Izvještavajući o nasilnim događanjima u Crnoj Gori prošlog vikenda, velik broj hrvatskih i regionalnih medija, analitičara, aktualnih i bivših političara sukobe oko ustoličenja Joanikija Mićovića na mjesto mitropolita crnogorsko-primorskog u Cetinjskom manastiru interpretirao je kroz optiku sukoba pristalica nezavisnosti Crne Gore i onih koji bi tu državu najradije utopili u "srpski svijet". Ustoličenje su, kao što je poznato, pratili neredi u kojima je sudjelovalo možda nekoliko tisuća njegovih protivnika, cesta Podgorica – Cetinje blokirana je automobilskim gumama, korišteni su suzavci, šok-bombe, po nekim izvještajima Molotovljevi kokteli i gumeni meci, a povrijeđeno je nekoliko desetaka građana i policajaca. Patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porfirije i sam Joanikije naposljetku su u Cetinjski manastir prevezeni vojnim helikopterom i u pratnji specijalne policijske jedinice. Porfirije je putem društvene mreže Instagram na odlasku poručio da je "tužan, čak i užasnut činjenicom da su se nazirali neki ljudi koji su namjeravali snajperskom puškom spriječiti ovaj čin ljubavi prema svima".
Antibeogradski raspoložena javnost prethodnih je dana zaključivala da je ustoličenje čin podvrgavanja Crne Gore. Nije pomoglo to što je zastupnik u Skupštini Srbije Vladimir Đukanović naknadno ustvrdio "da nije bilo Srbije, nikad ne bi bilo ustoličenja", dok je Aleksandar Vulin, ministar policije i Vučićev glavnokomandujući huškač, situaciju iskoristio da još jednom glasno istakne nužnost stvaranja "srpskog svijeta", novomilenijske verzije Velike Srbije. Vučićevi tabloidi protivnike ustoličenja obilato su častili epitetima poput "Milove ustaše", a medijski prostor je otvaran ratnim zločincima poput Veselina Šljivančanina.
Nema sumnje ni da među srpskim političarima u Crnoj Gori, primjerice u Demokratskom frontu, postoje zagovornici pripajanja te zemlje Srbiji. Imidžu SPC-a nisu pomogli sveštenici koji u Cetinjskom manastiru pjevaju "Kad se vojska na Kosovo vrati". Sam Joanikije je protivnike svog ustoličenja, odnosno "nekakve družine" usporedio s "pečurkama" koje "nisu dugotrajne" nego će "nestati", a prije dvije godine hvalio je povjesničara Aleksandra Rakovića koji negira postojanje Crnogoraca i zagovara obračun sa "separatistima" koji zaslužuju da se prema njima ponaša i "sadistički".
Porfirije i Joanikije došli su helikopterom (Foto: Stevo Vasiljević/Reuters/PIXSELL)
Pa ipak, iako su u recentnim događajima nesumnjivo prisutne intervencije iz Srbije i elementi poznatih crnogorskih etno-religijskih podjela, interpretacija koja situaciju vidi isključivo kroz tu optiku drastično pojednostavljuje, pa i iskrivljava stvarnost. U Crnoj Gori traje borba za moć i preživljavanje između predsjednika Mila Đukanovića i njegovog detroniziranog DPS-a na jednoj strani, i predstavnika stranaka koje su nakon lanjskih izbora formirale novu vladu. Pritom te heterogene stranke unutar vlade vode i vlastite rovovske ratove.
Riječ je o tri grupacije: prosrpskoj koaliciji Za budućnost Crne Gore u kojoj glavnu riječ vodi spomenuti, dijelom ekstremistički Demokratski front; više-manje centrističkoj stranci Demokratska Crna Gora Alekse Bečića te liberalno-zelenoj stranci URA Dritana Abazovića, lidera albanskog porijekla. Ulogu u ovom izuzetno kompleksnom paralelogramu političke moći igra još nekoliko aktera. U samom formiranju nove vlasti i postavljanju Zdravka Krivokapića na mjesto premijera ogromnu važnost je imao SPC, odnosno donedavni mitropolit Amfilohije. Tu je, svakako, i sam Vučić: međutim, interesi i politika SPC-a u Crnoj Gori nisu identični Vučićevim. Amfilohije je bio s njim u izuzetno lošim odnosima, dok mu je Joanikije zabranio govoriti na mitropolitovoj sahrani. Tu su, ne na kraju, i vrlo utjecajne zapadne ambasade, naročito one zemalja "kvinte" (SAD, Velika Britanija, Njemačka, Francuska i Italija).
