Viđi vraga su sedam binjišah,
su dva mača a su dvije krune,
praunuka Turkova s koranom;
za njim jata prokletoga kota,
da opuste zemlju svukoliku,
kâ skakavac što polja opusti!
Francuskoga da ne bi brijega,
aravijsko more sve potopi!
Tako započinje veličanstveni "Gorski vijenac" slavnoga pravoslavnog vladike i pjesnika Petra II. Petrovića Njegoša, koji je ovaj svijet bio ugledao prije točno 210 godina, 1. studenog 1813. Neće biti slučajnim što je Rihard Vagner rođen te iste godine, skladatelj što je obilježio svesvjetsku glazbu, a najskoli onu njemačku, opernu; a i Đuzepe Verdi, notni čudotvorac koji je talijanski belkanto uzdignuo na pijedestal slave kod najšire publike diljem Globusa, bio je stariji od Njegoša točno – 20 dana. U toj godini važnoj za europsku kulturu, i crnogorski narod i srpska otadžbina dobit će u svoju zipku tada čedo, a danas historijsko čudo od književnika i popa, koji će ispjevati rečenu epsku pjesničku kolajnu i njome ovjekovječiti čitav štokavski prostor i doseg ovoga svojega, i ne samo svojega, materinskog jezika. Najmlađi od sviju imenovanih vršnjaka, i od Vagnera i od Verdija, Njegoš će preminuti prvi, već 31. listopada 1851. – dan prije svojega 38. rođendana!
Eto, tako je Njegoš, generacijski, bio vezan uza italo-germanu umjetničku europsku kulturu – što će za to doba značiti, ustvari, svjetsku kulturu! – a vitica koja ga kalendarski trajno zakopčava za svoju ishodišnu srpsku uljudbu bio je i jest pučki sakupljač i tumač jezičnoga blaga, čiji će se refleksi istraživanja i lingvističke hermeneutike odraziti ne samo na srpske i hrvatske identitete, nego i na one okolne u zajedničkom zavičajnom prostoru – Vuk Stefanović Karadžić. Ne samo da će, svatko na svoj način, ovjekovječiti vlastitu dionicu puta na ruti imobilizacije nacionalne ereditadi, već će, mimo naraštajnog raskoraka – i za esencijalni duh srpstva, upravo istodobno, i za pokoljenja iza sebe – ostaviti, svatko od sebe, svoje najveće i najvažnije djelo. Govora je o godini 1847. Za Vuka Karadžića bit će to njegov glasoviti prijevod svetopisamskoga Novog zavjeta, prvi takav traduktološki projekt uopće u biblijskoj srbistici, dok će za Petra II. Petrovića Njegoša to biti spomenuto remek-djelo deseteračke epike, rečeni "Gorski vijenac".
Vrlo lako se moglo dogoditi da mladi Petar ne dočeka svoje zavladičenje. Njegov stric Petar I. Petrović bio je nakanio da mu nasljednikom postane Mitar Petrović, sin njegovoga brata Stjepana
Dični i časni protagonist ovoga napisa rođen je "kraj ognjišta" u selu Njeguši pokraj Cetinja, i to kao Radoje "Rade" Tomov Petrović. Genealogija obiteljskog stabla vodi sve do Travnika i Zenice u središnjoj Bosni, otkuda su protjerani kao posljedica osmanlijskog osvajanja sredinom XV. vijeka prema nevesinjskoj visoravni, ne bi li se najposlije doselili u Crnu Goru.
A vrlo lako se moglo dogoditi da mladi Petar ne dočeka svoje zavladičenje. Jerbo, prema tradiciji da se crnogorski vladike biraju unutar obitelji Petrović, njegov stric Petar I. Petrović bio je nakanio da mu nasljednikom postane Mitar Petrović, sin njegovoga brata Stjepana. Kako je doskora Mitar i preminuo, izbor je pao na potomka od srednjeg brata Save, Đorđija; no, kako je bio nepismen stric ga je poslao u Rusiju na školovanje, gdje je ovaj odlučio ostati živjeti nezainteresiran za vladičanski tron... I, eto mladoga Petra kao jedinoga kandidata za nasljednika svojega imenjaka.
Kao i njegov rođak, i on je bio slabijega obrazovanja, a istrošeni vladika sad već nije imao novaca za poslati ga u Sankt Peterburg na školovanje. Pa ga je sam podučavao talijanski i francuski, njemački i engleski, te ruski, dok mu je za povijest, književnost i filozofiju bio doveo mentora Simu Milutinovića Sarajliju.
