Ana Rajković Pejić povjesničarka je i znanstvena suradnica na Hrvatskom institutu za povijest – Podružnici za povijest Slavonije, Srijema i Baranje. Autorica je knjige "Dugi ženski marš" (DAF, 2021.) koja se bavi položajem radnica i ženskim aktivizmom u Hrvatskoj između dvaju svjetskih ratova. Nedavno je objavljena njena nova knjiga "Plave kute idu na more. Svakodnevica radnika u Hrvatskoj tijekom druge polovice 20. stoljeća na primjeru tvornice Đuro Đaković" (Durieux, 2024.), o kojoj razgovaramo za Novosti.

U uvodu knjige tvornicu Đuro Đaković opisujete kao giganta koji je "hranio Brod i izgradio tetkinu kuću", istovremeno posve realnu tvornicu i podosta mitsko mjesto. Kako ste odredili fokus istraživanja i je li se on mijenjao tijekom rada na knjizi?

Fokus istraživanja mijenjao se nekoliko puta. Razlog se krije u činjenici da sam naišla na zaista obimnu građu koja me vodila u niz smjerova koji su mi bili zanimljivi. Tako je od prvotne namjere istraživanja načina na koji je tvornica utjecala na svakodnevicu radnika knjiga rezultirala širom analizom, ne samo toga nego i utjecaja koji su tvornice imale na različite oblike modernizacije, poput stanogradnje, a što je itekako nadilazilo tvorničke, samim time i lokalne okvire, pretvarajući ih u važne društvene gigante od nacionalnog značenja.

 

"Nesocijalističke rabote"

Godine 1926. tvornica je dobila prvi veliki posao, izgradnju mosta preko Tise kod Titela. Iako se skoro čitavo stoljeće kalila slika Đure kao radnog mjesta "čvrstih muškaraca", od samih početaka u njoj su zapošljavane i žene, a tzv. namještenice tada su bile u posebno lošem položaju. Kakvi su bili radni uvjeti žena u tvornici 1920-ih i 1930-ih?

Da, tvornica je zapošljava i žensku radnu snagu, prije svega namještenice, ali i u pogonu. Reguliranje ženske radne snage bilo je normirano tvorničkim Pravilima mirovinske ustanove za namještenike, prema kojima su se namještenice mogle zaposliti samo u slučaju da nisu udane. Štoviše, udajom bi gubile posao, ali i pravo na mirovinu. Što se tiče žena u pogonu, one su često za isti posao bile znatno manje plaćene od radnika.

U prva dva desetljeća rada zabilježeno je više štrajkova. Koji su bili najznačajniji štrajkovi tog perioda i što je njima izboreno?

Među najznačajnijim štrajkovima svakako bih istaknula onaj iz 1922., koji je bio obilježen sindikalnim sukobima, što je u konačnici utjecalo i na neispunjenje radničkih zahtjeva, a koji su se odnosili na uspostavu državne uprave nad tvornicom i na protivljenje radu na akorde.

Neovisno o tome, taj je štrajk iznimno značajan zbog odraza na nacionalnoj razini jer se radilo o jednom od najvećih štrajkova nakon proglašenja Zakona o zaštiti države. Također, vrlo je značajan štrajk iz 1935. koji je pokrenut jer je uprava odbijala prihvatiti novi tarifni ugovor. Tijekom ovog štrajka podršku radnicima su pružili i seljaci iz okolnih sela donoseći im hranu. Za razliku od prethodnog, radnici su ovim štrajkom uspjeli izboriti sklapanje ugovora kojim su se regulirale njihove plaće.

Osnovna zadaća tvorničkog restorana u Đuri, osnovanog 1962., bila je pripremanje i prodaja toplih obroka i hladnih jela, ali i prodaja "duvanskih prerađevina i šibica". U ovom se periodu na dnevnoj razini pripremalo oko 35 tisuća obroka

Obnovi tvornice pristupilo se odmah nakon oslobođenja u maju 1945. godine. U ranijem periodu odlazak na godišnji odmor smatran je "opasnim presedanom" – kako se politika prema godišnjem odmoru mijenja u socijalističkoj Jugoslaviji?

U vezi odnosa prema godišnjim odmorima došlo je od velikog zaokreta. Naime, socijalističke su vlasti praksu odlaska na godišnje odmore, kao i općenito odnosa prema slobodnom vremenu, shvaćale kao važan element u kreiranju novog načina života. Ovo je bilo usko povezano s ulogom odmora u povećanju radne produktivnosti, ali i s načinom shvaćanja odmora kao neizostavnog dijela poboljšanja zdravstvenog stanja i sposobnosti radnika.

Na tom tragu, mogućnost odlaska na godišnji odmor smatrala se i odrazom društvenog standarda. Ta je politika urodila plodom jer su radnici već od kraja 1960-ih odlazak na more doživljavali kao svoje pravo, a ne više kao praksu isključivo privilegiranih društvenih klasa. Pritom su veliku ulogu odigrali odbori za odmor i rekreaciju koji su prvotno osnivani u tvornicama, a čiju su ulogu kasnije preuzeli OSIZ-i (osnovne samoupravne interesne zajednice).

