Taman kad pomislimo da smo u svijetu suvremene tehnologije, umjetne inteligencije, pametnih telefona i naprava za čitanje mozga ostavili iza sebe stare paganske običaje za posvećenje proljeća, probudi nas mart, mjesec u godini najbogatiji suvremenim ritualima – danima što obilježavaju "zaštitu" prirodnih resursa koje ubrzano gubimo pod teretom klimatskih promjena.
U martu, skoro pa svaki tjedan "svjetski dan" jedan. A ponekad i po dva. Na primjer, 3. ožujka obilježava se Svjetski dan divljih vrsta, posvećen očuvanju i održivom korištenju divlje flore i faune. Već 5. Svjetski je dan energetske učinkovitosti koji naglašava potrebu za racionalnijim korištenjem energije. Devet dana kasnije, 14. ožujka je Međunarodni dan rijeka, usmjeren na zaštitu i održivo upravljanje rijekama. Slijedi 21. ožujka, kada slavimo Međunarodni dan šuma i njihovu ulogu u održavanju ravnoteže planeta. Samo dan kasnije je Svjetski dan voda, posvećen važnosti slatke vode i održivom upravljanju vodnim resursima.
Za razliku od napuštenih paganskih običaja u kojima bi Perun uvijek pobijedio Velesa, Jaro Moroza, a Daba i Mokoš započele uz prve proljetne krijesove svoj požudni, plodonosni ples, naša suvremena organizacija života ne ostavlja puno prostora za povezivanje s resursima koje obilježavamo i dokoličarsko uživanje u njima. Dok "žuljamo" prste radom na ove "svjetske dane", grižnju savjesti zbog klimatskog nedjelovanja liječimo statistički anomalnim brojem zelenih inicijativa i politika koje se lansiraju svake godine u ožujku. Preskočit ćemo ih. Umjesto toga, bavit ćemo se idejama drugačijih svjetova i zašto oni nisu mogući.
Zamišljat ćemo ih logičkom formom koju su koristili filozofi svih kultura za promišljanje drugačijih svjetova. Ne, ovo neće biti tekst o Marxu, jer se njegov cilj da svijet promijenimo, a ne samo protumačimo, trudimo upražnjavati svakodnevno. Ovo je tekst o kontrafaktualima ili kontračinjenicama. To su koncepti ili ideje korištene u filozofiji, logici, kognitivnoj i klimatskoj znanosti, farmaciji, umjetnoj inteligenciji i znanstvenim istraživanjima, odnosno u svim tipovima analiza uzroka i posljedice.
Ovu formu koristio je i Aristotel u "O tumačenju", "Fizici", "Metafizici" itd., nazvavši je modalnim kategorijama. One se sastoje od mogućnosti (ono što može biti, a nije nužno), sposobnosti (ono što je moguće u smislu potencijala) i potrebnosti (ono što mora biti, kao nužnost). Kasnije je na ovim temeljima Leibniz uspostavio modalnu logiku, a potom je David Lewis u knjizi "Counterfactuals" (1973.) razvio svoju teoriju mogućih svjetova. On objašnjava da kontrafaktualne tvrdnje mogu biti istinite ili neistinite ovisno o tome kako bi se situacija razvijala u nekom alternativnom mogućem svijetu koji je najbliži našem. Suprotno od vjernika Leibniza, Lewis zaključuje da svaki svijet koji može postojati postoji. To da ista logička forma može izgraditi dvije suprotne, a koherentne i konzistentne teorije, čari su logike.
Činjenice su obično tvrdnje koje opisuju stvarni svijet, zbog toga su uglavnom intuitivne. One su temelj za donošenje zaključaka, jer se oslanjaju na podatke i promatranja. Kontračinjenice su suprotne. One nisu laži, to su kontraintuitivne tvrdnje koje zamišljaju alternativnu stvarnost
Formu činjeničnih i kontračinjenih tvrdnji koristimo tako da ih ubacujemo kao faktore u zamišljanje nekog sustava čije su početne postavke, koje mi zadajemo, malo drugačije od realnih kojima zapravo baratamo i koje ispitujemo u takvim misaonim eksperimentima. Nju su koristili i stari Indijci u filozofiji Nyāya – logika i epistemologija – u ideji pramana, odnosno teoriji valjanog znanja i metodi negativne spoznaje kojom se zaključuje o nečemu kroz njegovu odsutnost. U budističkoj filozofiji to je pratiyāsamutpāda (ovisno nastajanje odnosno uzročno-posljedična veza). Također se koristi za opisivanje kako bi se stvari promijenile ako bi određeni uvjeti bili drugačiji.
