S nedavnom aferom oko upravljanja deponijem Piškornica kod Koprivnice u prvi plan je opet došlo gospodarenje otpadom u Hrvatskoj općenito. A nedavno ste iskazali skepsu prema najavi Ministarstva zaštite okoliša i energetike da će razvijati državno-planiranu praksu kružne ekonomije, sa sortiranjem i recikliranjem umjesto zatrpavanja i spaljivanja smeća?
Ne mogu ne biti skeptičan, jer bi prihvaćanje nove paradigme i otpada kao resursa bio izraziti zaokret u odnosu na dosadašnji pristup u vladama obiju najvećih hrvatskih stranaka. Sve dosadašnje vlade vidjele su upravo glomazne centre za gospodarenje otpadom kao rješenje svih problema otpada. Umjesto na odlagališta, vozit ćemo sve pomiješano kao do sada, u famozne centre. Nadam se da je sada postalo jasno da bez cjelovito uspostavljenog sustava odvojenog prikupljanja, u što uz posude spadaju svakako i sortirnice, nije moguće udovoljiti zahtjevima koji se postavljaju na ovaj sektor, a to je u prvom redu udio otpada koji vraćamo u ekonomiju kao sirovinu. Mi smo u Hrvatskoj čak imali paradoksalnu situaciju da su državna tijela odbijala financirati sortirnice pojedinim gradovima jer se to kosilo s konceptom velikih centara koji bi valjda, bojali su se, mogli ostati bez ulaznog materijala – smeća. I danas se čude kako Hrvatska slabo stoji u pogledu odvojenog prikupljanja te sumnjaju da se sustav odvojenog prikupljanja može uopće brzo razviti.
Zadnji slučaj privatne inicijative na Perući nije dobar znak, jer objekti tako visokog strateškog značenja moraju prvo biti definirani u novoj Strategiji energetskog razvoja rh
Često se kao problem kod razvoja kružne ekonomije navode razne napetosti između lokalnih i državnih vlasti, gdje se međusobno prebacuje odgovornost itd.
Kako gdje, jer postoje vrlo različiti pristupi od jedne do druge jedinice lokalne uprave, a one su same dužne organizirati i provoditi gospodarenje otpadom. Sjajan primjer je otok Krk koji ima sedam jedinica lokalne uprave, što je ustvari dopustilo, smatram, da se komunalni sustav razvije na ovako zdrav način. Naime, kvalitetna uprava komunalnog društva mogla je u uvjetima nadzora sedam načelnika i gradonačelnika šarolikih političkih opcija raditi bez standardnog miješanja tzv. politike. To znači da se uprava vodila isključivo principom kvalitete izabranih rješenja za razvoj djelatnosti što je, vidimo sada, polučilo značajan uspjeh i na koncu ispunjenje javnog interesa. S druge strane, poznato je kako je komunalni sektor pod nadzorom jednog načelnika ili gradonačelnika vrlo često niša u kojoj se realiziraju razni partikularni interesi, prikrivene usluge i slično, što je nužno kočnica razvoja, pogotovo u velikim gradovima. Ako ništa drugo, tada izostaje pravi trud, pa i objektivni angažman struke i sve ostalo potrebno za razvoj kakav komunalni sustav danas treba. Zanimljiv je slučaj grada Rijeke, gdje sam također surađivao predlažući ekološki zasnovan sustav gospodarenja otpadom, nasuprot ovome koji je sada realiziran na Marišćini i koji je prouzročio dizanje cijene komunalne usluge za 108 posto. Mislim da mnogima još nije jasno kako se u osobi glavnog čelnika sudaraju dvije uloge. Onoga tko ulaže u spomenuti veliki centar za smeće i onoga tko je dužan organizirati što bolji sustav gospodarenja otpadom. Ono što je u interesu prvog nije dakle u interesu drugog, i tu dolazi do neminovnog sukoba. I kad se na sve to umiješaju i marketinški stručnjaci centara za gospodarenje, koji imaju posebnu funkciju stvaranja željenog dojma kod građana, onda tu zaista biva svašta.
Spomenuli ste prikrivene usluge; poznato je da o mnogočemu u ovom sektoru odlučuju razni vanjski, privatni ili partikularni interesi poduzetnika kao što je Petar Pripuz, da navedem samo najistaknutije ime, i stručnjaka koji ovjeravaju studije?
