Brižno kako to pravila evropskog kluba nalažu, Hrvatska je početkom decembra pobrojala deset tačaka mogućeg spora Podgorice i Zagreba u non-paperu koji je odjeknuo sve do Brisela. U neformalnom pismu južnom susjedu Hrvatska jamči svoje dobre namjere, što je u vanjskoj politici često korak do ucjene. Od Crne Gore se traži brod Jadran, bolji status hrvatske manjine, da se utvrdi granica na moru, čak i da se promijeni ime jednog bazena u Kotoru. Odšteta logorašima i pitanje nestalih za vrijeme Domovinskog rata nisu bilateralne čarke, pojasnio je prije neki dan u Briselu hrvatski ministar vanjskih i evropskih poslova Gordan Grlić Radman, a onda uhvatio vazduh za poentu: "To su civilizacijska pitanja."
Koliko će Hrvatska ići daleko i je li spremna da blokira očekivani ulazak Crne Gore u Uniju do 2028. godine, pitanje je koje se sve češće javlja u crnogorskim medijima. Potezima desnih velikosrpskih partija koje su se domogle komada vlasti u Podgorici odnosi dvije zemlje su poljuljani do tačke kad Zagreb nastupa oštrije. Ali i nad hrvatskim non-paperom lebdi non-paper, spremaju ga Njemačka i Slovenija koje bi da državama članicama EU-a ukinu pravo veta na prijem susjeda. Otud pitanje koliko će Hrvatska ići daleko može glasiti i koliko će Hrvatska imati moći da odlučuje.
Minula sedmica bila je puna čudnih diplomatskih poruka preko granice na Debelom brijegu. Crnogorska je vlada pomalo komično potrčala da Hrvatskoj ustupi Dom kulture Josip Marković u Tivtu, ali to nije odobrovoljilo Zagreb koji je blokirao poglavlje 31 kojim bi Crna Gora zatvorila pitanja spoljne, bezbjednosne i odbrambene politike. Bio je to prvi javni potez, prošlog petka u Budimpešti, na sjednici Komiteta stalnih predstavnika država članica EU-a (COREPER II), kad se prešlo sa priče na djela, a odnos dvije države zvanično potonuo u dublju krizu.
Crnogorske muke sa evropskim pravilima datiraju još iz ere Mila Đukanovića, koju je obilježila korupcija i hibridni način upravljanja državnim resursima u privatnoj režiji. Ipak za vrijeme Đukanovićeve vlasti trulež unutarnjih struktura glancana je spoljnom realpolitikom. Bilo je dovoljno pragme i diplomatskog umijeća da uz malo sreće i natege Crna Gora postane članica NATO-a. Stara vlast dalje nije mogla, pa je Đukanovićevu stabilokratiju, zamijenila nepredvidiva tik-tok diplomatija u koju se miješaju svi, od nejakog predsjednika Jakova Milatovića, preko neiskusnog premijera Milojka Spajića, do iskusnog predsjednika Skupštine i proklamovanog četničkog vojvode Andrije Mandića.
Ovaj potonji koristi trenutak da sa vrha zakonodavne vlasti rastače crnogorsku spoljnu politiku. Mandić je stari protivnik crnogorske političke samostalnosti koju je ponizio kad je pošao u štab Aleksandra Vučića da statira u izbornoj noći kao zaslužna figura iz dijaspore. Otvorena agenda proruskog dejstva koju Mandićeva partija ne krije sve više žalosti briselske komesare koji shvataju da je politička dekonstrukcija Đukanovićeve hobotnice možda plaćena preskupo. Desni krak trenutne koalicione vlasti oličen u Mandiću pročitan je kao instalacija etničke tenzije i velikosrpskog strašila koje je prvi put od Miloševićevog vremena u Crnoj Gori dobilo protokol i službenog vozača. Zato se budućnost evropske putanje Crne Gore svakako vezuje za obaranje Mandićevog uticaja koji polako raste do petine glasača. Riječ je o iskusnom političaru koji svoje nacionalne opsesije garnira EU tiradama, u koje ipak malo ko vjeruje, pa vjerovatno ni predsjednica Evropskog parlamenta Roberta Metsola koja mu je nedavno otkazala sastanak.
