Na stranicama uzbudljive i od izdavača zaboravljene knjige "Njegoševe tajne staze", Stanko Cerović o starim Crnogorcima često piše kao o ludacima. Za Cerovića, Njegoševi Crnogorci skoro da su laboratorijski eksperiment istorije, herojsko društvo koje se nakon dvije hiljade godina ponovo nakratko pojavilo u crnogorskom kršu. U toj laboratoriji ponašali su se kao antički heroji, a to znači kao ludaci. Sve što se desilo nakon njihovog herojskog transa prekaljenog u zločinu koji je tema "Gorskog vijenca", pokušaj je imitacije tog transa, za koji više nije bilo mogućnosti. Crnogorsko čojstvo i junaštvo pretvorilo se u idiotsku simulaciju koja možda nikad neće prestati.
Prije četiri godine Crna Gora je shvatila da Đukanovićev politički projekat nezavisnosti koja navodno zavisi samo od njega i njegove mega-partije nije održiv, nakon što je pregurao skoro trideset godina vlasti. Premala grupa ljudi predugo je i pregramzivo krala, da bi se nacionalni narativ mogao prehraniti sam od sebe. Zbog toga se sad, sa udobnih pozicija nove vlasti, ponovo priča o uklanjanju Meštrovićevog Mauzoleja sa Lovćena i obnavljanju kapele. Sanja se o dvojnom državljanstvu i otvaranju prostora za izborni turizam kroz "srpski svet". Podiže se spomenik nekadašnjem Mitropolitu Amfilohiju koji je takođe volio da naglasi važnost kontinuiteta između Njegoševog pjesničkog djela i sadašnjosti. Tako se, nakon koncepta "privatne države", vraća koncept "njegoševske Crne Gore", kako Vučićevi politički kučići u Crnoj Gori vole da zovu svoj ideološki projekat.
Završnih stihova pjesme "#crnagora", autora Brana Mandića, sjetim se kad god treba obraditi crnogorsko iskustvo nepoznato ljudima koji sa Crnom Gorom nemaju mnogo veze. Kad dođem u situaciju da zauzmem poziciju za crnogorski ugao (nešto kao kad se čovjek u stolici pridigne da bi nesmetano prdnuo), sjetim se tih sjetnih stihova: "ali, crna gora / je kreten."
Lijepo je o svojoj zemlji ponekad misliti i pjevati kao o kretenu. Recimo, kreten iz školske klupe. Ili kreten na portirnici državne institucije. Ili kreten u skupštinskoj klupi. Ili predsjednik i premijer kreteni. Kreten pred oltarom. Predsjednik Skupštine kreten. I tako dalje, u svim oblicima malih i velikih kretena, koji sigurno ne bi bili toliki kreteni da nisu proizvod organizovanog, državnog projekta koji je sam po sebi kreten.
Da me se ne shvati pogrešno, sve ostale post-jugoslovenske državne projekte takođe lako zamišljam kao kretene, ali o njihovom kretenizmu neka svjedoče, ili ne svjedoče, moje koleginice i kolege iz sektora mini-kolumni kojem se ovim tekstom svečano pridružujem.
