Selo Primišlje, omeđeno Mrežnicom i Koranom, posljednjih je godina ustoličeno kao sjecište popularne kulture. Dva muzička festivala na desnoj obali Mrežnice – Bear stone u julu i Momento Demento u avgustu – privlače na hiljade posjetitelja, pretežno stranaca. Savršeno, kažu, za bijeg od turobne svakodnevnice. Zavučeni u gustoj šumi, uronjeni do pasa u rijeci, na tom komadiću "netaknute" prirode, posjetioci svih sedam dana Momento Demento festivala bez prestanka plešu na elektronsku trance glazbu. Takvo iskustvo plaćaju 300 eura.
Početkom jula i mi smo se priključili gustom prometu između Slunja i Primišlja. Puni automobili domaćih i međunarodnih registarskih oznaka odlazili su se na trodnevni rock festival Bear Stone. Putujući do lokacije, do tržićkog mosta na granici s općinom Tounj, gosti doživljavaju prvi vizualni podražaj. U središtu sela posjetitelje dočekuju distopijski prizori: spomenici rata, uništene, od granata izbušene zgrade u nekadašnoj javnoj upotrebi.
Naše krajnje odredište je smješteno ipak nešto dublje u selu. Desetak godina u sjeni muzičkog i scenskog spektakla povučeno živi stotinjak mještana, što stalnih što povremenih. Zanimalo nas je što oni, kao starosjedioci, imaju od cijele te pompe? Pa baš ništa. U svakom drugom mjestu, u ovakvim masovnim događajima donekle sudjeluje i stanovništvo u okruženju. Ako ti se nešto dešava ispred kuće, možeš imati pregršt koristi, prije svega materijalnih. To ovdje nije slučaj.
Nedeljka Cvijanović iz Primišlja veći dio života provela je u Karlovcu. U penziji se preselila na svoje imanje i počela se ozbiljnije baviti poljoprivredom. Prvih sedam godina je prodavala posjetiteljima voće i povrće. Ovaj festival brendira se kao ekološki i veganski, a u taj se koncept Nedeljkin način proizvodnje i obrađivanja zemljišta sasvim uklapao. Uklapa se i dalje: sve kulture su joj autohtone, ručno ih obrađuje, kopa i ništa ne tretira kemikalijama. Međutim, ovo će biti treća godina otkako joj je odbijen zahtjev za zakup štanda na festivalu. Cijena najma stola je narasla na 1000 eura. Zvala je organizatore prošle i pretprošle godine, ali su je, kaže, odbili bez obrazloženja. Navodno više ne žele njene proizvode: lubenice, dinje, luk, paradajz i paprike.
Ne smije prodavati voće i povrće – Nedeljka Cvijanović (Foto: Sandro Lendler)
- Govore da ja voće i povrće kupujem u trgovini, da smo preprodavci, da tuđu robu prodajemo kao svoju. A ja i ovo što imam ne mogu prodati, kamoli da kupujem. Imam ogromne njive, skoro tri hektara. Mi smo bili od jutra do mraka za tim štandom. Prodavali smo sve što donijeli. Ustajali bi u četiri sata, skupili stvari, ostajali skroz do kasno. Bilo je to jako naporno, poslije toga kloneš, ali šta se radi, bilo je to isplativo. Ali mi više ne možemo ići - objašnjava Nedeljka.
Bilo joj je zgodno što u blizini može ponuditi svoju robu i barem malo osjetiti blagodati sezone. Sada, otkad toga nema, prodaje na magistrali. Govori da je ove godine previše posadila i da neće moći sve prodati. Dugo je radila s kolegom Ninom koji joj je bio od velike pomoći. Susjedi su i svaki dan piju kavu zajedno. Ispričao nam je Nino da su jedne godine na festivalu jedino on, Nedeljka i neki bračni par iz Plaškog ostali ravnodušni na dolazak inspekcije na štandove. Imali su sve papire i ništa nisu krili, kaže.
Tako je izgubljena jedina korist od festivala koju su imali ovi radišni Primišljani. Mještani nemaju niti osnovnu infrastrukturu. Činjenica je da oni, prije svega, i pored tolikih rijeka još nisu zavrijedili vodovodnu mrežu. Usput, jedini su žedni na području Slunja. Vidljivo je i na ovom primjeru da je definicija progresa u mjestima naseljenim pripadnicima srpske nacionalne manjine ponešto drugačija.
- Živicu nam ne obrezuju. Ja obrezujem šta mogu, nema ko drugi. Rasvjete nemamo, po noći se ništa vidi. Put ispred kuće bi trebalo asfaltirati jer spada pod gradski. Tuda svi idu, to praši. Kad mi dovezu cisternu s vodom, ne može se prići mojoj kući koliko je sve zaraslo. Trebam sjeći grane da mogu prići. Službe srede te stvari za festival, ali samo taj dio kod njih. Živimo k'o u kamenom dobu. Ništa bolje ne živim nego što je živio moj djed prije. Još je gore jer nema ljudi. Čekamo pokretnu trgovinu da nam donese vode da kupimo, da se napijemo. Vrela presuše na ljeto. Ovdje dolaze ljudi i kupuju za sitnu paru našu zemlju, upisuju se na tuđe. Meni su za ovu moju kućicu nudili 1200 eura. Besramno - nabraja Nedeljka.
Zapuštena infrastruktura – Aleksandar Čubra (Foto: Sandro Lendler)
Na samoj lokaciji festivala godinama je postavljena željezna kapija. Nalazi se na putu, na čestici koja je u vlasništvu države, opisana kao opće dobro u javnoj upotrebi. Pričaju nam sugovornici da su ljudi, čije su kuće u blizini, bili onemogućeni da priđu tamošnjem vrelu i uzmu vodu.
Predsjednik Mjesnog odbora Primišlje Aleksandar Aco Čubra sa svojih 50 godina jedan je od mlađih u selu. Na želju starijih stanovnika, preuzeo je tu funkciju na prošlim izborima. Govori nam da će Tržić Tounjski dobiti uskoro vodu. To mjesto je udaljeno svega pet kilometara pa se nada da će u tom projektu Primišlje ugledati svoju šansu, da neće biti preskočeno.
- Moj sin se rodio ovdje, ima 17 godina. Kuće koje su tad bile srušene, i sada su u istom ili još gorem stanju. Stalno pišemo Gradu Slunju molbe za uličnu rasvjetu. U 17 godina koliko sam ja ovdje, dobili smo oko kilometar i pol asfalta. Rekli su da će nam iduće godine asfaltirati 500 metara. A ovo je površinom najveći mjesni odbor na području Slunja. Molimo da nam na zimu naspu pijesak. Ljudima ne mogu prići vatrogasci da im naspu vodu u šternu jer je cesta užasna. Grane padaju na put i nastaje problem. Škola je u najboljim danima prije rata imala 750 đaka. Moja ćerka je sad jedina školarka iz Primišlja. Bila je tekstilna tvornica u selu, Vrbenka. Inače smo i selo bez signala. Sad se to malo popravilo. Ali kad krenu vježbe na nedalekom vojnom poligonu, onda ga nema - objašnjava Čubra.
S jedne strane isključeno stanovništvo bez osnovnih životnih uvjeta, s druge partijaneri izvan dodira s realnošću. Iznad svega – profit. Zgodan ukras je i pozicioniranost NATO-ovog vojnog poligona od kojeg su muzički festivali udaljeni svega nekoliko metara, preko rijeke. Doista, to svemu daje još bizarniju dimenziju.
