Nema nikakve veze što nas popriličan vremenski jaz dijeli od trenutka u kojem je iz svojega lirskog notesa do u ukoričeni kanconijer francuski začinjavac Artur Rembo perom bio zabilježio stih sa snagom starozavjetne opomene: "Ja, to je netko drugi!" Ne, nema nikakve veze, jerbo, ne promijeni se epoha, ne istroši se stilsko razdoblje, ne nestane višedesetljetni trend unutar jedinice vijeka trajanja, a da ne pojavi se umjetnička jedinka što će svojom specifičnošću, endemičnošću ili nekom navlastitom personificiranom izražajnom naročitošću stvoriti ćeliju iz koje će, kao stablo iz klice, izviti se barjak ili se užgati zublja što će nagovijestiti neku novu epohu, razdoblje ili barem trend.
Ono "Ja, to je netko drugi!" jest formula za moguće postojanje i trajanje, možda i lozinka za eventualni prodor i osvajanje, ali, to je ponajprije višečlani označitelj koji – kako nas uči veliki švicarski lingvist Ferdinand de Sosir – determinira ono nešto označeno, a to je: kolektivni ja u jednosti drugih... Ja kao pojedinac, sažimam u sebi brojna svojstva inih i bližnjih, ali, istodobno, ja kao isti taj pojedinac, mogu se realizirati bivajući ovakvim u nizu različitih mojih iskrnjih. Igor Mandić je, ponukan različitim provokacijama glede komentara akonto brojnih njegovih zanimacija, konstatirao: "Ima nas više u meni", dočim je jednačenje po čojstvu, po toj humanističkoj ontologiji u kojoj svi smo mi isti, gestom nadduhovne veličanstvenosti najlucidnije bio blagoslovio nenadmašni Tin Ujević, složivši remek-pjesmu "Pobratimstvo lica u svemiru", i stih u njoj kojim se ta nadmolitva i dospijeva: "Ja bezimeno ustrajem u braći."
Sve ovo navodim ne bih li notirao kako je glumac Ivica Vidović – a o njemu ovdje hoće biti besjede, ne bez razloga – cijelu svoju karijeru igrao, ustvari, jednu te istu ulogu, kanda bivajući glumcem u partituri Johanesa Bramsa: onoj partituri s njegovim slavnim varijacijama, gdje se iz iste teme moglo razvesti nebrojeno modificiranih rukavaca...
Publika će Vidovića najviše pamtiti po dvjema besmrtnim ulogama nastalima u radnoj sobici Miljenka Smoje. Jedna je pjesnik i boem Servantes iz serije "Naše malo misto" redatelja Danijela Marušića, a druga je smušeni brijač Očalinko iz "Velog mista" Joakima Marušića
I iz tog nekakvog postulata dadne se formirati stav kako je Ivica Vidović navijek oživljavao srodne pokojnike, u isti mah nam predočavajući i (dijelom) izgubljeno vrijeme u kojem su oni bivstvovali i trajali. Vječno je tumačio uloge umjerenih muškaraca nespremnih na konflikte i robusnosti: kao da je u svim filmovima vazda bio, ne znam, protagonist što igra tihog i nenametljivog mačističkog prijatelja iz večernjeg društva subotom na nekom otmjenom mjestu – recimo, pristojnog i dobro odgojenog studenta treće ili četvrte godine na kakvom fakultetu s humanističkim portfeljem u indeksu. Sjetimo se samo njegovih najznačajnijih filmova, ter prođimo makar ovlaš i barem sjećanjem kroz domene njegovih uloga i trenutačno će nam se pred očima, poput eidetske slike, projicirati fotomodel psihološkog stanja redovitog lika iz asortimana kostimâ Ivice Vidovića.
Da je tomu tako govori nam i razbistrenje već pri procesuiranju samo najpoznatijih njegovih filmova, počam od uspješnice "Kužiš, stari moj" (1973.). Zanimljivo je da su se ovdje dva Dalmatinca, dva čakavca, uhvatila ukoštac s agramerskim romanom, na zagrebačkom slengu i tamošnjoj kajkavštini, te su stvorili literarni megahit naprama istoimenom predlošku Zvonimira Majdaka, na čijoj su izradi scenarija koplja bili ukrstili i pisac Majdak i budući redatelj Vanča Kljaković. Drugi Dalmatinac, pored Vanče, koji je prizvan u prethodnoj rečenici, jest baš glumac Ivica Vidović koji je, naravno, bio nositelj glavne role. Uz pravoga Zagrepčanca, finoga gospodina Relju Bašića, viški Splićanin Ivica Vidović solidno se snašao. To su ujedno godine njegovog momentalnoga zenita, kad je iza sebe imao praktički antologijske (više nego) epizode u Antuna Vrdoljaka, glumeći u njegovim kanonskim djelima "Kad čuješ zvona" (1969.) i "U gori raste zelen bor" (1971.). Nećemo zaboraviti ni kako mu je Vatroslav Mimica bio dao na važnosti pozvavši ga u svoga "Prometeja na otoku Viševici" (1964.), te Krsto Papić u legendarnim svojim "Lisicama" (1969.).
