Poput dugo skrivane sramote odjeknula je ovih dana vijest da 42 posto građana Hrvatske nije lani moglo ni zamisliti putovanje na sedmodnevni odmor, podaci su Eurostata.

Kao, nismo imali pojma. Baš kao što ni sad ne shvaćamo da je taj postotak u međuvremenu, nakon otkidanja inflacije s lanca i daljnjeg osiromašenja izloženijih slojeva društva, zacijelo prešao u natpolovičan iznos. Pokazuje se da "oni" ne spadaju ni u sve uže "mi" koje inače nastupa u ime zamišljene šire javnosti, iste koja se sad iščuđava i dijeli osjećaj socijalne nelagode.

No dobro, da čujemo kako izgleda daljnji eurostatistički kontekst u tom pogledu. Postotak bezodmornih najmanji je u Luksemburgu, očekivano, zatim u nordijskim zemljama – od 7,6 do 10,2 ili 12. Najgore prolazi Rumunjska sa 62,5 posto, a između nje i RH su se na niskobudžetnim granama stisnule i Bugarska te Grčka. Upada u oko da nikakav presudan faktor ne igra činjenica kako je na jugu riječ o tzv. zemljama-destinacijama, govoreći o morskim ljetovanjima koja su ipak općenito jeftinija od planinskih zimovanja.

Stoga bi tamo "dolje" i domaćima odmori trebali biti jeftiniji, ali vidimo i na ovdašnjem slučaju kako to izgleda kad si ne možeš priuštiti tjedan dana brčkanja ni u toplome moru vlastite zemlje.

Za većinu žitelja kontinentalne Hrvatske, jedini način da ljeti uopće vide Jadran, definitivno je zapošljavanje u turističkom sektoru. No s tim u pravilu ne ide ni minimum slobodnog vremena ni volje za opuštanje.

Povrh svega, naročita im zapreka kod samog osiguravanja financijske osnove jest raskorak između cijena artikala većine trgovačkih lanaca u njihovim dućanima na moru i, s druge strane, na kontinentu. I taj nalaz objavljen je u hrvatskim medijima protekli tjedan, te je i on izazvao čuđenje i osudu. Opet, baš kao da nam je to prvi glas. Ipak, cijene u sezoni na moru i dalje na kopnu razlikuju se vidno svake godine, ne tek u ovakvima kriznim, pa ostavimo nešto pravedničke iznenađenosti za ažuriranje godišnjeodmorskih statistika dogodine.