Gospodarenje otpadom je sasvim sigurno složeno područje, no polazište bi uvijek trebalo biti isto, a to su principi održivog razvoja i resursne opstojnosti. Pred tim sektorom su vrlo velika očekivanja, jer je ogroman i potencijal za poboljšanje naših društava. Mislim da je najveća prepreka za napredak loš izbor osoba koje vode komunalni sustav, tada nema ni stava ni vizije, a podložnost utjecaju vanjskih privatnih skupina je najveća. Koje drugo objašnjenje postoji da se u nekom većem gradu, npr. Splitu, godinama njeguje ista ideja – trpat ćemo na odlagalište Karepovac, a potom, čim se otvori centar, taj isti materijal ravno na tamo neku Lećevicu. Neshvatljivo je da bi netko uporno odbijao činjenicu da se za dvije-tri godine može čitav model okrenuti naglavce, da se može ostvariti ogroman postotak odvajanja po vrstama otpada, naravno uz značajni angažman i promišljanje. Što je najbolje, županije su se tu, kao svojevrsni novi igrači u sektoru, uključile kao investitor u glomazne centre, računajući, dakako, na izdašni gate fee – ulaznu tarifu – za miješani ostatak kojeg će, nadaju se, biti podosta. Uostalom, primjer iz Piškornice pokazuje kako se ostvareni profit može ‘javno’ koristiti.
Ministarstvo koje ste vodili preuzelo je bilo i energetiku koja se sa zaštitom okoliša sreće u praksi npr. Hrvatske elektroprivrede. Razvoj eksploatacije ekološki prihvatljivijih izvora od hidropotencijala, međutim, prepušten je privatnicima uz povlaštenu cijenu otkupa, dok se javni HEP i dalje striktno usmjerava na veoma sporne gradnje kao što su Lešće ili Kosinj?
Elektroenergetski sektor u Hrvatskoj je prilično razvijen, no kao da je zastao od osamostaljenja Republike Hrvatske, posebno u odnosu na nove izazove, one razvoja niskougljičnog društva na koji smo svi pozvani. Energetski sektor obiluje izvrsnim kadrovima, no bojim se da je u javnosti snažnije prisutan dojam krivih strateških poteza ili sumnje u korupciju. Sjetimo se projekata ogromnih termoelektrana na uvozni ugljen ili plin, a poznati su i transferi pojedinaca iz javnog u privatni sektor, naravno zajedno s informacijama i dokumentacijom koje su godinama prethodno pripremali. Opet je to problem krivih ljudi na odgovornim pozicijama, ali i započetih pa nikad završenih istražnih radnji i eventualnog utvrđivanja kaznene odgovornosti. Što se tiče uključenja obnovljivih izvora u energetski sustav, i taj posao je loše obavljen. Naravno da je u početku bilo potrebno ići s jačim poticajima za otkup obnovljive energije, no smanjenje iznosa poticaja je debelo kasnilo s promjenama na svjetskom tržištu, što je pojedinim investitorima omogućilo vrlo komotno poslovanje, i to bez ikakve obveze podmirivanja troškova uravnoteženja sustava. Ako se razmotri struktura obnovljivih izvora, može se reći da je u usporedbi s vjetrom udio solarne i geotermalne energije minoran, što je – s obzirom na veliki potencijal – također veliki propust. Ne bih spominjao nebulozno poticanje električne energije iz kogeneracije u slučajevima kada plasmana toplinske energije uopće nema, čak ni zimi. Zadnji slučaj privatne inicijative na Perući također nije dobar znak, jer objekti tako visokog strateškog značenja moraju prvo biti definirani u novoj Strategiji energetskog razvoja Republike Hrvatske, a tek potom treba razmotriti modele realizacije. To je posebno važno za reverzibilne hidroelektrane koje imaju sve važniju ulogu u svakom energetskom sustavu, posebno danas sa sve većim udjelima nestalnih obnovljivih izvora energije.
Pola godine nakon dolaska novog ministra Tomislava Ćorića na čelo bivšeg vašeg resora, kako vam izgleda politika prema okolišu i prostornim javnim dobrima, izuzev onoga na što se odnose gospodarenje otpadom i energetika? Recimo, taj ministar je nedavno omogućio reanimiranje projekta golfa na Srđu, ne obazirući se uopće na višestruka upozorenja Upravnog suda.