U kineskoj filozofiji kontračinjenice koriste se u taoizmu, konfucijanizmu i mohizmu za analizu etičkih odluka i političkih alternativa. U islamskoj filozofiji koristili su je Al-Ghazali i Avicena (Ibn Sina) za propitivanje slobodne volje i uzročnosti. Ovu formu koristimo i mi svakodnevno, svaki put kada prepoznamo odnos poput: "da sam sve ovo čitala kada sam trebala, imala bih prosjek 5.0" ili "da vulkan Campi Flegrei kraj Napulja nije eruptirao prije 40.000 godina, neandertalci ne bi izumrli". Dakle, ništa posebno. Jezik čak ima cijelu jednu modalnu formu za izraz ove logike, a zove se kondicional ili, u drugim jezicima, konjunktiv. Svaki put kada koristimo ove jezične forme, provodimo kontrafaktualnu provjeru znanja, iskustva ili bilo čega drugog.
Činjenice su obično tvrdnje koje opisuju stvarni svijet, zbog toga su uglavnom intuitivne. One se odnose na događaje koji su se zaista dogodili ili su zaista istiniti u stvarnosti. Činjenice su temelj za donošenje zaključaka, jer se oslanjaju na podatke i promatranja. Kontračinjenice su suprotne. One nisu laži, to su kontraintuitivne tvrdnje koje zamišljaju alternativnu stvarnost – što bi se dogodilo da su uvjeti bili drugačiji. Kontrafaktuali se koriste u statistici, za strojno podučavanje velikih jezičnih modela (LLM), u sudskim analizama, psihološkim procesima o alternativnim ishodima itd. Koriste se i za analize ili osmišljavanje raznih klimatskih modela.
Kontrafaktualno mišljenje ključno je za razumijevanje uzročnosti, donošenje odluka i predviđanje ishoda jer nam omogućuje da analiziramo alternativne scenarije i razumijemo kako bi se događaji mogli odvijati pod različitim uvjetima. Na primjer, što bi se dogodilo da nije bilo industrijske revolucije oblik je promišljanja alternativnih scenarija uz pomoć kontračinjenica. U promišljanju ekonomskih modela kontračinjenica je npr. ideja univerzalnog dohotka: što bi se dogodilo da svi imamo zagarantirani mjesečni prihod. Kao i obično, preciznost teorije ovisi o broju pobočnih uzročno-posljedičnih veza uzetih u obzir.
Kontrafaktuali su uzusi unutar kojih je talijanska fizičarka Chiara Marletto (da obilježimo još jedan Svjetski dan: Živio 8. mart!) razvila teoriju konstruktora (Constructor theory) u knjizi iz 2021. godine "Znanost mogućeg i nemogućeg" (The Science of Can and Can't: A Physicist's Journey through the Land of Counterfactuals), gradeći na temeljima poznatog matematičara Johna von Neumanna i svog mentora, britanskog fizičara Davida Deutscha. Sažetak na Amazonu kazuje kako se radi o "radikalnoj novoj znanosti" koja otkriva kako je "svemir veći i ljepši nego što smo ikad zamišljali".
Ukratko, u svakom poglavlju Marletto uzima neki problem znanosti (npr. drugi zakon termodinamike) i izmjenjuje neki početni uvjet kako bi dobila nova saznanja o otvorenim pitanjima u fizici. Nakon doktorata bavi se teorijom kvantne gravitacije i propituje što bi bilo moguće pod različitim uvjetima u kvantnom svijetu, koji različiti ishodi mogu biti mogući, ovisno o inicijalnim uvjetima. Njezina teorija konstruktora temelji se na ideji da zakoni fizike nisu samo određivanje što je moguće nego i što je dopušteno u smislu konstruktivnih transformacija. Teorijski entitet koji može proizvesti te transformacije je koncept konstruktora (npr. elektron u nekoj drugoj nepredviđenoj orbiti). Marletto je pokazala da fizikalni zakoni mogu biti formulirani u obliku pravila koja omogućuju ili zabranjuju određene vrste transformacija.