- Na protestima je sigurno bilo ljudi kojima je ustoličenje zaista bio emotivni problem, ali suštinu ovog sukoba sasvim sigurno predstavlja organizovani pokušaj Mila Đukanovića i paradržavnih struktura da se ponovno vrate u igru. On je na Cetinju bio fizički prisutan, u kafani koju je njegov saradnik nazvao "štabom". Njegov predsjednički mandat prolazi, međunarodna podrška mu je skoro nestala. Ovo je njegov način da povrati relevantnost i pokaže da je u stanju napraviti probleme. Pitanja religije i etničkih podjela su, po meni, bila sekundarna - ističe Dušica Tomović, urednica Balkanske istraživačke mreže (BIRN) iz Podgorice.
Što se odnosa prosrpskih stranaka u crnogorskoj vladi s Beogradom i SPC-om tiče, Dušica Tomović kaže da je bliskost tih stranaka patrijaršiji u Beogradu i same patrijaršije tamošnjoj vlasti nesporna
Tezi o insceniranim sukobima ide u prilog činjenica da je juriš na policiju predvodio Đukanovićev savjetnik za sigurnost i bivši direktor Uprave policije Veselin Veljović, koji je policajce pozivao da odbiju poslušnost naredbodavcima, skinu uniforme i pridruže se prosvjednicima. Direktorica Centra za građansko obrazovanje Daliborka Uljarević slaže se da postoje elementi "organizovanog djelovanja".
- Smatram da se Đukanović nadovezao na stvarno nezadovoljstvo Cetinjana koji jesu vjerovali da tamo brane interese Crne Gore jer je taj religijski čin ustoličenja zadobio snažne političke konotacije, no činjenica je da se DPS ne snalazi u opoziciji i da se stranka vrlo radikalizovala. Vidjeli smo ljude s fantomkama, hapšeni su posjedovali sredstva koja ukazuju i na terorističko djelovanje. Đukanović je definitivno pokušao da zloupotrijebi ovu situaciju, jer on i nema drugi narativ osim političko-identitetski. To je političar koji je godinama živio od proizvođenja identitetskih podjela i u brojnim situacijama je nastojao da prebaci priču na taj teren. Ne znam točno u kojoj mjeri je ovo organizovano, međutim ako jest, Đukanović je ovim više demonstrirao svoju slabost nego snagu. Prvo, niti su protesti bili masovni, niti je tu akciju uspješno izveo. Ustoličenje se odvilo i zahvaljujući suzdržanoj i trpeljivoj intervenciji policije, koja nikog od demonstranata nije životno ugrozila. Drugo, ovom radikalizacijom je DPS zapravo postao ono što je prije bio Demokratski front. Prije je DPS mogao međunarodnu zajednicu plašiti radikalizmom opozicije, a sada to može ova vlada, ukazujući na recentne događaje - izlaže Uljarević.
Što se odnosa prosrpskih stranaka u crnogorskoj vladi s Beogradom i SPC-om tiče, Tomović kaže da je bliskost tih stranaka patrijaršiji u Beogradu i same patrijaršije tamošnjoj vlasti nesporna. Dosta se, dodaje, spekuliralo o ulozi Vučića u Joanikijevom izboru. Međutim, istovremeno se potpuno prešućuju stare i intenzivne veze Vučića i Đukanovića. U javnosti je spomenuta i priča po kojoj su 2008. upravo Đukanović i njegov biznis-partner Stanko Subotić Cane financirali osnivanje SNS-a. Bilo to točno ili ne, činjenica je da veze srbijanskog i crnogorskog predsjednika imaju "mnogo dužu i detaljniju istoriju no Vučićeve veze s malim crnogorskim strankama".
Bez Abazovića ne postoji većina, a pad vlade bi značio itekakvu opasnost od povratka DPS-a na vlast, pa su svi sudionici vladajuće mezalijanse svjesni da su osuđeni jedni na druge
- Odnosi datiraju još iz 2008., kada je Đukanovićeva vlast otvoreno podržala SNS i Tomislava Nikolića kao protukandidata Borisu Tadiću, a bliskost tih odnosa niko nije krio. To su snažni odnosi, jer njih vežu i zajednički biznis-interesi. Đukanovićevi mediji godinama su izvještavali veoma u Vučićevu korist. Istovremeno, danas Vučićevi tabloidi sigurno kritikuju Đukanovića, ali zapravo mnogo češće napadaju aktualnu vlast, naročito Krivokapića kao "izdajicu" i Abazovića. Vučić sigurno održava veze i na jednoj i na drugoj strani. A ne mogu ni da kažem da je došlo do raskida Vučića i Đukanovića, neke stvari ukazuju na to da su njihovi krugovi još uvijek bliski - govori novinarka Dušica Tomović.
