Prije otvaranja početnice ili bukvara i puno prije samostalnog čitanja prve bajke, našu svijest natapa usmena predaja. Priče iz davnina na rubu mogućeg, sitne životne mudrosti, anegdote ponekad neprilagođene dječjem uzrastu, ogovaranje susjeda i rodbine, na brzinu sklepane basne za brže uspavljivanje, sveprisutne seoske legende o bilo čemu... Pripovijedanje je, naprosto, nezaustavljivo. Svaka kuća ima onog jednog naratora čiji govor zaokuplja pažnju i dobiva puno povjerenje slušatelja. Ta razmjena i odnos koji se ne propituje se obično dešava na relacija baka, djed – unuci.
Pokojna Ankica Končar iz Plitvičkog Ljeskovca vjerojatno nije ni znala na koje je sve načine utjecala na svoju unuku Anju Vukmirović. Učenica trećeg razreda Srednje škole Otočac nedavno je proglašena za dječju turističku ambasadoricu svoga kraja.
Anja iz Gornjeg Babinog Potoka kraj Vrhovina javila se na natječaj udruge za promicanje dječjeg literarnog stvaralaštva i blogiranja Mlada pera s pričom "Bocunić i priče bake Ankice". Učenici osnovnih i srednjih škola bili su pozvani da istraže neki običaj, predaju, turističku znamenitost, skriveni kutak prirode, sujevjerje ili nastanak imena mjesta i napišu priču kojom će uvjeriti nepoznatog turista da posjeti njihov kraj. Inspirirana predanjima bake Ankice, uz izvrsne literarne vještine, Anja je, zajedno s još devetoro učenika iz Hrvatske, pokupila ohrabrujuće priznanje.
"Crna i Bijela rijeka, rijeke koje i dalje teku, oživljavaju taj sad već opustošeni kraj. U mojoj maloj dječjoj glavi uvijek je na spomen tih dviju rijeka nadolazila misao kako je Crna rijeka zla, a ona Bijela dobra rijeka koja se bori protiv Crne i ne da joj proširiti svoje korito na njezino područje. To je bila ta moja zanimljiva zamisao prouzročena dječjom maštom, ali priča je posve drukčija. Crna rijeka dobila je naziv po crnoj mahovini koja prekriva njezino korito dugo čak dva kilometra, a Bijela rijeka, prema riječima moje bake, dobila je naziv po tome što izbija 'iz zemlje', pršti i 'vrije' izbacujući bijeli pijesak kao pravo krško vrelo", zapisala je Anja.
U razgovoru za Nadu ona govori da joj je baka Ankica stalno govorila o nepoznatim legendama koje su specifične za područje Plitvičkih jezera. Ona je, kao i svako dijete, imala bezbroj pitanja, a baka je, kako je znala i umjela, pronalazila odgovore o prirodi koja ih okružuje. Priču je, kaže, napisala upravo zbog bake, kao trajnu posvetu, ali i zbog promocije Ljeskovca koji je emotivno veže uz nju. Tako je uspjela sačuvati od zaborava sve što joj je baka prenosila. Ankica je, inače, bila jedina djevojčica u obitelji s petero braće.
- Uvijek je isticala da su je braća i roditelji čuvali i pazili. Međutim, to je bilo ono vrijeme kad se nije previše ulagalo u obrazovanje. Tako je i ona malo išla u školu, malo nije. Na kraju je završila samo osnovnu. Udala se sa 17 godina. Rekla bih da je taj brak došao prerano za tako male godine. Posvetila je svoj život djeci, mužu i kući. Nije gledala toliko na sebe i nije gradila svoj život neovisno o drugima. Danas je život žena na selu ipak drugačiji, smatram da su uspjele istaknuti svoj položaj. Žene su u poljoprivredi jako važna karika. Same pokreću svoje OPG-ove i proizvode jedinstvene domaće proizvode. Mislim da su žene ojačale i da imaju priliku izgraditi neku svoju karijeru i na selu - objašnjava naša sugovornica.