U puku crnogorskome naš pjesnik bivat će slavljen i čašćen kao vladika Rade, dok je ono narodno vladika Petar ostalo kao naslov njegovom stricu. Tijekom vladavine, i crkvene i svjetovne, uvijek će se potpisivati svojim kaluđerskim imenom: Petar Petrović. Tek po zavladičenju ovoga mlađega, kako bi ih se moglo razlikovati, jednome je pridodano ono I., a drugome II. u punom imenu.
Kako je već spomenuto, Petar II. Petrović Njegoš umro je vrlo mlad, a pokopan je u maloj kapeli na Lovćenu. Nakon što su je Austrougari porušili za Prvoga svjetskog rata, njegovi su zemni ostaci ekshumirani i iznova sahranjeni u manastir na Cetinju. Godine 1925. opet je vraćen u obnovljenu kapelu, koja će 1974., državnim financijama, biti zamijenjena današnjim sjajnim mauzolejom učinjenim arhitektonsko-kiparskom rukom velikoga Ivana Meštrovića.
A njegov "Gorski vijenac" impozantno je pjesničko djelo u kojem ovaj i poglavar i literat opjevava krvlju smočenu i črvlju rastočenu povijest svojih sunarodnjaka (i susjedstva)... Može se reći i da je Njegoš ovim svojim djelom, književnim sredstvima, učinio ono isto što je tristo godina ranije na čakavskom jeziku bio postigao Marko Marulić svojom "Juditom", te godinu dana prije objave "Gorskog vijenca", i ban Ivan Mažuranić, u epu "Smrt Smail-age Čengića".
Religijski epovi započinju invokacijom, molitvenim zazivom Bogu ili nekom inom nebeskom zaštitniku, dok oni junački poput ovog Njegoševog, okončavaju se opomenom, neskrivenim prijekorom s potencijalnom prijetnjom… Tako i "Gorski vijenac" svršava uznosito i stameno, moćno poput aviona koji se svojom grdosijošću spušta prema pisti… Opet će, kao i na početku, kroz pjesnika zagrmjeti vladika Danilo:
Mrki Vuče, podigni brkove
da ti viđu toke na prsima,
da prebrojim zrna od pušakah
kolika si toke izlomiše!
Mrtvu glavu ne diže iz groba
ni prekova bistra džeferdara.
Zdravo tvoja glava na ramena,
ti ćeš pušku drugu nabaviti,
a u ruke Mandušića Vuka
biće svaka puška ubojita!
Ima neke za mene tople radosti što sam rođen istog dana kad i slavni Petar II. Petrović Njegoš. Osim pobratimstva po horoskopskoj škorpionštini, koja ipak pripada resoru heretičkoga praznovjerja, ipak smo više povezani kršćanskim ekumenizmom koji i sam volim protežirati i, njegovim njegovanjem, naročito uznastojati vidati rane ili premazivati friževe što su nastali ili nastaju u nažalost ponekad i krvavim nesporazuma između hrvatskoga i srpskog naroda... I, tko zna, možda smo nešto i u rodu Njegoš i ja, s obzirom na to da je moj otac Avram Avramovski iz Tetova (nije me priznao, odgojen sam kao izvanbračno dijete, pa nosim prezime mati svoje Nikoline, odnosno nonota Anđelkota), a na taj Njegošev zavičajni crnogorski prostor – pošto je Osmansko Carstvo imperijalistički bilo osvajalo balkanske zemlje – pri jednom valu migracija su se nastanile i izbjeglice sa sjevera Makedonije, stvarajući zasebne katune s plemenima što su nadošla. Dakle, i iz Tetova, lako je moguće: valjalo bi pregledati matične knjige rođenih i umrlih, te ispitati i usporediti prezimena…
Smatrajući kako smo svi mi jedno u čojstvu, humanističkim nastojanjima (koja su ipak šira od kršćanskih, jerbo humanizam u sebi sadrži i teiste i ateiste: sve po dobroti ljude iste), volim iskoristiti svaku priliku za naglasiti tu istost i poništiti umjetno stvorenu razliku. Pravoslavac Njegoš i ja, premda krvni pravoslavac po odmetnutom ocu, a ne po blagoslovnoj vodici, kao kršteni katolik po majci svakako smo na istoj trasi uljudbe i ljubavi među ljudima općenito. Kršćanstvo ovdje može biti mirisna mirodija, fini začin koji će dati perspektivu čojstvu: svjetlost na figuri humanosti kao najveće vrednote.
