Ionako usijanu situaciju u Srbiji proteklih tjedana dodatno je svojim jednim govorom naložio patrijarh SPC-a Porfirije. Riječima poput "bitango", "bedo", "jadnice", okomio se on prije nekoliko dana na zasad neimenovanu ženu te, po svemu sudeći, javnu osobu. Na njezinu sreću, nije bila u blizini kad se to dogodilo. Ispad je zabilježen mobitelom, zbio se na stanovitom okupljanju dijela crkvenog vrha, e da bi video-snimka takvoga neformalnog nastupa ubrzo nekako procurila u javnost. Pojedini glasovi već uvjereno poručuju da ni curenje nije bilo slučajno, ali pustimo nakratko taj aspekt slučaja.
Govornik se u tom obraćanju pred suradnicima ustvari obračunavao s aktualnim konceptom rodne ravnopravnosti, a to mu nipošto nije prvi put. Otud je i manje bitno pitanje je li napad usmjeren osobno, kao što se nagađa, na povjerenicu za ravnopravnost Brankicu Janković ili možda Zoranu Mihajlović, donedavnu potpredsjednicu srpske vlade. Nastup se otvara kratkim uvodnim osvrtom na tragiku novijih masovnih ubojstava, premda više izokola. Slijedi takoreći kanonski lament nad zapuštenošću duha u pogledu vjere i favoriziranjem tjelesnog, materijalnog. A onda prvi čovjek Srpske pravoslavne crkve najednom diže ton i poduzima manevar k spomenutoj temi.
"Kada smo vam rekli o jeziku, takozvanom rodno osetljivom, vi ste onda, bre, nesretnici", ogorčen je Porfirije, "zamenili tezu – Crkva i patrijarh ne vode računa o ženama. Bre, bitango jedna, kakve to veze ima, to što si doneo, donela taj zakon sa ženama? To ima veze sa suštinom našeg postojanja, to ima veze sa suštinom našeg bića koje rušiš! A tu si da vodiš brigu o našem biću. Neću govoriti... Plakao bih, vrištao bih od muke kad vidim jadnicu koja menja teze pa kaže – zašto nisu brinuli o ženama, žene su ugrožene. Pa jesu ugrožene. Svi smo ugroženi. Od tebe, bre, bedo jedna! Jer si došla na jasle i prodaješ maglu, bre, ko da svet postoji od tebe."
Na ovome mjestu nakratko ćemo opisati ambijent, jer teško je ne zastati kad patrijarh koristi sinonim za uhljebničko gošćenje. On to deklamira, naime, pred stolom prepunim đakonija, u društvu koje nemilo krka i za vrijeme njegove besjede. Tu beštek zveči odlučnije od naoružanja devet Jugovića i desetog starog Jug Bogdana, onomad na Kosovu polju. Prvo svešteno lice do Porfirija također predano žvače, a i on je sam tek odložio vinsku čašu. Na dnu je ostalo još nešto svijetle tekućine, mada je o sortama teško govoriti ovako indirektno. Čini se da je bijelo, a valjda je domaće, neko prikladno imenovano, npr. Mala slatka, ili – za nešto potentnije šerete – Tri roze koze, ono sremsko ružičasto.
Brojni forenzički tehničari ovih dana analiziraju okolnosti te gozbe koja se prometnula u skandal. U jednoj će televizijskoj emisiji kulturolog Jovan Janjić, veoma blizak SPC-u, posvjedočiti da je mjesto radnje zacijelo bio manastir Slanci pokraj Beograda. Osim toga, rekao je da sam događaj nije ništa doli tzv. trpeza ljubavi, tradicionalna postliturgijska agape. "Kaže – bune se protiv zakona o jeziku, o senzitivnom jeziku", nastavlja tako patrijarh servirati ljubav imaginarnoj sugovornici, "kaže – to je politička volja. Šta znači to? Politička volja je da budemo bolesnici. Politička je volja da rušimo sve na čemu stojimo."
Ukratko, glasi naravoučenije, nema razumijevanja takvog političkog zastranjenja bez vjere u Isusa. Ako se Njemu okrenu leđa, intelektualna i duhovna nedonoščad, kako ih je patrijarh okrstio, nesmetano će narodu prodavati maglu i plasirati tezu da bi se Crkva morala prilagoditi novom vremenu. "Mi čekamo Hrista, a ne bolje vreme, rekao je vladika Nikolaj", poentira na kraju Porfirije s uzdignutim prstom i, konačno, osmijehom. Baš prikladno za citat onakvog mizogina, antisemita i ljotićevca – ili je Dimitrije Ljotić pak bio nikolajevac – na čijoj moralnoj superiornosti sadašnji patrijarh redovno inzistira.
