U čitavoj trakavici oko zatvaranja zagrebačkog kina Europa 2019. godine, jedan je nepotrebni refren Borisa T. Matića mogao proparati uši i odanijim podržavateljima njegove udruge Zagreb Film Festival, koja je kinom upravljala prethodnih desetak godina. Istupajući javno protiv odluke tadašnje gradske vlasti da ZFF-u ne produži ugovor o zakupu, Matić je u više navrata upozorio kako je čuo da bi se na tom kultnom mjestu zagrebačke alternativne kulture mogao otvoriti "narodnjački klub". Ispisujući te riječi, i dan-danas čujem grmljavinu, njištanje konja i urlike nevine djece koje je Matić zasigurno pretpostavio da će čitatelji i čitateljice čuti čitajući tu apokaliptičnu najavu: narodnjački klub?! Samo to ne!! Sasvim je jasno na koju vrstu malograđanskog sentimenta je Matić igrao, zbog čega paniku nije potpirivao rock klubom, klubom dalmatinske šansone ili mongolskog grlenog pjevanja. Ono što je tom odbojnom spinu pritom davalo na dodatnoj znakovitosti sâmo je ime tog omiljenog kina u centru Zagreba, s vremenom potpuno normalizirano u lokalnoj imaginaciji. Kao što je poznato, ono je najvećim dijelom svojeg života bilo vezano uz jedan Hrvatima danas bitno zazorniji kulturno-geografski kontekst: izvorno kao kino Balkan-Palace, a potom, za vrijeme socijalističke Jugoslavije, kao kino Balkan. Obje promjene imena – izostavljanje građanskog "Palace", pa kasniji "europski" zaokret – nose u sebi biljeg dvaju bitno različitih društveno-političkih prevrata. U tom smislu, današnje ime, kino Europa, koje uglavnom izgovaramo s toplom sjetom, zlokobni je trag društvene regresije devedesetih, maskirane u skok u tržišno-demokratsku budućnost. Taj korak unatrag iz "Balkana" u "Europu", na koji bi jugoslavenski dadaisti gledali s posebnim prijezirom, sasvim doslovno uprizoruje onaj identitetski pomak na kojem se hrvatska malograđanština i nacionalizam susreću kao dva lica istog konzervativizma – na razini kulturnih projekcija, u temelju projekta našeg "osamostaljenja" leži šovinistička, pa i rasistička ideja "povratka" Europi, kojoj hrvatska kultura, za razliku od orijentaliziranog Balkana, navodno izvorno pripada.

Zoričićev i Radićev petparački elitizam nesumnjivi je dugoročni gubitnik u srazu sa zamahom preferencija hrvatske omladine koja, kao što digitalne platforme pokazuju, u ogromnoj mjeri sluša suvremenu regionalnu pop glazbu, na užas naših odreda za kulturnu dezinfekciju

Ovih smo dana ponovnom prizivanju tih kategorija mogli posvjedočiti kada je pulski gradonačelnik Filip Zoričić zabranio održavanje koncerta u Domu sportova na kojem su trebali nastupiti izvođači i izvođačice narodne glazbe Duško Kuliš, Ana Bekuta, Dragan Kojić i Zorana Mićanović. Kao što je poznato iz niza domaćih medija, u pojašnjenju takve odluke Zoričić je istaknuo kako smatra "da ovaj glazbeni izričaj ne pripada našem podneblju, duhu i mentalitetu grada" te je napomenuo kako će, dok je on na vlasti, "promovirati i čuvati identitet građanske, europske i mediteranske Pule". Da je opozicija Europa-Balkan u podlozi Zoričićeve retorike djelotvorna u javnoj imaginaciji potvrdio je i njegov osječki kolega Ivan Radić, koji je na sličan način najavio da se u njegovom gradu neće održati nadoknada pulskog koncerta: "Osijek je srednjoeuropski grad koji ima naglašenu europsku dimenziju, grad koji se intenzivno razvija u pravu slavonsku metropolu", naveo je u svojem priopćenju, potvrđujući da se Hrvatska svom svojom dužinom nalazi s prave strane razgraničenja civilizacije od barbarstva.

S jedne strane, Zoričićev i Radićev petparački elitizam nesumnjivi je dugoročni gubitnik u srazu sa zamahom preferencija hrvatske omladine koja, kao što digitalne platforme pokazuju, u ogromnoj mjeri sluša suvremenu regionalnu pop glazbu, na užas naših odreda za kulturnu dezinfekciju. No, kao što je poznato, šire promjene kulturnih navika ne podrazumijevaju promjene institucija i politike. Strukture koje su normalizirale odluke poput Zoričićeve i Radićeve okoštale su u dugotrajnim procesima – dugotrajnijima od postsocijalističkog životarenja naših državica, premda su upravo tijekom zadnjih tridesetak godina ostvarile svoj neupitni legitimitet, zauzevši institucionalne pozicije i pozicije simboličkog kapitala. Umjesto da otpišemo pulske i osječke zabrane zbog njihovog raskoraka sa življenom kulturom, važno je podsjetiti se koliko je i dalje sveprisutno nasilje na kojem se one temelje, kao i kojim putem se ono urezivalo u kulturno tkivo našeg društva.