Beogradski dnevni list Danas prošle je godine objavio tekst pod naslovom "Đukanović i Vučić neće ugroziti jedan drugoga", pozivajući se na razne diplomatske izvore. Uz obojicu se, osim toga, vežu i usluge istog "spin-doktora" Vladimira Bebe Popovića. Međutim, ključno je sljedeće: i Đukanović i Vučić profitiraju od sukoba u Crnoj Gori. Prikazujući se kao jedini garant očuvanja Crne Gore, Đukanović može homogenizirati svoje biračko tijelo i potisnuti optužbe za izgradnju i održavanje kriminalno-koruptivnog aparata koji je zemlju pretvorio u privatnu državu i premrežio do kapilarne razine. A Vučić se pak unutar Srbije može prikazivati kao žestoki branitelj stvarno ili navodno ugroženog srpstva. Istovremeno, pokazujući moć da utiče na ili destabilizira Crnu Goru, predsjednik Srbije poput svojevrsnog trgovca geopolitičkim utjecajem šalje poruku zapadu, demonstrirajući što je u stanju budu li ga previše pritiskali, primjerice oko Kosova.
- Dio srpske zajednice u Crnoj Gori Vučića sigurno vidi kao spasioca, nekog ko brine za njih kao čuvar i finansira njihove projekte. Mislim da je njegov cilj sličan onom koji ima u Republici Srpskoj, a u nekoj mjeri i sa ostalim srpskim partijama u regiji. Sigurno želi biti relevantna figura u crnogorskoj politici, pa i lokalnoj. Više puta je kritikovao i sadašnju vladu, primjerice njen ekspertski format. Međutim, unutar srpske zajednice ima snažnih kritika načina na koji se Vučić miješa u unutrašnje odnose u Crnoj Gori. Situacija u Crnoj Gori uvelike je različita od načina na koji se predstavlja u zemljama regije. Zapanjena sam nepoznavanjem situacije i kompleksnosti, dojam je da svi o Crnoj Gori govore preslikavajući vlastite zamrznute konflikte. Najlakše je sve objasniti etničkim i religijskim podjelama. One jesu prisutne, ali to nije suština. Danas čak ni prosrpske stranke u ovoj vladi ne dovode u pitanje nezavisnost Crne Gore, pa ni članstvo u NATO-u. U lokalnoj javnosti to uopšte nisu teme, nego ekonomija na ivici bankrota, kriminal, pravosuđe i država koju je zarobio DPS. Veljović je iz pritvora pušten posle 24 sata, kao i osumnjičeni za posjedovanje tone i pol kokaina. To su teme, a ne "srpski svet" ili nezavisnost - zaključuje Tomović.
Što se gubitnika i dobitnika ove situacije tiče, Uljarević smatra da su, osim Vučića, svi poraženi. Na prvom mjestu crnogorsko društvo i građani, a potom Đukanović, pa i SPC jer će "nositi biljeg takvog ustoličenja" te bi po njoj bilo mudrije da je ustoličenje odgođeno dok se ne postigne kompromis i jer je "dio građana koji vjeruje da odluke ne donosi mitropolija nego Beograd dobio za to i dokaze". SPC je tu ipak učinio ustupak, odustavši od poziva vjernicima da svjedoče ustoličenju. Međutim, ipak nisu baš svi izgubili: unatoč kaosu, osim Vučića profitirao je i Krivokapić koji je, ističe Tomović, preko noći postao heroj. Prosrpskoj opciji sada se, osim toga, približio i Bečić, koji je u prethodnoj rundi crnogorske krize omogućio izglasavanje Rezolucije o zabrani negiranja genocida u Srebrenici. Sada se, prema pisanju medija, na sjednicama održanim u posljednji čas zajedno s Krivokapićem snažno zalagao da se ustoličenje ipak održi.
