Sjedim s društvom na terasi kafića u Ljubljani. Uz rijeku Ljubljanicu sam. Među ljudima. Pogledala sam "Angele v Ameriki" i dobar kunst mi je, na tko zna koliko dugo, zaliječio neke stare i otvorio neke nove rane. Ako kunst to ne radi, ne valja. Samo ta kratka crtica zasad. Ljudi su oko mene, razgovaraju i planiraju, vole se i prijateljuju, tračaju i otkrivaju da su ljudi stol do njihova – njihovi sunarodnjaci.

Neka se tiha nelagoda i samoprijegor izmiješaju gotovo istovremeno. Ovdje svi poznaju sve, na ovaj ili onaj način, povezani smo kao elektroenergetski sustav stare Juge, dalekovodima razvedenima duž našeg krša. Ali ljeto i kratki odmor ili proputovanje na daljnju destinaciju, taj osjećaj nelagode rješavaju učas, jer se već dešava nešto drugo, neki prolom oblaka zbog kojeg pokisnuli vrabac slijeće na našu terasu i zalizana perja i napete braduše pjeva o svojim nevoljama kako Maria Callas u najboljim danima.

- Mislim da pjeva o tome da mu je netko ulio vodu u ručak – komentiram suputnicama.

- Sigurno! Pogledaj ga kako jadan izgleda – odgovaraju mi.

Ljeto je i sve je na nogama. Buka iz centra grada probija se kroz sve nas. Ne čujem svoje misli. Oko mene sve samo struže, klapa, kapa, stoji na mjestu načas, pa se uz psovku opet pokrene. Mašine iznad glava rade, rashlađuju sobe i vodu kapaju direktno nama na glave. Sunce grije poput ringa staklokeramike, a mali psi glume asesoare pod rukama. Vremena su takva da moraš nositi nešto što hoda na četiri noge.

Toplinski val je prevalio ovaj dio kontinenta, i svoju grivu sad razgrće negdje gdje ću, kako stvari stoje, biti krajem kolovoza. Poslom. Od oduševljenja da ću prvi put posjetiti Grčku, jer sam nekim svojim dalekovodima davno povezana i na nju, ukucavam u Google pojam Larisa. Ako nam je s ove strane već sad ovako gadno, kako li će tek biti za mjesec-dva južnije.

Netko kao recenziju grada piše: "You only go to Larisa to die of a heatstroke." Donosim donekle svjesnu odluku da o tome neću misliti, ali otvaram Temu i naručujem dva mala prijenosna ventilatora na USB pogon. Električnom bogu, litijskoj bateriji, kome god sad već, u ruke, pa šta bude. Razmišljam i o analognim rješenjima tipa ventula, ali neki se komad papira uvijek nađe pri ruci.

Ljeto.

Obožavala sam ljeto kad sam bila dijete. Nitko ga nije volio kao ja, rana plivačica, koja bi se s prvim danom kraja vrtićke ili školske godine u rijeci ili moru pretvarala u malu žabu. Moj se otac pobrinuo da brat i ja odmah naučimo plivati, kako bi on mogao pauze od soli tući na balotaškim terenima. Bilo to na splitskom platou Žnjana ili na maloj šljunčanoj plaži uz Čikotin most na Cetini. Brat bi u maloj kožnoj torbi nosio opremu za ribolov, a ja bih se sa šugamanom za plažu, u novim plavim boroletama, šlepala uz njega ili uz neko stablo taman toliko visoko da nam da malo hlada. Na povratku doma, otac bi šutio, mi bismo spavali, i pratili dalekovode za koje nam je jednom prije, kad je bio nešto razgovorljiviji, ispričao da se vuku stotinama kilometara daleko prema jugu.

Naša prva zgrada, na Lokvama, kad je se sad prisjećam, bila bi sva rastvorena. Južna i sjeverna strana tako prohodna da bi jato ptica bez problema moglo proletjeti kroz nju i neokrznuto poletjeti prema Bračkom kanalu. U kasna popodneva, poslagali bismo se pod alepskim borovima koji su je okruživali, slušali vijesti Radio Splita iz didova tranzistora: država se raspada, ne raspada, bit će rata, neće ga biti, ovaj-onaj saziv ovog-onoga, pobjednik Splitskog festivala, ozonske rupe iznad Australije… Nema teme koju spikerica ne bi pokrila i onda otvorila forum stanovnika ulice. Dida bi ga iznio na zidić nakon popodnevnog odmora i pričekao svoje društvo: kućanice i radnice koje su taman završile s pranjem ručnika, kostima i kupaćih gaća, sve na ruke. S njih bi, na naše glave, kapala voda, ponekad i smola, i neka reska tišina izduranoga dana.

