Oni koji su bili odrasli ljudi u 1990-ima, bivši Jugoslaveni, u tom vremenu su manje kritički pisali, pjevali, slikali i pravili filmove i predstave o svemu što se u tom vremenu događalo, nego što bi to burno razdoblje zasluživalo. Negdje je to bilo tako zato što su ljudi iluzorno htjeli pobjeći od svog tog užasa, a negdje zato što nekim drugima, koji su bili jako bijesni i samo su pojačavali taj užas, uopće nije bilo stalo do refleksivnog odnosa prema stvarnosti. Negdje pak ljudi nisu javno govorili zato što su se bojali za sebe i svoje, a negdje zato što je tog užasa u tom trenutku bilo previše i teško ga je bilo staviti, na primjer, u dva sata jedne predstave. Ili, kako je rekao zagrebački dramski pisac Tomislav Zajec: "Osjećam da postoji crna rupa u prostoru tog desetljeća; kao da nam je svima uzmanjkalo riječi, pa je taj prostor ostao neistražen i za sad je u umjetničkom smislu uglavnom neobilježen."

Sljedeća generacija, "djeca devedesetih", na mnoge je načine naslijedila traume iz vremena raspada Jugoslavije, ali je sada kritički i bolno počela govoriti o tome vremenu. Ta era tzv. postpesimističke generacije već neko vrijeme traje i ni danas se nikako ne može reći da se njena energija istrošila. Dokaz za to je predstava "P(j)eščanik", koja je ovih dana premjerno izvedena u Kulturnom centru Pančeva, u režiji Jasmine Večanski Kujundžić i prema zajedničkom tekstu zagrebačke spisateljice Neve Lukić i beogradskog pisca Viktora Radonjića. Nježno rečeno, predstava "P(j)eščanik" bavi se temom "ljubavne mržnje" između Hrvatske i Srbije, Zagreba i Beograda, Hrvatice i Srbina, ali daleko od toga da se radi o crnoj komediji. "Pješčanik" govori o svim mogućim postratnim neurozama na granici između društvenog i nacionalnog s jedne strane i psihološkog i intimnog s druge, a s obzirom na to da smo se preko svake mjere u životu nagutali hrvatsko-srpskih odnosa, predstava ni na koji način nije smiješna. Ona nas podsjeća kako, s ove i s one strane Drine, bez prestanka, beskonačno dugo i isključivo, "svatko svoju kozu dere" i mogućnost da se jedni i drugi međusobno čuju ili da vlastite stavove dovedu u pitanje – uglavnom je ravna nuli. Oni kojima je to uspjelo, u javnosti se tretiraju uglavnom kao luđaci ili kao izdajice.

Ubojica i zločinac u ovoj je predstavi jezik na kojem se "mi" i "oni" savršeno razumijemo. "Raskršće" se potuklo sa "raskrižjem", pomiješali su se dobrovoljci i dragovoljci, funkcioneri i dužnosnici, časnici i oficiri... Ili, kako kažu protagonisti: riječi su preko noći otjerane u logore

Tako je bilo onda, tako je i danas. Predstava "P(j)eščanik" funkcionira vrlo estetizirano, na način iskidanih sličica, bunjuelovskog videa, klasičnog performansa, teatra sjena i nadrealnih dijaloga te vrlo kreativno rekonstruira ledenu temu tog vremena naglih političkih pokreta, prejakih riječi i bešćutnih smrti. Ili, kako o ovom komadu piše Igor Tretinjak: "U drami 'P(j)eščanik' autori razvijaju dramsku situaciju koja pleše na rubu poezije i dramskih sukoba, stvarajući složene odnose i napetosti koje se kreću od konkretnih (Žene i Muškarca) prema sve apstraktnijima poput naroda i jezika." Ovakva suptilna predstava naravno upućuje i na Danila Kiša sa parafraziranim naslovom njegovog romana, ali podsjeća i na njegove riječi: "Kad budu svi roktali svojim svinjskim srcima, poslednji koji će još gledati ljudskim očima i osećati ljudskim srcem biće oni kojima ne bejaše strano iskustvo umetnosti."

