Ovo je priča o dnu, onom što ostaje kada se karte skupe i kada interpretacije postanu izvjesne.
U vrijeme kolektivne unutarnje otuđenosti, nedovoljno se često postavlja pitanje gdje li smo sve spremni sakriti i sabiti sve negativne emocije čiji bi izlazak na površinu uzburkao pomno posložene živote. Kako upravljati vlastitim životima i navigirati kroz društvene norme, ako nas iznutra nešto povlači prema dnu? Pitanja su to koja postavlja i izuzetno hrabro raščlanjuje mlada riječka spisateljica Eva Simčić u svom književnom prvijencu, romanu "Četiri lakta unutra". Dosadašnji književni rad Eve Simčić bazirao se primarno na kratkim proznim formama objavljivanim na hrvatskim i slovenskim web portalima te časopisima, dok je roman "Četiri lakta unutra" prvi put objavljen ujesen 2023. u nakladi V.B.Z.-a.
Za probijanje na književnu scenu ova se mlada autorica hrabro prihvatila kompleksne i još uvijek prečesto stigmatizirane teme borbe s mentalnom bolešću, uspoređujući pritom dva društvena pola moderne Europe, Hrvatsku i Norvešku, i smještajući glavni ženski lik u shizoidni međuprostor krajnosti. Junakinja romana, djevojka Mirta, odlazi iz rodne Rijeke u Oslo u nadi da će joj selidba s neurotičnog Balkana u idealističku Skandinaviju promijeniti život nabolje, kako je i očekivano od nove obećane zemlje.
Pripovijedajući iz prvog lica protagonistkinja se od povremenih depresivnih epizoda postepeno spušta prema vlastitom dnu, pritom shvaćajući da i njezin novi dom, Najbolja država na svijetu, također boluje iznutra. Traženje stručne pomoći, međutim, za nju postaje borba gotovo jednaka kao i ona koju vodi sama sa sobom, jer birokratski sustav i zdravstvo takozvanog savršenog skandinavskog utočišta iznenađujuće podbacuju i sve više nalikuju na praksu zemlje iz koje je ciljano otišla.
Život u Oslu Mirta prepričava kroz iznenađujuće društvene fenomene, oslikavajući pritom i šaroliku zajednicu imigranata s kojima joj se život sudara, jer Najbolja država na svijetu ne bi se mogla nazivati takvom da je u svojoj suštini ksenofobna, no njezine tamne strane naposljetku izviru kroz gusti tekst. Tako će se između epizoda iz života Osla i Rijeke pronaći i detaljna studija tarota i horoskopa, portret bizarnih praksi norveškog društva, enciklopedijskim jezikom ispisane informativne činjenice, ali i vrhunski literariziran crni humor u neočekivanim, a prijeko potrebnim trenucima.
Roman karakteriziraju iznimna emotivna ispovijest i ogoljivanje protagonistkinje do krajnje realnih, bolno intoniranih ispovijedi o psihofizičkim utjecajima mentalne bolesti na pojedinca, ali je u jednakoj mjeri i faktografski informativan tekst sofisticiranog i istančanog znanstvenog tona. Literarna slojevitost posebice se ističe i u naslovima poglavlja, adekvatno odabranim i sastavljenim od stihova lirske pjesme "Činjenično" Danijela Dragojevića, pjesme o dnu i svim njegovim bolima, koja se prikladno upisala u samu tematsku srž romana.
Eva Simčić ispisuje dualnu dijagnozu društva 21. stoljeća, kako skandinavskog tako i balkanskog. Iako ta dva europska pola naizgled ne dijele sličnosti i drastično se razilaze u mentalitetima, roman jasno ilustrira shvaćanje da su psihička bol i unutarnja praznina svuda jednaki te koliko je zapravo često vapaj za pravom pomoći nadglasan izvanjskim pritiskom za onom savršeno prezentiranom, porculanski čistom slikom života.
Nimalo ne čudi što se "Četiri lakta unutra" pronašao u polufinalu tportalove književne nagrade za najbolji roman godine, a pred Evom Simčić, vjerujem, nalazi se jasan književni put. Roman poput ovoga nosi dubinski značaj i nevjerojatno je važan za kontekst, vrijeme, ali i podneblje u kojem je nastao i u kojem će se čitati. Između svih shizoidnih društava u kojima živimo, demona s kojima se borimo i dna s kojih se uporno dižemo, pronašle su se neke iskrene riječi vrijedne čitanja.