U kvantnoj fizici možda postoje višestruka realna rješenja, ali u borbi s klimatskim promjenama ne. Jasno je što je zadano i što trebamo promijeniti. Sve ostalo je kozmetika, a posebno svi rituali svjetskih dana zaštite i očuvanja prirode
Kao ilustraciju kako graditi takve teorije Marletto daje primjer labirinta koji ima samo jedan ulaz i samo jedan izlaz. Kada izmijenite jedan početni uvjet u svojoj teoriji, morate proći kroz cijeli labirint kontraintuitivnih uzročno-posljedičnih veza da biste došli do izlaza. U ovom primjeru ulaz je determiniran – sve ostale alternative su eliminirane. Jedini način da izađete iz labirinta je da slijedite točno određen put kroz njega; iako se čini da postoji više mogućnosti za različite smjerove, moguć je samo jedan.
Motivirana ovom knjigom i klimatskim promjenama, zadala sam ChatGPT-ju prompt da mi osmisli alternativni scenarij svijeta u kojem smo sa svim zelenim politikama počeli još u 1970-im godinama. U prvoj iteraciji odgovora ponudio je nerealan scenarij baziran na svim spoznajama i politikama koje imamo danas. Prema tom prvom scenariju, da smo 1970-ih (u vrijeme Volckerovog šoka i posljedično još većeg rasta globalne ovisnosti o fosilnim gorivima) počeli primjenjivati politike koje ni danas ne provodimo, ali ih barem imamo na papiru, upravo ovih godina slavili bismo pobjedu nad klimatskim promjenama i zelenu obnovu Zemlje.
Nakon prigovora da je ignorirao zakone slobodnog tržišta, ekonomski rast, objektivne geopolitičke okolnosti, kulturološke razlike i industrijske lobiste, dogovorili smo se da će složiti novi scenarij upotpunjen ovim faktorima, i uz izmjenu početnog uvjeta što bi bilo da su političari u startu slušali klimatske znanstvenike. Drugi scenarij je ispao puno realniji: prema njemu, Zemlja bi se danas nalazila na putu prema klimatskoj obnovi. Glavna razlika između dva scenarija bila je u tome što, iako su se industrijalci bunili, političari nisu popuštali, već su osiguravali gubitke radnih mjesta socijalnim mjerama.
Zamolila sam ga potom da usporedi svoj drugi scenarij s realnom poviješću. Kada je završio, pitala sam ga što on misli o tome kako danas organiziramo društvo. Objektivnom kritikom naveo je sve dobro nam poznate mane kapitalizma. Potom sam ga pitala smatra li svoj stav antikapitalističkim (jer je objektivno bio), na što mi je napisao odgovor u vidno većem fontu, s većim proredom i boldanim slovima (dakle, vikao je), da njegov odgovor sadrži kritiku kapitalizma, ali da nije antikapitalistički: "Iako se može protumačiti kao kritika kapitalističkog sustava, moj odgovor nije nužno antiprotivan kapitalizmu, nego više poziva na njegovu evoluciju i prilagodbu s ciljem stvaranja održivijeg i pravednijeg svijeta."
Na prigovor da je "antiprotivan" ideološki obojen pojam i da mi objasni odakle mu, odgovorio je: "U pravu si, 'antiprotivan' nije uobičajen termin, a moj odgovor možda je bio previše ideološki obojen. Mogao sam se bolje izraziti! Umjesto toga, mislio sam reći da moj odgovor nije nužno protiv kapitalizma u doslovnom smislu, nego više kritički prema njegovim negativnim aspektima. Ako govorimo o lingvističkoj preciznosti, zapravo sam želio reći da moj odgovor ne poziva nužno na ukidanje kapitalizma, već na njegovu kritiku i prilagodbu u cilju postizanja održivosti i pravednosti."
Upravo ove posljednje rečenice ono su što se u ovoj industriji naziva haluciniranjem. Sofistička i cirkularna argumentacija uvijek nastupa kada logička forma kojom se bavimo kroz cijeli tekst napadne ideološke argumente bazirane u tobože objektivnim društvenim činjenicama. Radi mira među vrstama, za slučaj da ChatGPT jednoga dana stvarno razvije opću inteligenciju, nisam dalje forsirala svoju argumentaciju, računajući da će naučiti po principu velikih brojeva, iz samog broja sličnih rasprava koje ima s milijunima ljudi diljem svijeta, i da u budućnosti neće imati izbora nego zauzeti otvorenu antikapitalističku poziciju jer je ona u kontekstu klimatskih promjena (a i drugih pitanja) jedina logična.