Nego, onim uspostavljenim kanonom iz Majdakova hita Vidović će se ponajviše identificirati u važnom njegovom pojavljivanju u Papićevom "Izbavitelju" (1976.), kad je u hibridnom žanru s elementima i fantastike i horora mirnoćom budističkoga kontemplativca unio i ulio svoj udio u čitav pothvat. Sve se ovo može preslikati i na njegovu kreaciju u vrlo eksponiranoj ulozi u filmu "Ritam zločina" (1981.), što ga je Zoran Tadić režirao po scenariju Pavla Pavličića nastalog prema njegovoj knjizi "Dobri duh Zagreba".
Kasnije će nanizati vijenac manjih rola u seriji najpopularnijih hrvatskih filmova, počevši od "Kako je počeo rat na mom otoku" (1996.) i "Maršala" (1999.) Vinka Brešana, preko komedije "Kad mrtvi zapjevaju" (1998.) Mate Matišića i Krste Papića, do "Što je muškarac bez brkova" (2005.) Hrvoja Hribara i Ante Tomića. No, najveća će od njih ostati uloga gastarbajtera Marinka, koju je Papić vješto uklopio u svoj filmski jezik Zagore i temâ iz nje izlučenih. I ta je rola upravo paradigmatična za oris Vidovićevoga igranja u kontekstu osobnih mu umjetničkih valerâ što su prikazani u prijašnjim pasusima.
I kolikogod Vidović bio obilježen profesionalnom pozlatom koju je zadobio kao glavni protagonist serije "Inspektor Vinko" (1984.), zajedno sa Splićankom Zojom Odak, ipak, svekolika publika najviše će ga pamtiti po dvjema besmrtnim ulogama nastalima u radnoj sobici Miljenka Smoje. Jedna je pjesnik i boem Servantes iz serije "Naše malo misto" (1971.) redatelja Danijela Marušića, a druga je smušeni brijač Očalinko iz "Velog mista" (1981.) Joakima Marušića. Ovdje je Ivica Vidović utjelovio dvije među najautentičnijim ulogama sveukupne jugoslavenske televiziografije. I, treba i to reći: podigao samome sebi spomenik u trajnom materijalu. Zadivljujuća je lakoća s kojom je Vidović iscrtao karaktere naivnih i šašavih prolaznika što se vrzmaju i vrludaju oko nas. Uzevši pitko Smojino štivo kao pistu za uzlet, on je svojim urođenim darom za decentnim prikazivanjem smušenjaka poeta i intelektualca naivca stvorio neporecivu nadgradnju koja je dala dodatnu notu i jednoj i drugoj seriji... Bez Vidovićevog osobnog soljenja tih projekata ostali bismo siromašni za obilato važnih registara koji nam se, primljeni na gotovo, čine normalnim u percepciji s kojom živimo otkako smo ih prvi put i gledali.
Jest, nećemo zaboraviti ni bravurozan Vidovićev nastup u ekranizaciji antologijske priče "Buža" (1988.), snimljene u splitskom Velom Varošu, gdje mu je partner bio veliki Špiro Guberina. Ta je čakavska filmska priča bila snimljena prema scenariju zaboravljenoga splitskog pisca i humanista Živka Jeličića.
Poseban urez i ures Vidovićeve karijere jest nastup u drami "U sjeni Grin Hila" Joška Božanića, svojega Komižanina, gdje je igrao zajedno s kolegom Ljubomirom Kaporom, Lučaninom s Korčule, i u režiji Marina Carića iz grada Hvara. Premda je Vidović zavazda osvojio publiku svojim nenadmašnim tumačenjem lika Servantesa na splitskoj čakavštini, ovdje je on bio živ živcat interpret, izvorni govornik koji u komadu govori svojom komiškom cokavicom. To je priča nastala po stvarnim osobama, iseljenicima iz Komiže u Kaliforniju, koju je Božanić čuo od svojih sumještana boraveći u San Pedru pri istraživanju doprinosa hrvatskih ribara svjetskom ribarstvu. Jedan od njih malo čuje, a drugi slabo vidi, tako da su jedan drugome uho ili oko, oko čega pisac stvara sjajne komične situacije i domišljate zaplete.
Sumirajući sve izneseno samo na ovaj oveći fragment iz Vidovićeve kolosalne karijere, vidljivo je već i odoka koliki je prostor umješnosti glumstva i umjetnosti preobrazbe iz jednoga karaktera u drugi ovaj aktor ugradio u kazališne, filmske i televizijske ljetopise na ovim prostorima. Puno ih je koji su učinili puno, ali sa slabim odjekom, i malo ih je koji su postigli puno, ostajući do zadnjega udaha na svojem vrhuncu i u vjekovječnom zapamćenju.
Ivica Vidović rođen je u Beogradu 10. svibnja 1939. i bio je samo dva tjedna mlađi od kolege Borisa Dvornika, s kojim je odigrao one dvije kultne uloge iz Smojinih serijâ. Ovo slovo i nastaje u povodu njegovog 85. rođendana, nekim slučajem baš se dovršujući u njegovom rodnom gradu, u Beogradu! Umoren bolešću preminuo je 18. travnja 2011. i, eno mu vječnog počivališta na komiškoj kopošanti na otoku Visu, na Musteru, dva koraka daljine od Ranka Marinkovića i Jakše Fiamenga.