Za početak, kada je riječ o glazbi, dovoljno je pogledati današnje playliste javnih radiopostaja. Ako Zoričićeve i Radićeve zabrane na prvu djeluju kao pojedinačni ekscesi lokalnih šerifa, kako pak shvatiti činjenicu da je s programa Hrvatskog radija prognana većina glazbe iz susjedstva, ne samo ona žanrovski nepoželjna? Nije li zastrašujuće da je, prema dostupnim podacima, tijekom sedam dana koji su prethodili pisanju ovog teksta, na HR 2, koji redovno vrti "stranu" glazbu, emitirana tek jedna jedina pjesma izvođača iz Srbije – EKV-ova "Umorna"? Podatak je to koji snažno upućuje na zaključak da se na institucionalnoj razini dosljedno provodi brisanje kulturnih veza s jugoslavenskom regijom, da se kao okvir života naše popularne muzike – a time i kulture u širem smislu – projicira isključivo euroamerička produkcija, dok se negira ona koja tvori svakodnevno slušateljsko iskustvo većine naše mlade publike.

Europejac Filip Zoričić, gradonačenik Pule (Foto: Saša Miljević/PIXSELL)

Kada je riječ o muzici, to se brisanje devedesetih provodilo na razne direktne i indirektne načine. U svojoj studiji "Zvuci granice: popularna muzika, rat i nacionalizam u Hrvatskoj posle 1991." Catherine Baker izdvaja cro-dance kao žanr usmjeren na "europeizaciju" hrvatske pop glazbe kroz oslanjanje na zvuk njemačke i talijanske elektronske produkcije. Ako je vjerovati intervjuu koji je Nacionalu 2015. dao menadžer Zoran Škugor, jedna od najvažnijih figura u toj pripovijesti, ključan poticaj za stvaranje naše dance scene bio je poziv koji je zaprimio iz ureda tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana, u kojem mu je sugerirano da ratni kontekst zahtijeva nove oblike muzičke zabave. Dok je ovo primjer "mekšeg" pristupa oblikovanju popularne kulture u okviru nacionalističke politike i njene fantazije o našem novom-starom europskom identitetu, neke druge su se instance pobrinule za primjenu znatno grubljih metoda. Kao važna poluga u tu je svrhu poslužila Hrvatska glazbena unija, tada novoosnovano strukovno udruženje, koje je, kako smatra Baker, predstavljalo "institucionalnu prepreku službenom obnavljanju kulturnih tokova između Hrvatske i drugih bivših jugoslavenskih republika". Između ostalog, HGU je pod svojim prvim predsjednikom, a današnjim potpredsjednikom Hrvatske udruge za zaštitu izvođačkih prava Paolom Sfecijem tijekom devedesetih sudjelovao u nacionalističkim hajkama na bendove poput KUD Idijota, a zloglasne su bile i zabrane nastupanja koje je Unija izricala, poput one bendu Veliki bijeli slon – na pune tri godine, i to zbog najobičnijeg izvođenja pjesama Ekatarine Velike.

Nije li zastrašujuće da je, prema dostupnim podacima, tijekom sedam dana koji su prethodili pisanju ovog teksta, na HR 2, koji redovno vrti "stranu" glazbu, emitirana tek jedna jedina pjesma izvođača iz Srbije?

Napadi na domaće kulturnjačke "izdajnike" nastavili su se nakon rata, osobito kada je bila riječ o nastupima u Srbiji i Crnoj Gori, i nisu bili rezervirani isključivo za glazbu. Uz napade poput onih na pjevačicu Doris Dragović zbog nastupa u Igalu 1999. godine, vrijedi tako podsjetiti na pokušaj "puča" Anje Šovagović-Despot protiv tadašnjeg ravnatelja kazališta Gavella Krešimira Dolenčića početkom dvijehiljaditih zbog koprodukcije Čehovljeva "Galeba" s Crnogorskim narodnim pozorištem, dok je obrušavanje SDP-ovog ministra kulture Antuna Vujića na Festival alternativne književnosti zbog gostovanja u Novom Sadu 2001. dokaz da nacionalistička pomračenja u tom razdoblju nisu bila strana ni nominalnoj ljevici.

