Sudbina Bitefa, avangardnog teatarskog festivala koji je ove jeseni (od 25. septembra do 4. oktobra) 58. put održan u Beogradu, slična je sudbini neobično lijepe djevojke koja je imala tako puno udvarača da se na kraju nikada nije udala. Tih udvarača je 1970-ih i 1980-ih bilo na svakom uglu, od Living teatra, preko ruske avangarde, do Boba Vilsona, a onda ih je naglo nestalo 1990-ih, sa ratovima na Balkanu i sankcijama Srbiji. Od početka 21. vijeka Bitef je pokušavao ponovno pronaći tog avanturističkog umjetnika sa vjetrom u kosi koji će ga zadiviti, i vjerojatno bi u tome i uspio da neprestano nije gledao na krivu stranu.
Bitef se posljednjih 25 godina radije okretao spektaklima, konceptima bez pokrića, općim mjestima angažmana i zakašnjelim ideološkim tezama, nego stvarnoj avangardi. Usput rečeno, zagrebački Eurokaz se u slično vrijeme puno dosljednije držao koncepta radikalnog teatra nego Bitef, koji sam sebe neprestano naziva festivalom novih tendencija. Tako se ovogodišnjim izdanjem Bitef sklupčao opet u nekoj iznajmljenoj garsonijeri malih predstava, džepnih performansa i scenskih predavanja, sa alibi ideološkim temama i programom od deset izvedbi, od kojih je polovica dolazila iz Srbije ili susjedstva.
Ovogodišnji slogan "Sloboda (ne)će spasiti svijet" bio je indikativno neodređen, što je više govorilo o slabosti, nego o borbenosti Bitefa iz njegovog zlatnog doba. U prvom dijelu gledali smo predstavu "Seksualno obrazovanje 2: Borba" Slovenskog mladinskog gledališča iz Ljubljane, zapravo predavanje o slovenskoj partijskoj aktivistkinji Vidi Tomšič i njenom mužu, liječniku Francu Novaku, koji su se kao antifašisti, prije, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata borili za prava žena na abortus. Bila je to zanimljiva prezentacija, ali daleko od bilo kakve scenske imaginacije i elementarnog nivoa Bitefa. Uslijedila je neka vrsta performansa i radionice uz učešće publike pod nazivom "Pravićemo nešto o ratu, rodu i slobodi, zvat će se: Šta bi rekla Čelsi meni" u produkciji grupe Hop.La! iz Beograda.
Uz "Hekuba, ne Hekuba" pariške Komedi fransez, dvije predstave prvog poluvremena Bitefa ipak zaslužuju pažnju. Prva je grčko-njemačka plesna izvedba "Mekšanje" u koreografiji Hristosa Papadopulosa, a druga "Budućnost" u režiji Žige Divjaka
To je priča o stvarnom američkom profesionalnom vojniku, koji je kasnije postao žena, Čelsi Mening, koja je kao zviždačica 2010. razotkrila mnoge tajne američke vojske. Opet isti problem: radionica dostojna studenata dramaturgije, ali ne i predstave u glavnom takmičarskom programu Bitefa. Usput, ako je dokaz "aktivizma" ovogodišnjeg Bitefa zviždačica u američkoj vojsci, što je sa zviždačima sa Balkana, koji su masno platili svoj angažman? Uz predstavu "Hekuba, ne Hekuba" u izvedbi pariške Komedi fransez, neuspjeli spoj Euripidove "Hekube" i današnjeg slučaja zlostavljanja autističnog djeteta, dvije predstave prvog poluvremena Bitefa ipak zaslužuju pažnju. Prva je grčko-njemačka plesna izvedba "Mekšanje" u koreografiji Hristosa Papadopulosa, koja je otvorila Bitef i koja je igrom desetero vremešnih plesača od preko 40 godina željela pokazati da su empatija i solidarnost važniji od samodopadnosti i egoizma.
