Intimni i emotivni ormar djetinjstva, tu pismohranu naših formativnih godina, mi, koji smo prešli makar pedeseto ljeto u ovozemnom boravku, najlakše ćemo svima oko sebe zorno ilustrirati posredstvom ili televizijske serije ili filma. Da, doma televizor nismo imali svi – nisu ga, zapravo, imali mnogi – pa smo se nerijetko okupljali u zajedničkom tinelu iliti dnevnom boravku u susjedstvu kod one familije kojoj je kućni budžet dopuštao luksuz kupovanja te nama tada možda i nedokučive i nedostižne drvene škatule sa staklenim ekranom: toga čuda tehnologije kojemu se tepalo dosta točnom i nimalo lažnom metaforičnom frazeologijom – "prozor u svijet".
Istodobno, i kino nas je još više vadilo iz kuće svečeri, jest, kudikamo više no što su nas, u istom terminu, televizijske serije držale doma, ili u komšiluku, prikovane za "male ekrane"... A jedan među onim filmovima što su se injektirali u naš naraštaj, snagom onog biljega što ga i u ovom času nosimo na mišici nadlaktice u vidu "patule", odnosno svjedočanstva cijepljenja ilitiga pelcovanja iz doba ranoga školarstva, bio je i ostao čudesno čudnovati i čudnovato čudesni film – "Balkanski špijun".
I, evo mu ih, evo mu čak 40 godina otkako je nastao, pa ostao... Bila je to godina 1984., ona historijska olimpijska, kad je Sarajevo u bivšoj domovini, otadžbini iliti tatkovini u najdoslovnijem smislu riječi bilo središte svega svijeta; kad se kao domaćin Zimskim olimpijskim igrama glavni grad Bosne i Hercegovine bio pretvorio u pliticu iliti poslužavnik s kojega je što je htio dobroga uzeo svatko tko je ovamo s ma koje paralele ili s ma kojega meridijana bio stigao...
Za razliku od hiperpopularnih i superomiljenih filmova nastalih iz pera Dušana Kovačevića, kao što su "Ko to tamo peva" i "Maratonci trče počasni krug", koji su dokazane efektne sineastske zajebancije u žanru komedije, film "Balkanski špijun" perjanica je serioznog oblika nenadmašnog komediografskog izražavanja. Jerbo, ako se dvama starijim ostvarenjima može pridjenuti etiketa lakozapaljivog humora što za potaknuti vlastiti gušt ne ište odveć intelektualne aktivnosti od gledatelja; analogno tome, kad je govora o "Balkanskom špijunu" tada svakako govorimo o nekoj vrsti apela za animirati kudikamo zahtjevnijega umjetničkog recipijenta. Ovaj film istodobno je i teška zafrkancija i nerastočiva humornost kao pandan starodavnom talijanskom domišljaju commedia dell'arte, pa ga u tom svjetlu specifičnoga dramskog postignuća treba i pojmiti i doživjeti. I, jasno, biti svjestan kako je on u naše vrijeme polučio isti onaj impuls nerva među ljudima, što ga je u ono vjekovima od nas starije doba bila njegovala firentinska podjebantska škvadra s harlekinima i pajacima kao glavnim protagonistima.
Premijerno je, rečeni film, bio prikazan baš početkom 1984. godine, u kalendaru koji će za jugoslavensku kinematografiju iznjedriti niz veličanstvenih filmskih klasika što se i dandanas rado gledaju, pa makar ih znali napamet i makar smo se dosad toliko puta smijali na iste baze, ili se, pak, zamislili nad porukom što se u njima k nama prenosi. Sjetimo se samo uspješnica "Varljivo leto '68." Gorana Paskaljevića ili "Davitelj protiv davitelja" Slobodana Šijana, "U raljama života" Rajka Grlića ili "Rani snijeg u Münchenu" Bogdana Žižića... Malo će prva dva u nama izazvati opuštanje i razveseljenje, djelotvorni smijeh i kurativni ispuh, ali potonja dva sigurno nam neće pokvariti raspoloženje svojom serioznošću i težinama teme što ih se u njima obrađuje.
Iako teoretski komedija, pa još komedija na kvadrat i entu potenciju, film "Balkanski špijun" artizanska je tvorevina što postavlja vrlo složena i krucijalna pitanja. Iza zavjese tobožnje naivnosti ili "umišljenosti" koju je u kanonskom svojem kazališnom komadu svakako bio nadahnuo ili potencirao Jean-Baptiste Poquelin Molière, duboko u srčici djela pohranjena je i filozofska i mentalitetska potka kao hostija u tabernakulu. Za nezahtjevnoga gledatelja, sve one nadasve bravurozno osmišljene i tehnički vrlo majstorski snimljene scene, u mentalnom doživljajnom smislu bit će priprosta ekranizacija kulisâ Potemkinovih selâ. Ama, uspije li se priča filma sagledati kao pupa oljuštena od kore duhovitosti i komike, za koncentriranoga promatrača "Balkanski špijun" pobudit će visoko sofisticiranu auru zapitanosti.