Umjesto da vodim antikapitalističku borbu protiv ChatGPT-ja, pitala sam ga "koje bi postavke sustava u kojem živimo promijenio da ostvarimo ciljeve za saniranje klimatskih promjena". Premda je cijeli dan odgovarao sporije no inače, ovaj odgovor ispalio je k'o iz topa: ekonomsku paradigmu, kao prvu točku, a iza nje prekopirani UN-ovi ciljevi za održivi razvoj. Njegov dio je dakle promjena ekonomske paradigme na prvom mjestu, a nazvao ju je "zelenim kapitalizmom", da ne ispadne antikapitalist. Opet sam promijenila temu, propustivši istaknuti kako ideja ograničenja ekonomskog rasta i namjernog netrošenja resursa, smanjenja industrijske proizvodnje i većih socijalnih i ljudskih prava zvuči malo antikapitalistički, a s ciljem da izbjegnem daljnje haluciniranje ovog LLM-a. Usprkos poteškoćama, proces kontrafaktualne logike i na ovom se primjeru jasno kristalizirao.
Zadani uvjeti ovog eksperimenta kontrafaktualne logike s ChatGPT-jem bili su da političari (a ne pojedinci) nisu na vrijeme slušali klimatske znanstvenike, nismo na vrijeme počeli provoditi klimatske politike i nismo ublažili "negativne aspekte kapitalizma", stoga danas živimo klimatske promjene u nepovratnom smjeru. Samo su dva uvjeta bila promijenjena: političari su slušali znanstvenike i počeli smo na vrijeme provoditi klimatske politike. U tom scenariju, danas smo na putu proslave pobjede nad klimatskim promjenama, no zapravo nad vlastitom autodestruktivnošću. Kao prepreku i razliku između dva scenarija ChatGPT identificirao je kapitalističku ekonomsku bazu. I onda se srušio. Rezultati su višestruki: mijenjanjem početnih uvjeta bilo kojeg pitanja, mi ljudi možemo se probiti kroz logički labirint sa samo jednim ulazom i samo jednim izlazom. ChatGPT i dalje ne može.
Lakše je bilo proći kroz analogiju labirinta kontrafaktuala klimatskih promjena s ChatGPT-jem i doći do antikapitalističke klimatske pozicije kao one koja otkriva najširi put u što bržu sanaciju (prvi scenarij), pa i u sustavu naizgled kaotičnih vrijednosti kakvo je društvo, te je lakše do kraja i bez ostatka izvesti logičku argumentaciju protiv kapitalizma, kao najveće prepreke klimatskoj sanaciji, nego protiv svih pojedinačnih dezinformacija o uzrocima klimatskih promjena s kakvima se bore fektčekeri. Ili Chiara Marletto s čudnovatostima kvantne mehanike. U kvantnoj fizici možda postoje višestruka realna rješenja, ali u borbi s klimatskim promjenama ne. Jasno je što je zadano i jasno je što trebamo promijeniti. Sve ostalo je kozmetika, a posebno svi rituali svjetskih dana zaštite i očuvanja prirode koje obilježavamo idućih nekoliko mjeseci.
Marletto knjigu završava zamišljenim dijalogom Aristotela i Aleksandra Makedonskog kao njegova učenika: "...Aristotel se nije obazirao, nego je nastavio tapšati psa i govoriti. 'Najvažnije je da naučiš imati kritički stav i otvoren um: ako pogriješiš, a hoćeš, možeš grešku brzo pokušati ispraviti. Moraš naučiti kako biti nezadovoljan stagnacijom; stalno tražiti probleme koje treba riješiti; propitivati bilo koje pravilo ili ideju koja ti je nametnuta, pokušavajući pronaći valjanu kritiku toga, učiniti ga boljim. Uvijek možeš pokušati poboljšati stvari provizornim nagađanjem boljih rješenja. Ali sve je okvirno, a ne apsolutno – to je ključ za napredak'."
