Prošli tjedan u Zagrebačkom kazalištu mladih gostovala je predstava Reflektor teatra iz Beograda "Moja zemlja. Šta mladi misle o patriotizmu" – koju su dramaturginja Milena Bogavac i redateljica Jelena Bogavac kreirale u sklopu projekta, odnosno kazališno-edukativnog procesa "Moja zemlja: Omladinsko pozorište kao sredstvo suočavanja sa prošlošću".

"Neki od naših očeva su također učestvovali u ratovima devedesetih. Možete li, ovako kad nas gledate, znati čiji su to bili očevi? Naravno da ne možete. Ni mi sami ne znamo tko su točno naši roditelji bili devedesetih i šta su radili." Tako otprilike glasi replika kojom se – nakon poetsko-žovijalnog uvoda u kojem se dekonstruira široki opseg pojma zemlja – zapravo otvara ključna tema predstave, a to je transgeneracijska trauma nastala zbog nesuočavanja s ratnom prošlošću devedesetih.

Tabuiziranje devedesetih, ili u najmanju ruku nevoljkost da se o njima priča – kako u obiteljima, tako i u školskim programima – na današnjim je dvadeset-godišnjacima očito ostavilo traga i oni su se hrabro odlučili na tom tragu poraditi. Za početak, pričajući o ne-pričanju. U istraživanju devedesetih – prošlosti koja traje zauvek – višemjesečna podrška im je, uz sestre Bogavac, bio interdisciplinarni tim stručnjaka – pravnika, politologa, povjesničara, etnologa, mirovnih aktivista.

Njih sedamnaestero mladih, koji su odabrani na audiciji, dolaze iz različitih miljea i vrlo su heterogenih interesa: studiraju pravo, računarstvo, politologiju, psihologiju, sociologiju, hotelijerstvo, dizajn, dramaturgiju, filologiju, zrakoplovstvo... neki još idu u školu, neki rade. I prvi put su tokom rada na ovoj predstavi saznali o tome što stoji iza pojmova: SAO Krajina, Prijedor, Sarajevo, Srebrenica, Oluja, Omarska, Kosovo itd.

Tekst uglavnom izgovaraju unisono, recitiraju ga zborski, ili pjevaju songove, a povremeno se izdvoji netko s osobnom pričom... Mnogo je prekida, ponavljanja i meta-teatarskih postupaka – autorice će i u programu napisati "ovo je predstava o tome kako smo je pravili". Spomenut će se u predstavi neke intelektualne reference, pa i Brecht. I upravo u tim trenucima autorice posežu za oštrom a duhovitom (auto)ironijom, otvarajući još jedno ključno pitanje: ono klasno.

Apostrofiraju aroganciju građanskog miljea – utopljenog u porodične biblioteke i samodopadnog u odnosu na svoj samorazumljivi pacifizam, kozmopolitizam i druge fine vrijednosti – te paralelno grade poligon za suosjećanje s onima koji su se zbog historijskih naslaga nepravde našli na drugoj strani ideološkog spektra, skupa sa svojom djecom.

I možda je najveća vrijednost ove predstave što je okupila svu tu djecu koja u ovom procesu, zajedno, o svojoj zemlji uče ispočetka. No, jednako je važno i to što nam ona pred kraj – nakon što su "apsolvirali gradivo" – iskazuju, pojedinačno, čega se plaše, što ih muči, što sanjaju noću...

"Moja zemlja" gostovala je u sklopu regionalne turneje koja je prošle godine započela u Sarajevu i Mostaru. Dugi i gromoglasni aplauz kao da je iskazao ne samo zahvalnost nego i želju, to jest potrebu da se sličan projekt dogodi (opet) i u našoj zemlji.

Naime, briljantna i čini mi se prebrzo zaboravljena predstava na istu temu ovdje je bila "Generacija 91-95" koju su sa polaznicima ZKM-ovog učilišta, također na temelju višemjesečnog edukativno-istraživačkog rada, kreirali Borut Šeparović i Goran Ferečec, 2009. godine. Valjalo bi ponoviti lekciju.

U filmu Marka Đorđevića "Za danas toliko", u jednoj od najdirljivijih scena – koja je inspirirana ličnim iskustvom kragujevačke ekipe filma – lik Višnje, na komemoraciji za učiteljicu glume Kiku, govori što je njima značila dramska grupa koju je ona vodila: "To je bila škola u kojoj smo učili ono o čemu nam niko nije govorio, to je bila naša kuća, u kojoj smo mogli uvek da kažemo kako se osećamo i da se ponašamo onako kako se osećamo."

Drugim riječima, tamo im je bio dom, koji je rijetko tko imao u svojoj kući. Samo se u takvim domovima mogu formirati ljudi koji, za početak, znaju prepoznati kako se osjećaju, da bi znali kako djelovati. I samo takvi se osjećaju uzemljeno – u svojoj koži, kući, školi, zemlji i širokome svijetu.