Gubitnik je donekle Abazović. Upravo su se kadrovi koje je postavio on kao potpredsjednik vlade zadužen za sigurnosni sektor, ministar unutrašnjih poslova Sergej Sekulović i direktor Uprave policije Zoran Brđanin, zalagali za to da se ustoličenje ipak odgodi, pravdajući to nepovoljnom sigurnosnom procjenom, dok je sam Abazović rekao da u sigurnosnom sektoru nije bilo neposlušnosti, ali "jest emotivnog kolebanja kod nekih ljudi". Uslijed toga Krivokapić sada traži ostavke Abazovićevih kadrova, od čega ga, navodno, odgovaraju zapadne ambasade. Međutim, bilo kakva unutrašnja preslagivanja ne mogu rezultirati isključenjem URA-e iz vlade. Bez Abazovića ne postoji većina, a pad vlade bi značio itekakvu opasnost od povratka DPS-a na vlast, pa su svi sudionici vladajuće mezalijanse svjesni da su osuđeni jedni na druge. Ne treba podcijeniti ni ulogu zemalja Europske unije i SAD-a. Suprotno percepciji vlade kao "proruske", zapadne zemlje vladu otpočetka snažno podržavaju, a Tomović ističe da su predstavnici ambasada uključeni u proces donošenja zakona, dnevnu politiku i kadrovska imenovanja. Zapadna oklada vjerojatno igra na to da su nakon tri desetljeća Đukanović i DPS potrošeni te da će bar neke sastavnice vlade srednjoročno uspjeti donekle "preoblikovati" po vlastitom ukusu.
Čini se da se Đukanović preigrao kada je čin Joanikijevog ustoličenja odlučio pretvoriti u odsudnu političku bitku. Analitičar Dejan Jović je, komentirajući cetinjske događaje na Twitteru, napisao da je riječ o porazu "možda čak i ozbiljnijem nego što je bio onaj 30. kolovoza 2020." – riječ je o datumu prošlogodišnjih izbora. Ključna uloga u budućnosti bi mogla pripasti Bečiću i Abazoviću koji su, kaže Uljarević, u jako teškoj poziciji, "pritisnuti između dvije radikalne struje – DF-a s jedne i DPS-a s druge strane". Njen je dojam da se previše "boje gnjeva Crkve" i da je nova vlada generalno preveliku važnost dala SPC-u, za koji danas – primjerice oko protupandemijskih mjera – zakon ne važi, baš kao što prije nije važio za DPS. Uspiju li se spomenuti političari donekle othrvati pritiscima, zadržati kakav-takav srednji kurs (obojica su zaslužna za izglasavanje spomenute rezolucije o Srebrenici) i napraviti barem nekakav napredak u reformi države, Demokrati i URA mogli bi ući u DPS-ovo glasačko tijelo, a Đukanovića otpraviti u prošlost. Demokratizirana Crna Gora bi, uostalom, bila bolja brana bilo kakvoj vanjskoj hegemoniji, nego kriminalizirana država temeljena bilo na srpskom, bilo na crnogorskom nacionalizmu. Bilo bi, međutim, preuranjeno otpisati Đukanovića, političara s 30 godina utakmica u nogama, a tu su i drugi igrači – Vučić, SPC, DF i Krivokapić. Izvjesno je da u crnogorskom šahu slijede novi potezi.
Veljković: SPC-u treba građanska retorika
Vladimir Veljković, povjesničar iz Niša (Foto: Vladimir Milošević)
Svedoci smo da se ustoličenje mitropolita Joanikija u cetinjskom manastiru pretvorilo u politički i bezbednosni problem Crne Gore, ali je dobro da je odgovarajućom reakcijom policije sprečeno da situacija ne izmakne kontroli, dok je crnogorska vlada poslala poruku da je sposobna da poštuje i garantuje osnovna prava građana, i u slučaju prava na protest, i u slučaju prava verskih zajednica na obavljanje bogoslužbenih radnji, kaže za Novosti Vladimir Veljković, povjesničar iz Niša i kolumnist Peščanika, koji se bavi religijskim pitanjima. Veljković smatra da je odustajanje Mitropolije crnogorsko-primorske od ranije planiranog okupljanja vjernika smanjilo rizike.
- Tim gestom je Mitropolija poslala poruku da joj nije stalo do izazivanja građanskih sukoba u Crnoj Gori, do kojih je moglo doći da se nije odustalo od prvobitnog plana. Međutim, poruka predsednika Mila Đukanovića i građana koji su uzeli učešća u protestima, da se ustoličenje ne održi na Cetinju, gde je sedište Mitropolije, koncipirana je konfliktno, tako da ju je očigledno bilo nemoguće prihvatiti - kaže Veljković, koji također misli da su gubitnici one stranke koje su poticale prosvjede, a prije svega Đukanović "koji je izašao iz okvira svoje ustavne funkcije predsednika svih građana".