Prvi bife u Đuri otvoren je 1955., a u knjizi se dotičete preopterećenosti radnica i radnika u kuhinji, kao i radničkog (ne)zadovoljstva kvalitetom obroka. Koji su bili glavni problemi, a koji uspjesi organiziranja radničke prehrane u Đuri?

Pitanje prehrane bilo je izrazito važno jer se polazilo od teze da samo "uhranjen radnik" može izvršiti svoje radne obaveze. Na tom tragu, pitanju prehrane pristupilo se vrlo sistematično i ozbiljno. Najveći uspjeh u tom okviru zasigurno je osnivanje tvorničkog restorana 1962., čija je osnovna zadaća bila pripremanje i prodaja toplih obroka i hladnih jela, ali i prodaja "duvanskih prerađevina i šibica".

Uspjeh radničke prehrane očituje se u činjenici da je u ovom periodu na godišnjoj razini bilo podijeljeno oko 330 tisuća obroka, dok se na dnevnoj razini pripremalo oko 35 tisuća obroka, pa je tako došlo i do otvaranja dodatnih restorana i do moderniziranja kuhinje. Što se tiče problema, oni su bili posebno izraženi kod radnika u kuhinji koji su se žalili na ponašanje radnika prilikom podjele hrane. Posebno su se isticale pojave poput nediscipline prilikom podjele obroka, ali i razbijanje pribora za jelo i sl. S druge strane, radnici su se žalili na sporost pri posluživanju hrane, kao i na kvalitetu obroka. Valja istaknuti da se nezadovoljstvo javljalo paralelno s rastom standarda, pa su tako i zahtjevi s vremenom postajali sve veći u odnosu na razdoblje kada se posluživalo samo pecivo i pivo.

Što se tiče zdravstvene stanice u tvornici, jedna od tadašnjih radnica izjavila je da se svaki pregled mogao obaviti tijekom radnog vremena, pa nije postojala potreba izlaska iz kruga tvornice radi posjeta liječniku

Analizirate i pojave koje dobivaju etiketu "nesocijalistički", radnička ponašanja koja se sankcionira, poput lažnih bolovanja i alkoholizma. Zanimljiv je primjer objave fotografija tzv. navijača, radnika koju su imali tendenciju ranije otići s posla. Na koje se sve načine pokušavalo suzbiti i mijenjati takva ponašanja radnika?

Poduzeća su oko toga razvijala različite taktike. Jedna od prvih bila je objavljivanje imena radnika, putem tvorničkih novina, koji su kasnili na posao. Međutim, to nije posebno urodilo plodom, kao ni objavljivanje fotografija na kojima radnici za vrijeme radnog vremena spavaju ili pak čekaju pred kapijom kraj radnog vremena. Te poteškoće nikada nisu prevladane unatoč tome što se na njih stalno ukazivalo zbog njihovog utjecaja na smanjenje produktivnosti tvornica. Da su te "nesocijalističke rabote", kako su se nazivale, predstavljale konstantu svjedoči i rečenica iz tvorničkih novina, a prema kojoj već i vrapci znaju za probleme s nedisciplinom.

Đurini radnici solidarizirali su se s borbama za oslobođenje od kolonijalizma diljem svijeta, naročito s Palestincima i nizom afričkih zemalja. U knjizi navodite da je 1978. u Đuri prikupljeno 9.804.600 dinara pomoći za Palestinsku oslobodilačku organizaciju, najveći iznos dotad prikupljen u jednom radničkom kolektivu. Bilježite i novogodišnju želju mehaničara Željka Tijana koji u 1986. želi "više kruha gladnima Afrike", kao i radnice Jelice Gajger koja iskazuje svoju podršku koncertu za djecu u Etiopiji. Kako se takva solidarna praksa u tvornici inicirala i organizirala?

Većina je tih praksi inicirana u sindikalnim okvirima u kojima je postojala komisija za međunarodne odnose. To je vidljivo prema dopisu koji je komisija uputila krajem ožujka 1966. općinskim sindikalnim vijećima u kojemu se navodi kako narod Južnog Vijetnama vodi herojsku bitku protiv kolonijalizma, pozvavši pritom na solidarnost jugoslavenskih radnika u smislu prikupljanja sredstava za lijekove protiv malarije.

Slijedom toga se i putem tvorničkog tiska pozivalo radnike na pružanje moralne i materijalne potpore svim "porobljenim narodima" u njihovim borbama za neovisnost. Stoga su u tvornicama često organizirani prosvjedi potpore, poput onoga iz 1973., kada su radnici Đure Đakovića pružili potporu čileanskom narodu i Allendeu kojega je srušila čileanska vojna hunta.

Autorica u uvodu tvornicu opisuje kao giganta koji je "hranio Brod i izgradio tetkinu kuću"

Od zdravlja do poezije

Značajno je i dugogodišnje postojanje Zdravstvene stanice u tvornici. Što je sve pokrivala zdravstvena zaštita radnika i kako se paleta zdravstvenih usluga razvijala kroz vrijeme?