Kao što se dalje nije moglo sa starim okoštalim Đukanovićevim režimom uprave, tako sad teško može biti napretka sa Mandićevim političkim diverzijama. Bila to rezolucija o Jasenovcu koja je naljutila Hrvatsku, ili sporazum o dvojnom državljanstvu sa Vučićevom Srbijom, kojim bi se otvorio protok glasača unutar tzv. srpskog sveta, izgleda da kod Mandića neće faliti znanja i želje da se pokrene zla krv sa Zagrebom.
Ostali politički igrači u crnogorskoj vladi i dalje istrajavaju u stavu "nikad sa Đukanovićevim DPS-om", ali što vrijeme više prolazi ta vrsta isključivosti daje snagu Mandiću da bude ne samo tas na vagi nego kreator ozbiljnih političkih nestabilnosti. Tandem Spajić-Milatović koji se ekonomskim populizmom probio na čelo države, raspao se u nedoraslim partijskim obračunima. Dva mlada lidera pokazuju manjak strategije i umijeća da politički premoste do četvrtine glasača koji uporno glasaju za DPS. Za takav tektonski pokret u pravcu društvene kohezije trebaće odlučnosti koju ova dvojica zasad ne pokazuju, kao ni želju da rizikuju saradnjom sa zloglasnom Đukanovićevom partijom, odveć snažnom da bi u bilo kakvom dogovoru statirala.
Možda bi korisna žrtva bio sam Đukanović o čijem se mogućem hapšenju govori ispod glasa u nekoliko slučajeva pod istragom Vrhovnog državnog tužilaštva. Šta bi takvo hapšenje donijelo dupla je hipoteza koju ipak valja promisliti – po jednima nestabilnost i vanredno stanje blisko građanskom ratu, po drugima skidanje hipoteke sa DPS-a i otvoreni put za veliku koaliciju koja bi odstranila Mandićeve desne nacionaliste i povratila snagu centra u kome bi ostalim partijama bilo široko.
Kako god, problem pristupanje Crne Gore Evropskoj uniji građane ne okupira, jer nakon tri decenije briselske politike štapa i šargarepe, prevladalo je mišljenje da je riječ o političkoj odluci koja nema mnogo veze sa famoznim kriterijumima i štrikiranjem poglavlja. Mnogi u Crnoj Gori smatraju da je Putinova invazija Ukrajine učinila više za evropske integracije Crne Gore nego sve dosadašnje vlade. Populistički diskurs sasvim je zavladao političkom scenom, a trgovina zvanjima prešla granicu dobrog ukusa kad je šef diplomatije postao Ervin Ibrahimović, temeljno neobučen kadar lokalnog bošnjačkog kora, koji je svoju fotelju platio ni manje ni više nego dilom sa Mandićem. U ozračju sličnih političkih cjenkanja i preleta, ideja evropskih integracija sve više se doživljava kao spoljni diktat, a ne unutrašnja transformacija društva. Tako se i famozni IBAR, izvještaj o ispunjenosti privremenih mjerila za oblast vladavine prava, proslavio kao istorijska pobjeda zaboravljena treći dan nakon medijske pompe i šampanjca. Kad njemački kancelar Olaf Scholz građanima Crne Gore obeća evropske vrijednosti, a onda nekoliko mjeseci kasnije sjedne sa Aleksandrom Vučićem oko litijumskog posla, javna slika EU-a kao stožera demokratije blijedi, pod naletima cinizma i skepse. Ipak, i dalje većina građana Crne Gore gleda u pravcu Brisela kao jedine šanse za razvoj, što je znatno bolja situacija nego u Srbiji.
Problemi sa Hrvatskom vjerovatno će se nastaviti, a na Zagrebu je da sudi i djeluje u novim okolnostima, bez Đukanovića kao starog dužnika i garantora koji je taj posao olakšavao. Šta god Hrvatska učinila, mogla bi imati na umu da je njena pozicija vratara EU-a privilegija da se crnogorskom društvu pomogne. To društvo možda kreće u pravcu velikosrpskog zastranjenja, kako se sugeriše non-paperom, ali posjeduje i jasnu kritičku distancu u odnosnu na dubrovački ratni pohod koji je gotovo konsenzualno priznat kao sramota i greška. Za balkanske prilike to je pozitivan primjer suočavanja sa prošlošću, pokazatelj političke evolucije koju valja nagraditi, štapom ili šargarepom. Koje će od to dvoje Zagreb podići odluka je od šireg značaja, pa će mu u njoj vjerovatno pomoći Berlin i Brisel.