Što se tiče uloge SPC-a u Crnoj Gori, Veljković kaže da su njeni tamošnji predstavnici "osim sporadičnih, zapaljivih izjava pokojnog mitropolita Amfilohija" u javnost uveli nov jezik, "koji se pozivao na sekularnost i odvojenost crkve i države, ustavnost i zakonitost, građanska prava u kontekstu verskih sloboda i slično" i da bez takvog njihovog nastupa "ne bi bila moguća demokratska smena vlasti u Crnoj Gori".
- Srpski nacionalisti tu smenu tumače isključivo kao srpsku pobedu i na osnovu toga zasnivaju svoja dalja nerealna nacionalistička očekivanja o Crnoj Gori kao delu "srpskog sveta". Ali ta je pobeda zapravo u svom presudnom segmentu bila građanska. Možemo, naravno, kazati da je Crkvi u Crnoj Gori građanska retorika tada odgovarala i išla u korist po pitanju crkvene imovine, ali mišljenja sam da je to otvorilo jedan novi proces i senzibilitet u javnom nastupu, koji odudara od nastupa predstavnika SPC-a u Srbiji - nastavlja Veljković, po čijem mišljenju je takvu retoriku "naročito u vezi sa dešavanjima na Cetinju" zadržao i sadašnji mitropolit Joanikije. Veljković kaže da bi za SPC u Crnoj Gori najpametnije bilo da zadrži građansku retoriku, koliko god može, "zato što je to najsigurniji put za smanjivanje tenzija i takozvano nacionalno pomirenje".
- Ispostavilo se da se ono ne može postići u okviru nacionalnih narativa. Ne vidim zašto se ne bi mislilo kreativno, recimo da je svim ljudima, pa tako i Crnogorcima i Srbima u Crnoj Gori, Bog dao ljudska prava. To uopšte ne zvuči toliko loše, a delovalo bi stabilizujuće i na mladu crnogorsku demokratiju - dodaje.
Povjesničar ističe da SPC neće moći na duže staze "da izdrži sadašnju šizofrenu situaciju, da u Srbiji održava bliske veze sa autokratijom, a da u Crnoj Gori upotrebljava prodemokratski narativ". Povijesno je naslijeđe pravoslavnih crkava, dodaje, da one "tradicionalno ne pokazuju preteran otpor pred zahtevima države". Dosljedno tome, Veljković optužbe da SPC djeluje kao oruđe (veliko)srpskog nacionalizma komentira da se ne sjeća kako je "neko u periodu od 2000. do 2012., kada smo u Srbiji imali bitno drugačiju političku klimu nego sada – uspostavljenog političkog i medijskog pluralizma – optuživao SPC da je sredstvo srpske hegemonije sa centrom u Beogradu".
- Mada je uvek bilo grupacija nacionalista, političara ili crkvenih velikodostojnika, koji su gledali na SPC kao na instrument "očuvanja srpskog naroda". Manje je poznato šta se u tom periodu dešavalo unutar SPC-a. Tu smo imali dva paralelna procesa. U javnosti ste i dalje mogli videti predstavnike sveštenstva kako manje-više blisko sarađuju sa tada marginalnim desnim organizacijama i nacionalističkim intelektualcima, u okviru kulturno-političkih manifestacija, i to je bila inercija iz 1990-ih. Međutim, na nivou akademskog pravoslavlja uspešno se otvarao niz sistemski važnih tema: pravoslavlje i demokratija, ljudska prava, međureligijski dijalog, ekumenizam i ekologija, gde je niz pravoslavnih teologa načelno zauzeo pozitivan stav prema tim temama. Ta linija unutar SPC-a je sada javno potisnuta, ali čvrsto verujem da će njeno vreme tek doći, i da će ona dati svoje plodove u svoje vreme - misli Veljković.
Povratak nacionalističkih narativa i u vezi sa SPC-om vezan je uz autokratsku Vučićevu vlast, a sugovornik Novosti smatra da su "ti narativi u funkciji očuvanja Vučićeve lične vlasti pre svega u Srbiji", dok u odnosu prema regiji služe za podizanje tenzija.
- Ne zaboravite da je srbijanski autokrata ujedno i stabilokrata, ali da mu ta uloga nije data od strane građana Srbije, nego od predstavnika Evropske unije i zapadnih zemalja. A kako sebe predstaviti faktorom stabilnosti, ako u okolnim državama nema nacionalističkih tenzija? Dakle, kada se u Srbiji politički obračunamo sa autokratijom i nacionalistima, ili nacionaliste bar svedemo na prihvatljivu meru, nestaće i takva percepcija SPC-a - zaključuje povjesničar.