Situacija s velikim investitorima je nešto što sve građane mora potaknuti na zainteresiranost i oprez. Njihova ulaganja jesu generalno poželjna, no važno je voditi brigu da se pritom ne ugrozi prirodna i kulturna baština. Važni su oprez i strogo poštivanje procedure, u što je svakako uključena pravilna i potpuna komunikacija s javnošću. Interesi pojedinaca vrlo lako se uklope u ovakve projekte, najčešće bez sagledavanja šire slike, dakle kratkovidno i klijentelistički. Konkretno, što se tiče slučaja koji navodite, kao ministar nisam izlazio s primjedbama niti sam svojim aktivnostima kočio realizaciju, nego sam poštivao odluku Suda kojom je otkazano rješenje. Jedan drugi primjer s kojim sam imao posla su Plitvička jezera, gdje postoji ozbiljna opasnost uklanjanja Nacionalnog parka s liste svjetske prirodne baštine UNESCO-a. Početkom ove godine u posjet je došla komisija UNESCO-a koja je bila šokirana stanjem stvari na terenu, vidjevši da dotična javna ustanova uopće ne sudjeluje u postupku odlučivanja o građevinskoj dozvoli na svom području. Ne moram govoriti koliko je to apsurdno samo po sebi, uglavnom, članovi te komisije su doslovno ostali bez riječi te su u izvještaju naglasili da se taj problem, među ostalima, mora hitno riješiti. No od tada je izdan veći broj građevinskih dozvola, intenzivno se gradi i stvari ne izgledaju nimalo bolje. Dapače, ovo ljeto je otkrivena nelegalna cijev za ispust otpadne vode iz jednog od novosagrađenih turističkih objekata u strogo zaštićen okoliš, a više mjeseci su zbog devastirajućeg stanja prosvjedovali i hrvatski branitelji s Plitvičkih jezera. Sve skupa ide u apsolutno neodrživom smjeru, što može završiti i kolapsom tog predivnog ekosustava, ako se nešto hitno ne poduzme.
Donedavno ste bili na čelu upravnog vijeća Hrvatskih voda, no dali ste ostavku zbog, kako ste rekli, Vladina opstruiranja rada tog vijeća, i to mjesecima. Što se točno zbivalo?
Generalni direktor u Hrvatskim vodama ima velike ovlasti, no za velike odluke mora konzultirati Upravno vijeće koje se po njegovom prijedlogu standardno sastaje svakih mjesec ili dva. Nakon moje smjene kao ministra nije uslijedila moja smjena kao predsjednika Upravnog vijeća Hrvatskih voda kroz više mjeseci, očigledno zbog poteškoća u postizanju dogovora u novim političkim okolnostima. Naravno da generalni direktor u tim okolnostima nije ni predlagao ni tražio sazivanje sjednice Upravnog vijeća, nego je vjerojatno održavao poslovanje u okviru svojih ovlasti. Vodno-gospodarski sektor je izuzetno bitan te, unatoč tome što je Hrvatska vrlo bogata vodom, ima puno posla, bilo kroz izgradnju nedostajuće infrastrukture, bilo kroz prilagodbu klimatskim promjenama. Zato sam odlučio ne sudjelovati u toj farsi i činom formalne ostavke potaknuti odgovorne da osiguraju normalan rad Upravnog vijeća Hrvatskih voda.
U posljednje vrijeme se spominje i problem komunalnog mulja, odnosno njegovog zbrinjavanja o kojem se može čuti baš svašta. Nije li i to sve veći problem u vodnogospodarskom sektoru?
Da, komunalni mulj također je segment koji traži hitno rješavanje. I ovdje možemo biti nezadovoljni dosadašnjim pristupom rješavanja tog vodnogospodarskog segmenta. Naime, komunalni mulj je ostatak od mehaničko-biološke obrade komunalne otpadne vode i sam po sebi nije nešto što bismo morali promatrati kao posebno opasnu ili toksičnu tvar. Dapače, sadrži organske i hranjive tvari te bi mu prirodna svrha trebala biti prihrana tla. No s obzirom na to da oborinske vode također uglavnom dospijevaju u javnu kanalizaciju, postoji potreba kontrole sadržaja određenih organskih zagađivala i teških metala, što je obvezno načiniti prije primjene mulja u poljoprivredne svrhe. Kao ministar sam imao inicijativu za primjenu mulja u prihrani tla za potrebe uzgoja biomase, kao energent ili za konstrukcijske svrhe. To dakle može biti primijenjeno na tlima niže kategorije, na tlima uz prometnice i onečišćenim tlima. Na taj način bi se mulj koristio kao vrijedan resurs, a izbjegao bi se rizik ugrožavanja zdravlja ljudi kroz eventualnu primjenu mulja u poljoprivredne svrhe.