Jedna digresija djeluje gotovo presudno: predstava je odigrana u Pančevu, mirnom gradiću u Vojvodini, s manje od sto hiljada stanovnika u kojem živi 18 registriranih narodnih zajednica. Da se ova predstava o animozitetu i predrasudama između Srba i Hrvata, premjerno izvela u Beogradu ili Zagrebu, ona bi se tada igrala "na poprištu", ali u Pančevu gdje se prstima može opipati lahor građanske ležernosti, "P(j)eščanik" se igra u ambijentu slobode. Samo na takav neopterećeni način se najbolje može punom šakom uhvatiti jugoslavenska tragedija. Otvoreni čir te nesreće, ubojica i zločinac u ovoj je predstavi jezik na kojem se "mi" i "oni" savršeno razumijemo. Zbog par tričavih razlika u njemu potežu se pištolji u krčmama, pišu se deklaracije u akademijama, a jedni, drugi i treći štampaju "razlikovne rječnike". Autorica hrvatskog dijela komada, Neva Lukić, iščitala je za potrebe ove teme tekstove oko petnaestak teoretičara i teoretičarki jezika, od Krešimira Bagića, preko Ranka Bugarskog i Borisa Budena, do Snježane Kordić i Ane Mikić, ali u predstavi ta shizofrenija u sebi ima puno tužne simbolike, patološke kompleksnosti i oštrih šumova: "raskršće" se potuklo sa "raskrižjem", "peščanik" na srpskom je pješčani sat a "pješčanik" na hrvatskom je ograđeni prostor za djecu, dok su "hiljade" i "tisuće" otišle "glasovati" ili pak "da glasaju". Pomiješali su se prosvjednici i izbjeglice, dobrovoljci i dragovoljci, istinomjeri i poligrafi, funkcioneri i dužnosnici, časnici i oficiri... Ili, kako kažu junaci ove predstave: riječi su preko noći otjerane u logore.

U središtu priče su jedna žena i jedan muškarac u kasnim tridesetima (igraju ih Jelena Đulvezan Milković i Miloš Lazarov) i njihov odnos je pun nježnih zavijutaka, ljubavnih podbadanja, erotskih igara i iznenadnih promjena raspoloženja, kao što se zbiva u svakom takvom odnosu, ali i tri desetljeća nakon jugoslavenskih ratova – ona je i dalje Hrvatica, a on je ipak Srbin. Oni su pametni, znatiželjni i visokoobrazovani ljudi koji imaju svoje uspješne karijere (ona) i nešto egzistencijalnih ožiljaka (on), a njihov odnos, koji prirodno nalikuje na ljubavne filmove francuskog novog vala, opterećen je preko njihove spavaće sobe raspravom o mržnji među balkanskim plemenima koja stanu u tri kvarta nekog svjetskog velegrada. U tom smislu je indikativno da predstava ne teče ni kao ironična moralna kuknjava o ljepšoj prošlosti, ni kao ironična satira izopačene (nacionalističke) stvarnosti, niti je naročito politički angažirana, već naprosto ide za svojom suvremenom estetikom, mislima i osjećajima. Radi se o ljubavnoj melodrami današnjih relativno mladih ljudi, kojima je prirodno da govore i razmišljaju intelektualno obojenim jezikom, dok im "narcizam malih razlika" među balkanskim narodima odakle oni potječu ne dâ da dišu i da žive. "Krevet je splav koji nas hipnotizira plutanjem na skučenoj površini", kaže u jednom trenutku muškarac ženi. Žena mu odgovara: "Jezik nas povezuje kao korak naprijed, no osjećam, netko mi je zamrznuo cijelo grlo."

Pančevačka publika, solidno obrazovana, dovoljno tolerantna i kulturno prilično udaljena od glavnih vektora naših historijskih animoziteta, mirno je pratila ovu dramu koja zapravo oslikava balkansku sramotu s kraja 20. stoljeća. U skladu s tom međuetničkom trpeljivošću, koja dominira kulturalnim pejzažom Pančeva, predstava "P(j)eščanik" je održana u okviru pančevačkog 21. Bijenala umetnosti, koji se ove godine odvija pod kritičkim sloganom "Ispiranje". Po riječima kustosice Bijenala Sonje Jankov pojam ispiranja "može se odnositi na politiku zaborava, na etničko čišćenje, na uklanjanje različitosti te naposljetku i na ispiranje mozga. 'P(j)eščanik' se bavi upravo time, koliko smo zagađeni predrasudama i uobraziljama upisanim u nas kroz školovanje i odrastanje u određenoj zemlji i možemo li se ikada do kraja osloboditi balasta prošlosti na teritorijima i danas prisutnog antagonizma." U tom smislu, ljubavnici u ovoj predstavi sjede u dvije neobično udaljene fotelje, kao da je između njih nepremostiva provalija, dok se u tom prostoru svako malo pojavljuju likovi koji igraju vojnike, direktore, predsjednike i sve ostale koji su nam zagorčali život. On njoj kaže "dajem ti grad", a ona njemu "ti si moj romantični divljak", i to je najdirljivije u ovoj predstavi. Može se reći da u Pančevu "traje lepota sunca do poslednjeg sna", kako je pjevao Branko Miljković, a da li ona može promijeniti sve nas pred novim oblacima koji se gomilaju ne samo na Balkanu, saznat ćemo ubrzo.