Upravo je književnost od posebne važnosti za ovu temu jer se u njoj možda i najintenzivnije i najdugotrajnije radilo na razdvajanju hrvatske kulture od srpske i (jugo- i istočno)slavenske, i njenom pripajanju europskom kulturnom krugu. Opisujući u jednom intervjuu za portal Booksa.hr svoj razlaz s Filozofskim fakultetom u Zagrebu početkom devedesetih, Dubravka Ugrešić po svemu sudeći radi jednu znakovitu omašku: tvrdi, naime, da glasoviti "Pojmovnik ruske avangarde", čijih prvih devet tomova je suuređivala s Aleksandrom Flakerom, zbog ideoloških razloga mijenja ime u "Pojmovnik europske kulture". Premda nije riječ o točnom podatku – novo ime je glasilo "Zagrebački pojmovnik kulture 20. stoljeća" – poanta je u suštini onoga što Ugrešić opisuje. Brojni autoriteti u području književnosti u tom su razdoblju pristali s više ili manje entuzijazma sudjelovati u legitimaciji regresivnog društvenog zaokreta, garnirajući poželjnu, destilirano-europeiziranu predodžbu hrvatske kulture svojim znanstvenim radom i javnim djelovanjem.

Zapravo, može se reći da su za pripremu terena za eksploziju nacionalističke mržnje devedesetih, uključujući i uništavanje tisuća nepoćudnih knjiga, u velikoj mjeri odgovorne upravo naše akademske i intelektualne elite, s naglaskom na književnost. Na zlokobne je tendencije još u studenom 1982. ukazao utemeljitelj Zagrebačke slavističke škole i profesor na Filozofskom fakultetu Franjo Grčević. Dajući uvodnu riječ na prvom skupu projekta "Komparativno proučavanje jugoslavenskih književnosti", koji se nastojao oduprijeti neumitnoj katastrofi, Grčević je naveo kako su "posljednjih 10-15 godina osobne veze među jugoslavenskim filološkim stručnjacima znatno oslabile, a rad na zajedničkim jugoslavenskim znanstvenim projektima gotovo se u potpunosti ugasio".

Europejac Ivan Radić, gradonačenik Osijeka (Foto: Davor Javorović/PIXSELL)

Kao kraj strukturiranih pokušaja da se u okviru naše znanosti o književnosti očuva neka vrsta ideje o zajedničkoj, jugoslavenskoj pripadnosti naših književnosti može se uzeti upravo kraj Grčevićevog projekta, koji se znakovito ugasio 1991. godine, u trenutku kada je već bio napustio svoju izvornu temu i završio u bavljenju ekologijom. U narednim su godinama u potpunosti zagospodarile nacionalističke pripovijesti, koje su iz kontekstualizacije naše književnosti pročistile sve jugoslavensko i srpsko kao kulturološki strano. Zloglasna je u tom smislu bila tvrdnja Stanka Lasića iz polemičke prepiske s Igorom Mandićem, objavljene 1997. u Vijencu, u kojoj utemeljitelj krležologije tvrdi da je srpska književnost u njegovim preokupacijama "dobila status bugarske književnosti i daleko je ispod onoga što mi govore druge europske književnosti kao recimo španjolska, danska, nizozemska, da ne spominjem talijansku, francusku ili englesku književnost". I ovdje jasno raspoznajemo trag opozicije Balkan-Europa iz današnje priče o otkazivanju pulskog koncerta, što nam govori da su nacionalističke predodžbe koje dan-danas zlostavljaju naš kulturni prostor oblikovali i legitimirali upravo intelektualni autoriteti poput Lasića.

U shvaćanju književnosti i kulture, Europa i europsko posjeduju još jednu specifičnu funkciju u kojoj se sljubljuju šovinizam i građanski antikomunizam. Primjerice, kada Pavao Pavličić u knjizi "Barokni pakao" čita Goranovu "Jamu" u okviru tradicije talijanskog i hrvatskog književnog baroka, on to radi kako bi po strani ostavio njen primarni povijesni i ideološki kontekst, od kojeg je neodvojiva, kao što će nacionalistički povjesničar književnosti Slobodan Prosperov Novak tvrditi da Goran svoj "izvještaj iz Pakla" piše "izvan ideologija".

Moglo bi se reći da upravo ulazak partizana u oslobođene gradove 1945., koji Goran nažalost nije doživio, za našu malograđansku imaginaciju predstavlja onaj izvorni trenutak prodora "balkanskih hordi", trenutak u kojem je naša "europska uljuđenost" bespovratno kontaminirana dolaskom neobrazovanih, primitivnih grubijana iz jugoslavenskih ruralnih krajeva, kako to često čujemo. Ne rezonira li takva vrsta paranoje na određen način s današnjom paranojom zaštitnika europskog identiteta pred migrantima koji "nadiru" u naš civilizacijski Eden, prijeteći da ga unište? Priča o dvije glupave zabrane bezazlene muzike u Puli i Osijeku tako nam postavlja pitanje što predstavlja taj trop Europe, gdje je on u odnosu na one trijumfalne postsocijalističke refrene o civilizaciji i demokraciji. Naše iskustvo sugerira da on prije stoji na braniku rasizma, šovinizma i antikomunizma – ukratko, na braniku najgoreg barbarstva, kojem se navodno suprotstavlja.