Već i sam naslov nedavno objavljene knjige ‘Presvlačenje krša’ autora Iva Lučića (izdavač Synopsis, Zagreb – Sarajevo), novinara Hine i doktora karstologije – znanosti o kršu – ocrtava profil djela jedinstvenog u domaćoj znanstvenoj publicistici. Naslovna formulacija sažima naime jednako interdisciplinarnu mnogostrukost autorskog pristupa s kojim se susrećemo između korica, i transformativnost samog Dinarskog prostora, prirodnu i kulturnu, a na ovdje uzetom primjeru Popova polja u istočnoj Hercegovini, uz pregled dosadašnjih saznanja o tome prirodnom fenomenu, te napose pripadajućeg mu kulturnog krajolika. Uostalom, riječ je i o metaforičkom presvlačenju s uzorom u hitinskom svlaku nekih kukaca i reptila, baš kao što i vapnenac koji tvori krš potječe od nataloženih organizama.
Knjiga ostavlja utisak da je generalni stav znanosti prema Dinarskom kršu bio zapostavljački, dok je onaj općekulturni bio intenzivniji i sadržajniji?
Na izvjestan način – da. Mene je snažno zaokupilo to što je Dinarski krš ne samo naša najpriznatija prirodna vrijednost u svijetu, nego najveća vrijednost te vrste u svijetu uopće, dok je kod nas to zapravo sinonim, jedinica za nešto veoma loše. Zar se za nešto nepopravljivo ne kaže da je ‘krš i lom’? Znanost o kršu, karstologija, koja postoji gotovo 130 godina, nije uspjela širu javnosti obavijestiti o tim fenomenalnim spoznajama. S druge strane, javnost nije usvojila neke osnovne pojmove kulturnih znanosti o prirodi, mislim iz antropologije, geografije ili sociologije, kao što je usvojila neke pojmove iz ekonomije, politologije ili vojnih znanosti… pa mi zapravo ni nemamo intelektualne alate za kritičko promatranje prirode.
U nekim dijelovima Dinarskog krša sustav zaštite prirode je potpuno urušen. Od munika s Orjena lokalna komunalna poduzeća rade namještaj. Sedru na Uni su iskopavali kao mjeru borbe protiv poplava. Vodopad u Jajcu je obična armiranobetonska proteza…
Ljudi imaju neki svoj odnos prema prirodi. Oni ga na svoj način i konceptualiziraju. Od odnosa duboke, ali gotovo potpuno nesvjesne ovisnosti do najsjajnijih umjetničkih viđenja. No prirodu rijetki promatraju kao samostalni entitet. Ona je uvijek samo nešto što nama služi, za bilo što, od intimne šetnje do beskrupulozne eksploatacije mineralnih sirovina. Od vrtića nas uče da ne uništavamo prirodu jer nam ona služi, a ne zbog toga što je to loše po prirodu. Taj odnos je doveo, uz ostalo, do današnje duboke klimatske krize. Dakle, kroz koji god kanal je gledali iz vašeg pitanja, po prirodu to uglavnom završava loše.
‘Pasivna zemlja’
Podcjenjivanje krša dobro se ogleda u raspoloženju primoraca spram zaleđa, opisanog često kao ‘sami kamenjar’. Na stranu to što su odatle jeftino dovozili meso, vunu, rude, drvo i bogatili se prekomorskom trgovinom tim dobrima. Ostala je do danas neka pakost na račun gorštaka, brđana, vlaja, Morlaka?
To dugo prati krš i ima više slojeva. S morske strane padine – Biokova, Mosora… – su raj i civilizacija, a s druge, ‘vlaške’, pojam ‘nigdine’. Mediteran je izvorište civilizacija, a s drugu stranu brda je Balkan, dinarska kultura, pojam barbarstva. Slika ‘kamene pustinje’ prati krš od njegova otkrića, tako je, uostalom, i zapažen. Nasuprot njoj je ‘mediteranska/jadranska turistička razglednica’, pravi antipod prvoj, iako među njima nema prirodne razlike.
Jedna od najdalekosežnijih i najotpornijih slika Dinarskog krša je ‘pasivna zemlja’. U vrijeme ‘industrijskih koncepcija’ ona je uvjerila ljude ne samo da njihova zemlja ne valja ništa, dok je industrija ne sredi, nego da ih je ta zemlja nemilice mučila, a da će im tek razvoj donijeti lijep život, kakav im priliči. I odjednom su počele jadikovke o nekadašnjem teškom životu. A da su one naknadna pamet pokazuje njihov žal za tim životom, koji dolazi s kauča: ‘E, nekada smo po cijeli dan pjevali i igrali, a danas nitko ne igra niti pjeva.’ Elementi tih slika su dakle tek dijelom stvar prirodne osnove, a većinom stvar kulturne povijesti. Kod nas divljina znači necivilizirano ponašanje, a u Americi je divljina koncept netaknute samoregulirajuće prirode, koji je u temelju zaštite prirode.
No što je to u kršu tako značajno, e da ga je znanost posljednjih decenija, za razliku od ranijih predrasuda, počela smatrati izuzetnim prirodnim bogatstvom – biološki, hidrološki, geomorfološki?
