Prijevod Biblije na nacionalni jezik predstavlja prvorazredni kulturni događaj za konkretnu zemlju. I zbog same potvrde bogatstva dotičnog jezika koji može udovoljiti specifičnostima širine tema i razvedenosti registara koji se u njoj donose i obrađuju – pritom, važno je naglasiti, ne nužno religijske provenijencije! – ali i zarad faktografske datosti glede upisa u mundijalni popis naroda i jezika koji u svojem baštinstvu imaju i vlastiti primjerak najprevođenije knjige svih vjekova. Pritom ostaje podosta neosvijetljeno područje što su ga za tezaurus svesvjetske biblistike, baš u najranijim danima stvaranja Svetoga pisma, ostvarili naši praočevi Slaveni.
S jedne strane to je čovjek kojega danas slavimo i štujemo kao svetoga Jeronima, koji je još onamo u IV. stoljeću bio dobio dekret od pape Damaza da od rasutih spisa "Vetus Latina" pripravi koherentni zbir tekstualne građe što ćemo ga mi danas smatrati originalnim biblijskim tekstom pod imenom Vulgata (Biblija na latinskom jeziku). A s druge bit će to Solunska braća Ćiril i Metod, ilitiga Kiril i Metodije, koji će pola milenija nakon Jeronima u IX. stoljeću sačiniti prvi "slavenski" svetopisamski prijevod.
Zadaća Jeronimova bila je prirediti svete tekstove na kolokvijalni jezik ondašnjega puka, koje je s hebrejskog i starogrčkog morao privesti do u općeuporabni i rašireni latinski, dok su Ćiril i Metod u svojem vremenu i na svojem prostoru željeli kristijanizirati plebs prilagodbom i pretvorbom tog ishodišnog prateksta u zatečeni jezik govornikâ iz svojega šireg domicila.
Do dana današnjega latinska Vulgata bit će službeni crkveni negativ s kojega će se biblijski tekst transponirati do u pozitiv narodnih jezika na svim kontinentima, a ćirilometodski prijevod položen na supstratu makedonsko-bugarskog idioma udarit će temelje crkvenoslavenskom jeziku koji će postati lingvističkim mrjestilištem za dijasisteme niza slavenskih naroda i država.
Zanimljivo je da tekst službenog Svetog pisma u Srbiji nije identičan oficijelnom srpskom jeziku koji je verificiran i Zakonom o upotrebi srpskog jezika u javnom životu i zaštiti i očuvanju ćiriličkog pisma. Zakon, naime, standardni srpski jezik temelji na ekavici, dok je tekst Svetog pisma dosljedno proveden na Vukovoj ijekavici
Kao i u mnogim inim pisanim kulturama, kad bismo se referirali na svaki pokušaj partikularnog prevođenja neke od knjiga ili separata Svetoga pisma, i u biblističkim ljetopisima srpskoga zapamćenja našli bismo kolajnu sporadičnih ostvaraja, drevnih srbulja ili zasebnih biblijskih okršaka. Mimo štampanih Psaltira, evanđelistara i epistolara, prvi i najveći događaj za Srbe zbit će se u Beču 1847. godine, kad će Vuk Stefanović Karadžić tiskati vlastiti prijevod Novog zavjeta.
Točno dvije decenije poslije, Đuro Daničić objavit će 1867. godine svoj prijevod Staroga zavjeta, nakon čega će Srbi već dogodine – sljubivši među zajedničkim koricama oba ova rada – dobiti svoje prvo cjelovito Sveto pismo (1868.).
Ovaj Daničić-Karadžićev projekt postat će kanonom među Srbima, a tek nakon stoljeća i pol Srpska pravoslavna crkva dat će mu zvanični blagoslov, kad će 2010. biti objavljena biblijska verzija u izdanju Svetog arhijerejskog sinoda SPC-a; po prvi put i s prijevodima apokrifnih knjiga Staroga zavjeta. Malo je znan podatak kako je u povodu 100. obljetnice tiskanja Karadžićevog Novog zavjeta u Rimu bilo objavljeno to izdanje (1947.) s imprimaturom: "Ex Vic. Urb.: 12 Maii 1947. + Aloysius Traglia, Archiep. Caesar. Vices Gerens". Relativno nedavno su pronađeni ti primjerci zazidani u jednoj crkvi Vječnoga grada.
Zanimljivo je da tekst službenog Svetog pisma u Republici Srbiji nije identičan oficijelnom srpskom jeziku koji je verificiran i Zakonom o upotrebi srpskog jezika u javnom životu i zaštiti i očuvanju ćiriličkog pisma. Zakon, naime, standardni srpski jezik temelji na ekavici, dok je tekst Svetog pisma, iako na ćiriličnom pismu, dosljedno proveden na Vukovoj ijekavici…
U međuvremenu će srpska biblistika i s pravoslavnog i s protestantskoga krila dobiti nekoliko kompletnih prijevoda Svetog pisma, a čak će i Jehovini svjedoci objaviti jedan u izdanju "Novi svet" (2006.).
