna kako je ovo bila diplomska predstava kasnije afirmiranog redatelja, mada ne bez kontroverze – Ljubiše Ristića. Štoviše, produkcija u trajanju više od četiri decenije, s preko 1600 izvedbi, koju je "naš Čaplin" iliti "Balkanski bog komedije" igrao do smrti, ući će i u Guinnessovu knjigu rekorda… Baš kao i predstava "Stilske vježbe" u Hrvatskoj, koja je bila najdugovječnija kazališna igra s nepromijenjenim glumačkim parom: Pero Kvrgić i Lela Margitić.

O glasu Nikole Simića mogli bismo suditi govoreći čak i diskursom opernoga kritičara, iako je bio nepjevač. Jerbo, njegov je vokal na bazičnoj somatskoj osnovi vrlo visoko postavljen, a njegova je bokadura svakako nešto najposebnije što se pojavilo u sferi jugoslavenskoga glumišta

Osim na životodavnim daskama i na televiziji, Nikola Simić ostvario je i sasvim solidnu karijeru na filmu. Iako je gotovo uvijek pomnju plijenio kao vodeći glumac drugog ešalona podjele na setu, Vladimir Tadej dodijelio mu je glavnu ulogu u filmu "Hitler iz našeg sokaka" (1975.). Kao tragikomični lik "domaćeg" Nijemca u Vojvodini, koji u komšiluku nadzire red u odori esesovca na početku Drugoga svjetskog rata, kreirao je Simić slojevitu ulogu nesretnoga impotentnog muža i siromašne lokalne pijančine.

I u vrlo uspješnom serijalu "Lude godine" Zoran Čalić bio mu je povjerio važne dionice u dvama filmovima, "Druga Žikina dinastija" i "Sulude godine", gdje je Simić maestralno dirigirao i briljirao na svojem žanrovskom domaćem terenu. Isti redatelj angažirao ga je i u uspješnoj komediji "Ćao inspektore" (1985.), gdje je fenomenalno odigrao ulogu homoseksualca. No, najpoznatiji njegov alter ego bit će uloga inspektora Ognjena Strahinića u "komediji strave i užasa" Slobodana Šijana "Davitelj protiv davitelja" (1984.). Karakter smušenoga policijskog istražitelja sjajno je legao njegovom biću i kreacija koju je postigao svakako je utjecala i na kakvoću filma u cjelini.

O glasu Nikole Simića mogli bismo suditi govoreći čak i diskursom opernoga kritičara, iako je bio nepjevač. Jerbo, njegov je vokal na bazičnoj somatskoj osnovi vrlo visoko postavljen, i u svakoj ekspresivnoj egzaltiranosti kvirilira gore visoko u diskantu, kao sopran, stapajući se u pletenici falseta i prirodnoga punoga glasa. Kastrati su bili cijenjeni pjevači u starije doba operne umjetnosti, a Simićeva bokadura svakako je nešto najposebnije što se ikada pojavilo u sferi i praksi jugoslavenskoga glumišta. Specifičnost toga glasa, kao i interpretativne mogućnosti što su ucijepljene u doseg šanse izvedbe, svakako su mu otvorile specijalističke niše u kojima se bez konkurencije mogao stubokom ostvariti. Naravno, jedno od najprirodnijih stanja takvih predispozicija bilo je sudjelovanje u sinkronizacijama crtanih filmova, pri kojoj aktivnosti brojni glumci redovito ubiru usputne punte karijere, ali i bilježe dodatne urese u raboše svojih financijskih inkasa i honorara. Jerbo, nije glumac samo ono što se vidi, već i ono što se čuje. I ćuti. Osjeća. Pa smo tako čuli i zapamtili Simićev glas iz crtića, iako, cijenim, malo tko zna kako je baš on bio dao glas slavnome liku Zekoslavu Mrkvi, uz kojega smo mnogi odrastali.

I, baš zbog svega rečenoga – a još je toga puno, samo je mjesta ovdje malo – Nikola Simić besmrtan je kao i njegovi likovi: baš zato ovaj glumac nije ni mogao umrijeti, jerbo, on je ipak bio živi protagonist iz crtanog filma. A znamo da likovi iz crtanog filma ne umiru. Oni postoje da nas nadžive i da drugima prenesu vijest o nama kad nas više ne bude bilo.