Molijerovski efekti poslužili su piscu scenarija Kovačeviću za podati širu perspektivu egzistencijalističkim slikama iz socijalističkog vremena, gdje je u središtu svega pojedinac, bilo kao obiteljski čovjek, bilo kao dio društva. Pisac onda nastavlja dalje sam sa svojim likom, provlačivši ga kroz niz uobičajenih životnih situacija, te sredstvima teatra apsurda dovodi ga do paranoje i posvemašnje beznadnosti. Kovačević je snažno psihološki portretirao djelovanje neslobode na čovjeka u sustavu gdje je, makar i latentno sa slabijom vidljivošću, kod svakoga ponaosob gotovo urođena autocenzura i refleks "netalasanja"... Sumnjičavost u sve i sva, strah za sebe i najbliže, histerija i panika kao rebro i kralješak u svakidašnjem životu, besparica kao tangenta koja je glavna životna linija, zapravo, elementi su što čine paradigmu plebejskoga život(inj)arenja u sistemu s insuficijencijom demokracije.
A da bi priča s tako delikatnom strukturom mogla vjerno vizualno zaživjeti i ne proklizati u fijasko, nužan je rafinirani glumac koji u sebi posjeduje široku skalu izražajnih mogućnosti. Sad već i redatelj Dušan Kovačević odlučio je ulogu svojega izmaštanog lika Ilije Čvorovića povjeriti zrelom pedesetogodišnjaku – Danilu Bati Stojkoviću. I, time je riješio sve! Kao os dramske radnje Bata Stojković ponajprije je savršeno razumio autorov naum i pristupio igri izvlačeći iz rukava nijansu po nijansu vlastitoga dara, te je postupno stao sukati svoju rolu do razine uvjerljive cjelovitosti. S druge strane, nadnaravnom sugestivnošću potaknuo je i sve ostale aktere sa seta na odgovor koji je bio prispodobiv kriteriju standarda i visini letvice što ih je sâm zadao. Redatelj Kovačević imao je slatke brige. Kao i na svakom brodu: lako je kapetanu s dobrim kormilarom...
Dakako, Mira Banjac i Bora Todorović već su sami po sebi zasebne aktorske planete što sjaje vlastitim svjetlom, izbor kojih se također potvrdio kao logičan korak koji će ukupnosti projekta dati dodanu vrijednost. Malo prije "Balkanskog špijuna" Bata i Bora idealno su kliknuli u "Maratoncima", gdje ih je također povezala Kovačevića riječ, a te su iste 1984. godine Banjac i Bata također bili bračni par i u svevremenom zgoditku "Varljivo leto '68".
Muzika Vojislava Kostića, s onom zaraznom melodijom u zborskoj izvedbi "Godine su proletele", daje jedan poseban začin samome filmu. Taj važni kompozitor, kojega prepoznajemo po nizu inih uspješnica, nije opterećivao fabulu raznim melodijama, već je – kao i kolega mu Bojan Adamič u klasiku "Valter brani Sarajevo" – u raznim aranžmanima i drugačijim tempima varirao glavni glazbeni motiv.
Izlišnim mi se čini navoditi pojedine duhovite replike iz "Balkanskog špijuna", koje ne samo da su nam itekako dobro znane, nego su u ova četiri desetljeća već dobrano srasle s kolektivnim pamćenjem u širokoj štokavskoj kulturi, postavši sasvim prirodno gotovo narodnim blagom. Da je provesti kakvu znatiželjnu anketu među življem, uvjeren sam kako bismo se nemalo iznenadili rezultatima koji bi, uvjeren sam, pokazali stupanj vjerovanja ili pretpostavke kod ispitanika. Vjerujem, naime, kako bi veliki broj anketiranih za veliki broj replika kazao kako su one dio narodne predaje ili usmene književnosti.
Umjesto žongliranja s poznatim citatima, radije bih ovdje skrenuo pozornost na završni monolog filma, u kojemu Danilo Bata Stojković veličanstvenom glumačkom ekspresijom izvodi zacijelo i najbolje napisanu dionicu ikada u ovdašnjoj filmografiji! Nimalo začuđujuće, s obzirom na to da je (kao i komade "Maratonci..." ili "Profesionalac") Kovačević i "Balkanski špijun" originalno bio napisao kao dramski tekst za kazalište. Malo je onako snažnih monologa poput Čvorovićevog i u klasičnoj teatraliji, a nekmoli na filmu. Bata Stojković odigrao je ulogu koja može biti ogledni primjer i "obavezna literatura" studentima glume na svim akademijama.
A Batinog 90. rođendana ako se u kolovozu sjete, sjete se, ako se ne sjete, na ovim ga stranicama sigurno zaboraviti nećemo.
