Ovih dana u zemljama regiona, na takozvanim našim prostorima, aktuelna su dva studentska protesta. Jedan za koji su vjerovatno mnogi čuli, onaj u Srbiji, kao reakcija na rušenje nadstrešnice u Novom Sadu u novembru prošle godine. I drugi, u Crnoj Gori, organizovan nakon masovnog ubistva kojim je započela godina 2025.

Tog prvog dana godine koja unaprijed nije obećavala mnogo, u predvečerje, kad se novogodišnja žurka na srećnim proslavama polako pretače u sljedeću noć, sa Cetinja su počele da stižu slike koje u sjećanju i dalje vidim monohromatski.

Puste ulice malog grada, čije se stanovništvo zatvorilo u kuće, jer ubica je na slobodi, a u kafani u kojoj je pucao ima mrtvih. Do kraja noći broj je došao do dvanaest. Tokom sljedećih dana umro je još jedan ranjeni, pa se brojanje zaustavilo na trinaest.

Saznali smo i detalje. Ubica je nakon svađe u kafani započeo ono što novinari sa svih strana naših jezičkih prostora iz nekog tupavog razloga opisuju metaforom "krvavi pir". Među žrtvama bilo je i dvoje djece. Ubica je do kraja noći pronađen, kad je izvršio samoubistvo.

Prvog januara sve crnogorske žurke naglo su stale i jedna mala zemlja ostala je blokirana u tragediji. To je bila druga takva tragedija u samo nekoliko godina, u istom gradu. Dvije i po godine ranije, drugi ubica ubio je desetoro ljudi u svom komšiluku. I tada, takođe, dvoje djece.

Dok psiholozi pokušavaju da sastave profil čovjeka i njegove savremene patnje, brojevi su mnogo hladnokrvniji i govore nam već odavno da u Crnoj Gori u fiokama, ormarima, u garažama i ostavama, svoju priliku da opali čeka više od 100 hiljada komada registrovanog, i isto toliko neregistrovanog oružja.

Kad se psihološke analize spoje sa brojkama, može se lako zamisliti profil umornog čovjeka, naoružanog do zuba koje steže u životnom grču, što od nagomilanih trauma, porodičnih tabua, alkoholizma, psihičkih bolesti, od tenzija i straha, dok preživljava izgubljen u mikrokosmosu crnogorske ili bilo koje provincije.

Protesti u Srbiji natjerali su vlast da počne priznavati greške, pa je tako pala još jedna srpska Vlada. U Crnoj Gori protesti počinju stidljivo i takođe se oslanjaju na studente, iako crnogorski studenti nikad nisu bili posebno aktivna sorta.

Crnogorska Vlada i dalje se ne obazire na proteste, a ministru policije draža je fotelja od preuzimanja makar simboličke odgovornosti. Zato crnogorskim studentima valja poželjeti sreću u pokušaju da probude jedno umorno, tradicijom i tranzicijom namučeno društvo.