Kašnjenje u donošenju Nacionalnog energetskog i klimatskog plana (NECP) za razdoblje do 2030. godine bilo je Europskoj komisiji u dva navrata razlogom izricanja opomene Hrvatskoj, tj. njezinoj vladi. No sad je taj dokument, značajno ažuriran u odnosu na lanjsku verziju, konačno u procesu javnog savjetovanja s rokom do 12. prosinca. Nije da se javnost nešto posebno jagmi za unosom komentara i sugestija, ali problem nepopularnosti te vrste formalne društvene rasprave, uslijed kroničnog neobaziranja vlasti na nju, ionako je neka druga tema, i svakako već poznata. U prvih tjedan dana registriran je tako u pripadajućoj rubrici na internetskom servisu e-Savjetovanja tek jedan upis.
Ipak, procedura usvajanja dokumenta ide polagano svom epilogu, a Europi se navodno žuri, uslijed suočavanja s dramatičnim klimatskim promjenama kod kojih pitanje energetike zauzima jednu od najvažnijih pozicija. Pritom s Hrvatskom nije toliki problem ovo kašnjenje; gotovo polovica država EU-a zaprimila je istu europsko-komisijsku opomenu. Nije to ni zacrtani obavezni cilj od 42,5 posto obnovljivih izvora (OIE) u cjelokupnoj potrošnji energije. Načelno je RH po tome već u europskom vrhu, ako se u obzir uzme iskorišteni hidroenergetski potencijal koji po konzervativnim podjelama također spada u obnovljivce. Po suvremenim znanstvenim uvidima, pak, popratna ekološka šteta koju uzrokuje njihova gradnja i postojanje u tom smislu neopozivo ih diskvalificira.
Zanemarimo sad i činjenicu da je gotovo sav taj proizvodni hidroenegetski kapacitet u funkciji još iz vremena SFR Jugoslavije. Nova se, odcijepljena Hrvatska iskazala u tom kontekstu ponajprije forsiranjem malih hidroelektrana (MHE) s ukupno prilično niskim udjelom produkcijske snage, a o kojima ćemo ovdje reći još ponešto. No glavni problemi hrvatske energetike, u svjetlu ekologije i suprotstavljanja klimatskom poremećaju, leže drugdje – ne tamo gdje nešto već proizvodimo, nego ondje kamo još nismo pravo ni krenuli.
Imamo dvostruko manje ugrađenih solara od Slovenije, deset puta od Mađarske i 130 puta od Njemačke, iako RH raspolaže, kao što navodi portal Energetika-net, s 30 posto većom insolacijom od tih zemalja
Ističu se tako neugodne statističke pojedinosti u vezi s mizernim udjelom energije iz OIE-ja u prometu i transportu od svega pet posto, s čime smo na samom europskom dnu – doslovno zadnji. Ako se zna da je upravo promet globalno jedan od najvećih generatora emisije klimatski pogubnih stakleničkih plinova, biva jasnije o kakvom je plasmanu riječ. Oko 95 posto hrvatskog prometa, naime, pogoni se naftnim derivatima i plinom, a tekuća biogoriva drže jedva četiri postotka. Razlog je, između ostalog, to što u njegovoj strukturi preko 90 posto zauzima cestovni promet, dok je željeznički otprilike tri i pol puta manje zastupljen i od zračnog prometovanja.
Jednako loše stojimo s iskorištavanjem solarne energije, pa smo ukupno s oko jednim gigavatom instalirane snage i tu na začelju EU-a. Imamo dvostruko manje ugrađenih solara od Slovenije, deset puta od Mađarske i 130 puta od Njemačke, iako RH raspolaže, kao što navodi portal Energetika-net, s 30 posto većom insolacijom od tih zemalja. Jači smo samo od Latvije, Malte i Luksemburga, mada nije poznato jesmo li ove godine možda preskočili i Estoniju. Slično je Hrvatska suzdržana i kad je posrijedi geotermalna energija, tek odnedavno doživljena malo ozbiljnije. No i tu se najviše očekivanja polaže na privatno-poduzetnički sektor, a njemu treba osigurati pouzdano uključenje na opću mrežu.
Hrvatska po novoj varijanti NECP-a mora uložiti preko dvije milijarde eura za integraciju OIE-a, po definiciji veoma heterogenog porijekla i profila, u mrežu za prenos i distribuciju električne energije. Za usporedbu, radi se o iznosu koji ćemo uskoro izdvajati svake godine za Ministarstvo obrane RH, po zahtjevu NATO-a. Svejedno, ne smije se zanemariti dosadašnje loše iskustvo s oslanjanjem na privatnike u energetici. Silan je novac u ovom stoljeću potrošen na povlaštene cijene garantiranog otkupa njihove vjetroenergije, sve o izravnom trošku potrošača, a da nam to nije donijelo procvat OIE-a.