Konačno, kako bih dijakronijski egzemplificirao raskoš varijeteta srpske štokavštine u sinoptičkom pregledu, donosim identični citat Jovanovog evanđelja iz nekolicine najvažnijih svetopisamskih izdanja (Iv 18, 19-23), neslučajno odabravši baš ovaj iz kojeg se mogu izlučiti i ontološke premise novinarske objektivnosti i žurnalističkog zanata, ali i ekstrahirati neporecivo univerzalna humanistička poruka šira i od one kršćanske. Evo ih:
V. S. Karadžić (1847.): "Poglavar pak sveštenički zapita Isusa za učenike njegove i za njegovu nauku. Isus mu odgovori: Ja govorih javno svijetu, ja svagda učih u zbornici i u crkvi, gdje se svagda skupljaju Judejci, i ništa tajno ne govorih. Što pitaš mene? Pitaj one koji su slušali šta sam im govorio; evo ovi znadu šta sam im govorio. A kad on ovo reče, jedan od momaka koji stajahu ondje udari Isusa po obrazu, i reče: Zar tako odgovaraš poglavaru svešteničkome? Isus mu odgovori: Ako zlo rekoh, dokaži da je zlo; ako li dobro, za što me biješ?"
Lujo Bakotić (1933.): "Prvosveštenik zapita Isusa za učenike njegove i za nauku njegovu. Isus mu odgovori: Ja sam javno govorio narodu; svagda sam učio u sinagogi i u hramu, gde se uvek skupljaju Judeji, i ništa tajno nisam govorio. Što pitaš mene? Pitaj one koji su slušali šta sam im govorio. Eno, oni znaju šta sam govorio. Kad on ovo reče, jedan od momaka koji stajahu onde, udari Isusa po obrazu i reče: Zar tako odgovaraš prvosvešteniku? Isus mu odgovori: Ako zlo rekoh, dokaži to zlo, – ako li dobro, zašto me biješ?"
Suvremeni srpski prevod (2015.): "U međuvremenu je prvosveštenik ispitivao Isusa o njegovim učenicima i o njegovom učenju. 'Ja sam svetu govorio otvoreno', odgovori mu Isus. 'Uvek sam učio narod u sinagogi i u hramu, gde se svi Judeji okupljaju, a ništa nisam govorio u tajnosti. Zašto pitaš mene? Pitaj one koji su čuli šta sam im govorio. Oni znaju šta sam rekao.' Kada je to rekao, ošamari ga jedan sluga koji je tamo stajao i reče: 'Zar tako odgovaraš prvosvešteniku!' 'Ako sam zlo govorio', odgovori mu Isus, 'dokaži šta je zlo. A ako sam dobro, zašto me udaraš''"
Emilijan Čarnić (2020.): "Tada prvosveštenik zapita Isusa za njegove učenike i za njegovu nauku. Odgovori mu Isus: 'Ja sam govorio svetu javno; uvek sam učio u sinagogi i u hramu, gde se skupljaju svi Judejci, i ništa nisam govorio tajno. Što mene pitaš? Pitaj one koji su čuli šta sam im govorio. Eto, oni znaju šta sam rekao.' Kad je on to rekao, jedan od prisutnih službenika udari Isusa po obrazu i reče: 'Tako odgovaraš prvosvešteniku?' Isus mu odgovori: 'Ako sam rđavo kazao, dokaži da je rđavo; a ako sam dobro kazao, što me udaraš?'"
Novi srpski prevod (pr. Miroslav Živković, Žarko Đorđević i Aleksandar Birviš, ur. Draško Đenović, 2021.): "U međuvremenu, Prvosveštenik je ispitivao Isusa o njegovim učenicima i o njegovom učenju. Isus mu odgovori: 'Govorio sam javno pred narodom. Uvek sam poučavao u sinagogi i u hramu gde se svi Jevreji okupljaju. Ništa nisam govorio tajno. Zašto pitaš mene? Pitaj one koji su slušali šta sam im govorio. Oni znaju šta sam rekao.' Kad je Isus rekao ovo, jedan od stražara koji je tu stajao ošamari ga i reče: 'Zar se tako odgovara Prvosvešteniku?!' Isus mu odgovori: 'Ako sam rekao nešto što ne valja, dokaži da to ne valja. Ali, ako sam u pravu, zbog čega me udaraš?'"
Sveti arhijerejski sinod (po Karadžiću, 2010.): "Prvosveštenik pak upita Isusa za učenike njegove i za nauku njegovu. Isus mu odgovori: Ja govorih javno svijetu; ja svagda učih u sinagogi i u hramu, gdje se uvijek skupljahu Judejci, i ništa u tajnosti ne govorih. Što pitaš mene? Pitaj one koji su slušali šta im govorih; eto, oni znaju šta ja govorih. A kada on ovo reče, jedan od slugu koji stajahu ondje udari Isusu šamar i reče: Zar tako odgovaraš prvosvešteniku? Isus mu odgovori: Ako zlo rekoh, dokaži da je zlo; ako li dobro, zašto me biješ?"
Čekamo, sad, još i verziju koja bi bila jezično usuglašena sa standardom srpskog jezika uglavljenim u spomenutom Zakonu. Uostalom, kao što i mi u Hrvatskoj već šest-sedam godina čekamo tiskanje dovršenog najnovijeg Hrvatskog standardnog prijevoda Biblije velike grupe autora. Ili, zašto ne, hajdemo napraviti kakvo velebno i svečano zajedničko izdanje Svetog pisma za Hrvate i Srbe – koje bi bilo razumljivošću kompatibilno i za Bosance/Bošnjake i za Crnogorce – te da ga u duhu prebogate ovdašnje tradicije tiskamo na latinici, ćirilici i glagoljici?