Druga predstava, "Budućnost", u koprodukciji Beogradskog dramskog pozorišta i Mestnog gledališča iz Ljubljane i režiji mladog i već renomiranog Žige Divjaka, gleda se kao živa slika današnjeg načina života. U njemu se jedanaest i pol mjeseci radi do iznemoglosti a onda se, ako je to uopće moguće, treba dokopati plaže i 14 dana očajnički uživati. Na pozornicu je u tu svrhu dovučeno pet tona pijeska, a ono što gledamo je nakupina glumaca izbezumljenih izraza lica koji na toj plaži, mijenjajući sve moguće položaje i ljubomorno čuvajući svoje kreme i ručnike, žele zaboraviti da uopće postoji išta drugo osim tih dvaju tjedana anestezije i zaborava. Kada sunce potamni i počnu jesenje kiše, ta bulumenta nesretnika otići će sa svih plaža ovog svijeta i ostaviti još veće tone smeća u kome ćemo se u budućnosti svi podaviti.
U drugom dijelu smo gledali stend ap predavanje-performans "ovo je moja istina, reci mi svoju" zagrebačke dramaturginje i kvir aktivistkinje Jasne Žmak na temu njenih seksualnih iskustava te predstavu "Pukotina" Mestnog gledališča iz Ljubljane o dvoje stvarnih klimatskih aktivista koji su pod nerazjašnjenim okolnostima nađeni mrtvi u svom stanu u Engleskoj. Potom je u prostoru neke napuštene ciglane na rubu grada izvedena predstava "Palmasola – zatvorsko selo" u produkciji švicarske grupe KLARA, koja nije ništa više ponudila od već puno puta viđenih prizora u mnogima od egzotičnih južnoameričkih "zatvorskih" filmova kojih smo se u životu nagledali.
Nakon nje je uslijedila predstava proslavljenog redatelja Mila Raua "Antigona u Amazoniji", u kojoj smo slušali riječi iz Sofoklove "Antigone" i preko videa gledali montirane scene naturščika koji glume brazilske bezemljaše u borbi sa policijom. Kao i u predstavi "Hekuba, ne Hekuba", i ovdje se radilo o pretencioznom naglašavanju današnjih društvenih problema tako što će se umjesto autentičnih glumaca i njihove priče ubaciti patos stare Grčke. Na kraju smo gledali trosatnu brazilsko-nizozemsku koprodukciju "Trilogija Snaga kučke – Prvo poglavlje: Nevesta i laku noć, Pepeljugo" o zlostavljanjima, silovanjima i ubijanjima žena u Brazilu, koja je postajala sve morbidnija, pa značajan broj gledalaca nije izdržao do kraja.
Iz odluke žirija da glavnu nagradu, Gran pri "Mira Trailović" dodijeli Jasni Žmak za predavanje-performans "ovo je moja istina, reci mi svoju", kao i da specijalna nagrada "Jovan Ćirilov" ode u ruke predstavama "Seksualno obrazovanje 2: Borba" i "Trilogija Snaga kučke – Prvo poglavlje: Nevjesta i Laku noć, Pepeljugo", može se zaključiti da je ovogodišnji Bitef želio dati do znanja na kojoj ideološkoj strani stoji u rascijepljenom vremenu između starih konzervativnih vrijednosti, srednje struje i novog svijeta duginih boja. Problem su, međutim, teme kojih na Bitefu ove godine nije bilo. U prvom redu su to ratovi u Ukrajini i Palestini, koji danas predstavljaju najgore moguće nasilje i traže aktivistički odgovor prvog reda, naročito na festivalu koji sam sebe legitimira kao angažirano umjetničko mjesto. Takav odgovor Bitef nije dao.
Budući da ovaj festival već dugo nema snage da strpljivo istražuje nove estetske izazove koji će u isto vrijeme nužno sadržavati i etičke poruke, on se ovog puta zadovoljio time da dvaput zamahne zastavom ideoloških poruka. Tako je Bitef, čini se, sam sebi skočio u usta nabacujući bez reda na svoj repertoar političke teme raznog kalibra (zviždači, ekologija, ljudska prava, kapitalizam, seksualnost), ali prešućujući one ratne i svakako najurgentnije probleme. Ipak, tamo gdje je ovogodišnji Bitef izazvao najviše rezervi među publikom su njegovi blijedi uže kazališni dometi. Zato na kraju imaju smisla riječi beogradske kazališne kritičarke Dragane Bošković kako nakon ovog, očito ne baš uspjelog izdanja "Bitef zaslužuju kreatore i ocjenjivače, ako ne stručnije, a ono sa više ljubavi za teatar i za publiku, koja je odrastala, uživala i učila svakog septembra o modernom pozorištu".