Dinarski krš, koji se smatra najvećom kontinuiranom krškom površinom u Europi, prostor od Udina do Skadarskog jezera, uključujući i pola jadranskog podmorja, po morfologiji i po podzemnom biodiverzitetu je najbogatiji u svijetu. Ovdje, konkretno na Krasu u Sloveniji, krš je prvi put otkriven i opisan te je više narodnih naziva za ključne gradbene pojave krškog krajolika, poput polja, ponora, huma, kamenice, doline itd. ušlo u svjetsku znanost. To je za našu narodnu kulturu neviđena afirmacija.
Današnje znanstvene spoznaje o kršu nerijetko su u biti svjedočanstva o ekološkim onečišćenjima poljoprivrednim preparatima, otpadnim materijama i sličnim.
Da, obično priroda dospije u javnost nakon kakva incidenta. Svaki utjecaj s površine na kršu vrlo brzo dospije u podzemne vode jer ih nema što filtrirati i ublažiti. To znači u izvore iz kojih se vodom opskrbljuju sela i gradovi. Split ni danas nije briga što se sve nalazi na slivu Jadra niti ima išta protiv nepotrebnog odlagališta otpada, kao što ni Dubrovnik nije mnogo briga za divlju turističku gradnju bez kanalizacije iznad Omble.
Diferencijacija tradicijske kulture Popova polja vođena je iz Zagreba i Beograda, i ona se pokazala najmoćnijim izvorištima političke modernizacije, što se na nesretan način očitovalo cijelo 20. stoljeće, pa i danas
Ljudi na kršu nepotrebnih su se stvari rješavali tako da bi ih bacali u jame. Bilo je ne tako davno primjera da stado ovaca uginulih od bruceloze završi u jami. Volonterska speleološka inicijativa Čisto podzemlje, koju vodi speleolog Ruđer Novak, registrirala je oko 700 zagađenih špilja i jama te izvukla iz njih tone otpada: televizore, boce, akumulatore, lešine, neeksplodirane mine, štednjake, cipele itd.
A jame koje su postale masovne grobnice?
To je najgori i najkompleksniji primjer zagađenja krša koji znam. One su, izgleda, odavna služile toj svrsi, ali ratovi 20. stoljeća doveli su do njihova radikalnog pretvaranja u stratišta. Važno je: organizirano! U Sloveniji, gdje su najbolje istražene, evidentirano je više od sto prirodnih jama koje su tokom i nakon Drugog svjetskog rata pretvorene u masovne grobnice. Na širem području Popova polja ih je 13. U BiH je do prije deset godina bilo ekshumirano 25 prirodnih jama iz zadnjeg rata s oko 750 žrtava. I u Hrvatskoj je 1991. bilo jama masovnih grobnica poput Golubnjače kod Široke Kule u Lici. Zacijelo je najspominjaniji speleološki objekt u hrvatskoj javnosti proteklih godina bila Huda jama, iako je bilo spektakularnih otkrića jama na Velebitu. Ne možemo ni pretpostaviti stvarne dosege na ‘kolektivnu dušu’ te, kako bi Ana Dana Beroš rekla, ‘geotraume’. Podzemni svijet, bezdan i iracionalno – povezani su predmeti i oni traže uključivanje više društvenih i humanističkih znanosti. Za sada se to pitanje još nije nametnulo ni kao znanstveni problem, a kamoli da se vidi njegovo rješenje.
Hercegovački ekosustav ugrožen je i drugim opasnostima, npr. legendarni bor munika doživljava katastrofalne sječe nakon ukidanja zaštite, a nad vodotocima se diže prijetnja gradnje niza elektrana?
U nekim dijelovima Dinarskog krša sustav zaštite prirode je potpuno urušen. U Hutovu blatu su, kažu, uzgajali konoplju. Od munika s Orjena lokalna komunalna poduzeća rade namještaj. Sedru na Uni su iskopavali kao mjeru borbe protiv poplava. Vodopad u Jajcu je obična armiranobetonska proteza i prirodni vodopad nikada više ondje neće postojati. A kako tek prolazi ‘nezaštićena’ priroda? Stotine hidroelektrana namjeravaju graditi po našim rijekama. HEP i kumpanija – HEP koji je prije godinu dana ubio tri zaposlenika i otada HE Plat stoji, a nikome u firmi ne fali ni dlaka s glave – manipuliraju da je to obnovljiva energija. U tehničkom smislu da, ali je li priroda živa, je li čovjek stroj? Američka filozofkinja Carolyn Merchant kaže da je ta ideja dovela do smrti prirode, a iz toga proizlaze brojni problemi suvremenog svijeta.
Neistražena polja i slivovi
Zašto baš Popovo polje, kao studija slučaja za širi kontekst Dinarskog krša, ako izuzmemo vaše zavičajne motive? Ali čisto popularno-znanstveno, koje bi se druge sastavnice dinarske cjeline mogle jednako ili približno tako uspješno izdvojiti?