Žene iz moje ulice nikad nisu prestajale raditi. Bila je stvar prestiža nakupiti nekoliko godina neiskorištenog godišnjeg i hvaliti se time kako se sve stiže i bez odmora, ili kako te poslovođa prisilio da sad odradiš sve, pa si tri mjeseca u komadu na godišnjem. Sjećam se i da je moj otac to uspio izvesti jedne godine, jer je nekoliko godina prije bio – neumoran. Toliko je dugo bio na godišnjem da je uspio prvi put u životu pustiti bradu i iz nule, drvenarijom obložiti hodnik stana, napraviti zidni ormar i police, i natjerati mater da u očaju zavapi kad će više na posao. Sve na nekih trideset Celzijevih stupnjeva plus minus.

Nitko se nije zapravo odmarao tad, činilo se. I jedino čega smo se ljeti bojali zapravo bio je borov prelac u gradu, i poskok na selu. Ali imali smo strategiju za oboje: neki štap koji bi na brzaka iščupao iz prvog žbunja, ili histerični urlik koji bi nas kao raketu lansirao u galop, i mi bismo opet uskoro bili na proverbijalnom konju.

Ljeto i ja polako smo se razišli. Povlačili smo se jedno pred drugim u nekom nizu malo slabije ispletenom od onog vijesti s Radija Split. U našoj stvarnosti, onoj odrasloj, više nije bilo romanse.

Prvo je došao život ispod ploče. Ništa ne zagrije glavu kao kuća bez krova. Krov je s vremenom bio postavljen, ali neke unutarnje crte već su bile povučene i ljeto se, zajedno s morem, malo povuklo. Potom je došla prva plaća. Ljeto je za nas, generaciju do maločas bezbrižnih, ali uskoro strukovnih i rano penzioniranih roditelja, bilo radno i banja je bila stvar prekomjernog rastezanja. Potom je došao period tuge. On je ljeto pretvorio u melankolični prodor, vrijeme kad sam mogla biti kreativna i eto me sad vama tu. Zatim se ukazalo ljeto u gradu, na kontinentu, jer nema tko nije rekao da je Zagreb najljepši ljeti. Isprobala sam i shvatila da to nije život ispod užarene ploče, to je život na užarenoj ploči, i pritom si potpuno sam. Potom su došle vijesti, prave vijesti, i nikad, dok sam živa neće sići s naslovnica u raznim oblicima: dezertifikacija, deforestacija, proboj aridne klime u našu mediteransko-oceansku, energetsko siromaštvo koje u prijevodu znači da što imaš manje para, veće su šanse za ljetnu ili zimsku smrt u neljudskim uvjetima… I ova zadnja, pad elektroenergetske mreže na ozbiljniji dan toplotnog udara, jer treba rashladiti jednu po jednu turističku jedinicu.

I da, i ja, kad izlazim iz svoga stana u podnevnu šetnju, a asfalt je pregrijan, podignem svog terijerčića do sljedeće hladne oaze…

Ali ipak, iz ženske perspektive govoreći, pakleno je vruće, ali najpaklenije je ipak ljeto doma, s obitelji, volio ih ne volio. U bilo kojem gradu. Vrti jednu mašinu, drugu, treću, peri lonac, pijat, teću, ne okreneš se, čitavo ti je ljeto prošlo u kućanskim poslovima. Zato već desetak godina unazad govorim: hoću neko ljeto da mogu kao gospođa okolo, bez straha da me pokosi još jedna od obaveza. I još mi se nije dogodilo. Ali tko zna, možda ove godine, ako ne bude bio još neki od izvještaja ili projekata nas koji živimo od izvještaja do projekta.

Dotad, kao Callas u najboljim danima, uzimam šta uzeti mogu, nešto nostalgije i tvrde nade da me pogura da zapjevam mokre glave pod klimom iz Ljubljane!

 

P. S.

Pogledajte "Angele v Ameriki" u Slovenskom mladinskom gledališću, ako za to imate para i prilike. Traje šest sati, ali dugo nisam pogledala predstavu koja je, kako je rekla jedna od suputnica, čista radost stvaranja.

Također, uzmite za ljetno štivo, ali zapravo životno, i pročitajte roman "Strvinari starog svijeta" Tee Tulić. Čestitke još jednoj šampionki!

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.