Još teže podnošljiv efekt imalo je pripuštanje biznisa, odnosno tržišta, u područje MHE-a i bioenergana. Potonje su izazvale čitavu pošast sječe zdravih šuma radi dobivanja tobože ekološkog goriva, dok su MHE-i izazvali neku vrstu osipa na hidrološkoj karti Hrvatske, s desecima realiziranih i planiranih pogona na rijekama i potocima. O tome smo objavili jedan iscrpniji članak u prošlom broju Novosti, ali ovdje treba ponoviti da se i ta devastacija već ugroženih prirodnih resursa i javnih financija zbiva pod izlikom ekološkog zaokreta u energetici. Službena politika služila je takvom imidžu MHE-a bezrezervno u korist, a dugo vremena to je činila i ona europsko-unijska. Tako ih nekritički tretira i npr. svepopularna Vikipedija, u članku naslova "Male hidroelektrane".
S druge strane, razvoj energetske demokracije, ili demokratizacija energetike, i dalje se odvija indikativno presporo, iako razmjerno najbolju proizvodnu perspektivu teoretski imaju baš solari na obiteljskim kućama, kao i oni u posjedu lokalnih energetskih zadruga. Nešto se u tom smjeru pomaklo od ulaska Hrvatske u EU, ali proces širenja takve energetike nailazi na fatalne administrativne i proceduralne zapreke. Običnom svijetu nije otežano samo priključenje i plasman viška energije, nego i kupnja solara, ishođenje dozvola, instaliranje pogona.
Otprilike tome nalik biva i energetska obnova kuća te privatnih i javnih zgrada. No prilagođeni NECP barem deklarativno iskazuje hvalevrijedan energetsko-politički zaokret, kad govorimo o iskazanim ciljevima. U prošloj, lanjskoj verziji bio je zacrtan svega jedan gigavat snage u solarima do kraja desetljeća – onoliko koliko je dosegnuto već ove godine, kao što smo rekli. Sad se cilja na gotovo 2,4 gigavata, iako i to djeluje skromno u poredbi s navedenim europsko-unijskim kontekstom. Promet stoji bolje, znamo li da je do 2030. tamo planiran udjel OIE od 24,6 posto, ili gotovo četvrtinu korištenoga goriva, odnosno deset puta više negoli danas.
Ostaje nepoznanica hoće li Hrvatska smoći energije da provede takav energetski manevar s pravednijim odnosom spram proizvodnje i sredstava za nju. To bi neizbježno značilo izmicanje ovećeg dijela profita onima primarno komercijalnim igračima na sceni, dakle poduzetnicima, a nerijetko i špekulantima kojima državna politika omogućuje priliku za lako ubiranje zarade. Država bi potom morala iznaći sredstva za integriranje OIE-a, kao i za prodor biogoriva u cestovni promet. Instaliranje solara na krovovima građana i njihovih zadruga trebalo bi postati neusporedivo lakše, umjesto da javni natječaji za dodjelu EU-potpora budu u tome pretežno alibi za vlast.
Globalna kretanja, međutim, ne idu nam u tom pogledu na ruku, i tako već neko vrijeme. Nije to samo Donald Tramp; Francuska je prije pola godine jednostrano odbacila obavezujuće postotke OIE-a. Sve ekonomske, zdravstvene, sigurnosne, geopolitičke krize u ovom krizno prebogatom desetljeću iskorištene su za guranje povratka fosilnih goriva na ranije pozicije, kao što je poduzeto i s ekološkim mjerama u agraru, kad je riječ o pesticidima ili GMO-u. To se pokazalo i na nedavnoj klimatsko-političkoj konferenciji UN-a u Bakuu, pod nazivom KOP 29, kao što su nas upozorili, primjerice, iz aktivističke organizacije Corporate Europe Observatory. Ruski plin i nafta istisnuti su s europskog tržišta u golemoj mjeri, a nadomjestili su ga američki, norveški i arapski, te sve više azerbejdžanski.
Tako je nametnuta tema ideološki poželjnog i moralno ispravnog fosilnog goriva u slavu ekonomskog rasta, umjesto njegova isključenja iz svjetske potrošnje općenito. Kako to izgleda kad se spusti na naš lokalni plan, otkriva jedna polemika u Jutarnjem listu prošli tjedan, gdje je profesor Neven Duić sa zagrebačkog Fakulteta strojarstva i brodogradnje, stručnjak za energetiku, obradio primjer zagovora fosilnih goriva u izvedbi kolumnista tih novina Gojka Drljače. No dobro je i inače znati kako prokapitalski medijski serviseri podvaljuju naizglednu zdravorazumsku nužnost odustajanja od klimatsko-političkih intervencija u energetiku.
Hrvatska se vlast po toj liniji istaknula najizrazitije u slučaju poslušničkog otvaranja LNG-terminala na Krku, potom širenja njegova prihvatnog kapaciteta za prekomorski ukapljeni plin. Natureno nam je tako i daleko skuplje gorivo, i djelomično odustajanje od OIE-a ili usporavanje njihova razvoja, i podvrgavanje šire ekonomske i sigurnosne politike interesu najjačih aktera na globalnom tržištu te u odnosima vojnih snaga. S obzirom na to, horizonti NECP-a i energetske demokratizacije za Hrvatsku ostaju više nego neizvjestan cilj.