Svako područje Dinarskog krša zavrjeđuje u najmanju ruku slično istraživanje. Ovdje su najveća i najizraženija krška polja u svijetu. Ne znam da je i jedno od njih istraživano osim Cerkniškog polja, koje je postalo regijski park. Sva su polja bila središta regionalnog života, neksus prirode i povijesti, i u njima se ima što istraživati. Je li vam normalno da o Ličkom polju, najvećem krškom polju u svijetu, ne postoji nijedan rad koji u naslovu ima to polje, osim dva primjerka doktorata Steve Vojnovića iz 1959.? Je li vam normalno da nijedna skupina pećina u Hrvatskoj nije s etnološkog stanovišta istražena, iako su bile najduže u povijesti ljudsko stanište? Pa molim vas, mi nemamo istražene slivove naših krških rijeka ponornica, koje su svjetski prirodni unikum! Neke od njih više puta zamjenjuju površinski tok podzemnim i do sedam puta mijenjaju ime, poput Ljubljanice, Cetine, Trebižata ili Trebišnjice. Možemo li pretpostaviti kako se ta prirodna pojava reflektirala na narodnu kozmologiju i koliko je važna za ovdašnju ukupnu povijest? Nikada se o tome naša znanost nije zapitala na razini ozbiljnijeg rada ili projekta. Čime se uopće bavila!? Zašto se svake godine u kasno proljeće mediji raspišu o zmijama kao da se radi o nekoj prijetećoj katastrofi, a koja je kao javnozdravstveni problem prilično beznačajna? Ili se povremeno raspišu o pojavama ‘vukopasa’ u Bukovici i Zagori, o rupama koje se otvaraju u tlu itd.? Zato što osjećaju tu kulturološku slabost, taj nedostatak u modernosti, tu mitološku erogenu zonu duhovnosti pa je bjesomučno eksploatiraju. Krš je u tom pogledu posebno rizičan. Njegovo podzemlje je zapravo depo naših iracionalnih strahova, koje vapi za humanističkim kulturnim svlakom.
Pitate se u knjizi kako to da se narod Popova polja s vremenom podijelio na dvije nacionalne zajednice koje se u 21. stoljeću doživljavaju ne samo kao bitno različite nego i kao antipodi. I kažete da se dosta toga dade objasniti djelovanjem crkava. No ukupno govoreći, taj svijet, iznutra reguliran stanovitim mitskim vrednovanjima, nerijetko ekstremno grubo izražava ono što se visokoparno poučava u njegovim udaljenim centralama?
To je jedna od posljedica slabosti o kojoj sam govorio. Ona je zapravo rezultat i ishod vjenčanja modernizacije i jedne tradicijske kulture pune nasilja i strahova, kakva je naša. U Popovu polju, kao i u većini ruralnih dijelova, tradicijska kultura bila je uvelike svima zajednička. Što se među njima razlikovalo? Religija. Tako su religijska likovnost i arhitektura isplivale kao znak razlikovanja u prostoru. Međutim, ključni proces je modernizacija i njegova matica podjednako nosi nas kao pojedince, ali i crkve kao moćne institucije. Crkve su faktor povjerenja ljudi, ali su u modernizaciji male i slabe, jer njima također upravljaju nedovoljno kritički obrazovani ljudi. Zar crkve već za prvog širenja kršćanstva nisu usvojile mnogo ‘poganskog’, a kršćani se od vjernika milosrđa pretvorili u one koji su spremni u ime ‘višeg dobra’ na nasilje?! Zbog nerazvijenog građanskog društva modernizacija se kod nas odvija onako kako odgovara elitama i destimulira se sve što se ne uklapa u njihove ciljeve. Tako je po njihovim kriterijima napravljena i idealna slika društva. Pa zar se nije Karamarkova vlada oštro obračunala s civilnim društvom kao nečim što nije patriotsko? Diferencijacija tradicijske kulture Popova polja vođena je iz Zagreba i Beograda, i ona se pokazala najmoćnijim izvorištima političke modernizacije, što se na nesretan način očitovalo cijelo 20. stoljeće, pa i danas. Ali razne stvari mogu biti znak razlikovanja u prostoru. Tijekom 2000-ih žalio mi se prijatelj iz Čapljine da je ondje veći sukob između pripadnika redova Katoličke crkve – hercegovačkih franjevaca i biskupskih svećenika – nego između Srba i Hrvata, koji su postali standardi neprijateljstva. Konačno, što se sada događa s pravoslavljem u Crnoj Gori?
Dakle, modernizacija kod nas nije bila podatna za razvoj društva, nego je razvijano ono što je najprikladnije političkoj eliti za eksploataciju dobara i javnih resursa. Njihova kontrola i crpljenje – bio je i ostao prvi zadatak elita. To možemo primijetiti na bilo kojem području. Evo recimo upravljanje otpadom. Vlast u Hrvatskoj, upregnuta u interese kapitala našeg stupnja razvoja, forsira model koji je prije 20 godina bio passé. I na kraju, samo naivčina može reći da je njihova politika neuspješna. Ona je uspješna u svom primarnom cilju, vještini prikazivanja svojih ekskluzivnih potreba kao javnih, a za to koristi nacionalnu retoriku.