Bolje vrijeme od ovog za SPC teško da može nastupiti, ne tek sudeći po meniju i sili viđenoj na spornoj mobitelskoj snimci. No isti je front otvoren još s vaskršnjom poslanicom SPC-a u kojoj se ta institucija dotiče, između ostalog, jezičnih pitanja: "Apelujemo da se normira upotreba ćiriličnog pisma u javnom prostoru, kao i da se obustavi nasilje nad srpskim jezikom i ukinu odredbe zakona koji to nasilje nameću, naročito kroz protivustavni zakon koji nameće takozvani rodno osetljivi jezik iza koga se krije borba protiv braka i porodice kao bogoustanovljenih svetinja i prirodnih oblika čovekovog ličnog i sabornog života."
Posrijedi je novi srpski Zakon o rodnoj ravnopravnosti sa zadanim poštivanjem izvjesnih jezičnih odrednica roda. U službenim dokumentima bi npr. ženi s diplomom iz psihologije trebalo zato pisati da je "psihološkinja", ne "psiholog". Argument da i Crkva koristi izraze poput "monahinja", nije prošao. Posebnim očitovanjem nakon izbijanja ove afere, SPC je krivicu za pometnju adresirao eksplicitno na Brankicu Janković, pripisujući joj i nakanu ozakonjenja "obaveznosti rodne, odnosno transrodne prakse (LGBTQIA+∞) od vrtića, pa na dalje, u svakom segmentu života".
O tome govorimo, znači, kad govorimo o jeziku, a Porfirije to dodatno naziva rušenjem svega na čemu srpski narod stoji. Povrh svega se poziva na političku intaktnost jezika dosad, i na prirodnost te, dakako, bogomdanost postojećih društvenih struktura, nikad posredovanih nasilno. To mu ne smeta da paralelno zaziva pojačano normiranje ćiriličnog pisma, ali sličnu ambivalentnost patrijarh iskazuje i pri tretmanu znanosti u ovoj i srodnim temama. Na zakonodavca je gnjevan zbog toga što je navodno grubo zapostavio sve lingviste s univerzitetskih katedri srpskog jezika. Naravno, tako je učinjeno zato što upravo oni najbolje "razumeju tragediju koju nanosi takav jedan zakon".
Trenutak prije toga, za trpezom ljubavi, Porfirije se znanosti ruga: "Nisam ja rekao da nisu potrebni sociolozi, psiholozi, demagozi (iz pozadine dopire smijeh – op. a.), pardon, andragozi, sve je to potrebno. (...) Osim otrcane fraze – treba da razgovaramo, treba sa decom da pričamo... Svaka čast na rupi na saksiji, svaka čast što ste izmislili vruću vodu! A da li ste pomislili da treba i reč Božja?" I nužno je pripomenuti da referenca na odgojni moment u ovom slučaju pada na tlo natopljeno krvlju djece stradale u beogradskom školskom masakru početkom ovog mjeseca. Zaredale su potom sugestije u javnom prostoru, o tome kako inače treba postupati s djecom.
Jedan drugi, permanentni masakr također se danas često spominje u istom kontekstu. Femicid u Srbiji ove godine bliži se decenijskom rekordu sa 18 žena ubijenih u porodičnom i partnerskom nasilju. Za usporedbu, treba reći i da Hrvatska ne zaostaje, plasirana na treće mjesto u Europskoj uniji po tom tipu zločina. A i Crkva kao Crkva, ona dominantna, u Srbiji podjednako ustraje na retradicionalizaciji društva. Patrijarhat se očajnički brani s tih pozicija, zvaničnom i ustavnom sekularizmu usprkos. Bitangom i bijednicom on u suštini bez razlike naziva svaku ženu koja se usudi suprotstaviti takvome "prirodnom" stanju stvari.
Red je ovdje spomenuti da je negdje usput nastradala još jedna protivnica crkvenog diktata – Biljana Srbljanović. Poznata je dramatičarka ostala bez svoje kolumne u listu Blic, jer je u posljednjem tekstu razmontirala Porfirija na proste fizičke i duhovne faktore. Iz tog medija su doduše poručili da to nije bio razlog prekida suradnje. No sad taj primjer nije ni presudan, pošto se crkveni utjecaj pod režimom Aleksandra Vučića svakako pruža medijski adekvatno široko i duboko, uz napade na opoziciju i u ovoj aferi. Odatle i učestale insinuacije da su potonji krugovi isforsirali popularnost snimke s Porfirijevim govorom.
Zauzvrat, druga strana nije posve nesklona pretpostavci da je snimku pustio sam režim, čak tajne službe, kako bi se pažnja javnosti odvukla s Vučića u vezi s općom sigurnosnom situacijom u Srbiji. Ne treba nam ići dotle, očitovanje SPC-a je dovoljno. Navedeni crkveni proglas završava parafrazom jedne pjesme Matije Bećkovića, autora ne manje prijetećeg od Nikolaja Velimirovića, o Svetom Savi i paščadi s lanca puštenoj i kamenju fatalno svezanom ledom. "Nema više mrazeva, a kamenje nije svezano", kaže se u tom zlokobnom tekstu, i zaista su Crkvi ovo dobra neka vremena, a ostali neka čuvaju glave, posebno žene.