Kada je 1955. osnovana zdravstvena stanica u Đuri, bila je manje-više orijentirana na sprječavanje ozljeda na radu. S vremenom su se njezine usluge znatno širile, a uključivale su dijagnostičke, stomatološke i laboratorijske preglede. Tomu u prilog ide i činjenica da su se u njoj zapošljavali farmaceuti, stomatolozi, psiholozi i laboratorijski inženjeri. Možda najbolje o tome govori izjava jedne od tadašnjih radnica koja je kazala da se svaki pregled mogao obaviti tijekom radnog vremena, pa nije postojala potreba izlaska iz kruga tvornice radi posjeta liječniku.

Vratimo se još malo na položaj žena u tvornici. Tvornički tisak 1970-ih za pitanja koja se tiču žena navodi da nisu samo ženska, već da se njima treba baviti šira društvena zajednica, a anketa iz 1971. među ženama, koje čine 15 posto radne snage u Đuri, otkriva da se većina osjećala neravnopravno na radnom mjestu. Koji su bili problemi koje su radnice isticale?

Glavni problem koji su radnice isticale bio je vezan uz njihovu dvostruku opterećenost. Isticale su da žene obavljaju niz poslova, ali da istovremeno obavljaju i najveći dio kućanskih poslova. Ovdje se radi o onome što Chiara Bonfiglioli naziva ugovornim odnosom majke radnice. Upravo u navedenom je i jedna od radnica vidjela problem slabe zastupljenosti žena u vodećim strukturama, ističući da je ženi teško odvojiti slobodno vrijeme kada je kod kuće nakon završenog rada čekaju nove obaveze.

Pod Đurom je od 1961. bilo odmaralište u Trogiru, a radnici su osim na ljetovanja išli na zimovanja i na razne izlete tijekom godine. Što je u osiguravanju godišnjeg odmora za radnike funkcioniralo dobro, a koje su bile poteškoće, zamjerke?

Što se tiče dobrih strana, tu svakako možemo navesti dostupnost različitih oblika odmora, od godišnjih odmora do izleta i zimovanja, koji su bili itekako cjenovno pristupačni. Valja reći i da se tijekom godišnjeg odmora vodilo računa o tome da radnici budu aktivni. Tako je OSIZ za odmor i rekreaciju organizirao niz aktivnosti, od škole skijanja do različitih oblika sportskih natjecanja.

Određene poteškoće bile su vidljive tijekom prijava, posebno za zimovanje, kada se članovima OSIZ-a predbacivalo da primaju prijave "preko reda" ili poznanstva. Ozbiljnije poteškoće su se javile od sredine 1980-ih, kada zbog cjelokupne ekonomske situacije radnici sve češće odlučuju ostati kod kuće ili provoditi godišnji odmor u sportsko-rekreacijskom centru Migalovci koji je poduzeće izgradilo nedaleko od Slavonskog Broda.

Prva zbirka radničke poezije "Mi budimo jutra" objavljena je 1982. i literarni je prvijenac Đurine biblioteke. U tvornici su održavane slikarske izložbe, postojao je bibliobus, u specijalnim vozilima za vrijeme radnog vremena puštana je muzika... Kako se na kulturnom polju ogledala uloga radnika kao primatelja i stvaratelja, što se sve radilo u tvornici po pitanju kulture?

Iako se radilo o poduzeću teške industrije, bilo mi je vrlo zanimljivo otkriti kako su kulturne prakse bile itekako zastupljene. Kako mi je rekao jedan od voditelja OSIZ-a za kulturu, jedan od razloga je bio taj što se razvoj kulture u poduzeću nametnuo kao neizostavni dio šireg plana rada, vezan uz produktivnost i viši dohodak radnika.

Istaknula bih rad Radničko-kulturnog umjetničkog društva Đuro Đaković koji je uključivao niz sekcija, od likovne i književne do folklorne. Kroz to društvo radnici su bili primatelji kulturnih praksi, ali i organizirali izložbe vlastitih djela pod vodstvom akademskog slikara Predraga Golla, izdavali vlastita književna djela itd.

Kakvi su bili vaši radni uvjeti dok ste pisali ovu knjigu? Postoji li sustavna podrška i poticaj za rad na ovakvim istraživanjima?

Bez povoljnih radnih uvjeta gotovo je nemoguće istražiti ovako složeno i obimno područje. Što se tiče poticaja, oni dolaze ponajprije iz osobne znanstvene znatiželje, jer područje mog interesa obuhvaća upravo ljude i prakse koji do sada nisu bili predmeti samostalnog istraživačkog područja.

Naime, prednost se kod analize poduzeća davala proizvodnim procesima, pa tako istraživanja nisu bila usmjerena prema analizama radničke dokolice i slobodnog vremena. Iako postoje monografije raznih poduzeća, pitanja vezana uz svakodnevicu tvorničkih radnika uvijek su bila zastupljena samo na marginama.