Talentirana spisateljica u nastajanju i učenica ekonomskog smjera spretna je i u poljoprivrednim poslovima. Nema toga što ne zna ili ne može raditi, toliko da ne može izdvojiti najlakše i najomraženije poslove. Od malena je uključena u proces izrade mlijeka i skupljanja sijena. Anja govori da djeca na selu mogu imati jednako kvalitetan život kao njihovi vršnjaci u gradu.
- Nama je ovdje sve dostupno, ne osjećamo da smo odsječeni od civilizacije. Možda imamo drugačije navike od gradske djece, vjerojatno imamo drugačiji pogled, ali nema neke velike razlike u tome kako se razvijamo u društvu kao pojedinci. Najbolje je biti upoznat sa svim, da ti ništa ne bude strano, ni selo ni grad - smatra ona.
U vrijeme kada je Anja rođena, 2005., područje općine Vrhovine uveliko je doživjelo demografski slom i raseljavanje većeg broja stanovništva. Nekadašnji stambeni objekti i obradive površine prepušteni su propadanju, a i ona jezerca i izvori iz priča bake Ankice s vremenom su postali teško dostupni. Šuma je preuzela ono što je čovjek prestao koristiti. Anja kaže da ima dojam da je tu nekad živjelo mnogo više ljudi, ali samo zbog priča i nekih starih fotografija.
- Danas kad gledam moje selo i kad usporedim kako je bilo nekad, obuzme me čudan osjećaj. Danas nas je malo i svuda smo razbacani, a nekad je svaka kuća bila puna ljudi, bila je to velika zajednica. Osim toga, čudno je koliko su se divlje životinje približile kućama i više nemaju strah od ljudi. Na neki način su se pripitomile, one su nam prvi susjedi. Lijepo ih je vidjeti, ali kad razmislim o tome malo bolje, shvaćam da je to otišlo predaleko, da je ljudi malo i da životinje polako osvajaju prostor - objašnjava Anja.
Dodaje da kao dječja turistička ambasadorica nikad ne bi dopustila narušavanje okoliša i izgradnju nekog hotelskog kompleksa. To jednostavno nije smjer u kojem Vrhovine trebaju ići, smatra ona.
Između školskih obaveza i onih u poljoprivredi, Anja ustrajno piše. Ima tu poezije, no češće isprobava kratke priče. Kao i većina tinejdžera, napisano čuva samo za sebe. Njena velika motivacija je profesorica hrvatskog i mentorica Gorana Mandarić. Zbog nje je Anja, između ostalog, težila da izbrusi svoje pisanje. Savjeti i kritike koje je dobila od profesorice otkrili su joj sve čari pisane riječi.
- Često pri pisanju samu sebe motiviram tako što si kažem: "Piši o onome što misliš i osjećaš jer te misli i osjećaji uvijek vode u najboljem smjeru." Na taj način dam sebi vjetar u leđa i ne mareći o nekim drugim stvarima, počnem pisati. To volim zato što mogu na jedinstven način prenijeti misli iz glave. Ono što napišem i sastavim je samo moje, produkt moje mašte - opisuje Anja stvaralački proces.
"Smogovci" Hrvoja Hitreca i "Alisa u zemlji čudesa" Luisa Karola knjige su koje je pročitala više puta. I danas im se voli vraćati. Susret s profesoricom Mandarić, koja je otkrila njen talent, poljuljao joj je planove za dalje. Ekonomija je i dalje zanima, ali sada uviđa da se može pronaći i na nekim drugim poljima.
- To je klasični problem kod srednjoškolaca, veliko je opterećenje na djeci da se životno opredijele. Razmišljala sam i o studiranju hrvatskog jezika i književnosti. Od početka srednje škole idem na županijska natjecanja, profesorica me je isto pitala da li se vidim u tome. Imam još vremena za odlučiti - zaključuje Anja Vukmirović.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
